Hrvatska u ovom trenutku odvaja 3.5% BDP-a za servisiranje kamata. Hrvatski dug će ove godine preći preko 90% hrvatskog BDP-a. Nakon 7 gladnih godina, po Bibliji, dolazi period prosperiteta. Na žalost, svi ekonomski pokazatelji govore da Hrvatska ulazi u period stagnacije s negativnom srednjoročnom perspektivom. Ulazak Hrvatske u EU smanjio je prinose na državna zaduživanja, a program printanja svježeg novca od strane ECB-a osigurao je dodatne količine jeftinog novca na tržištu kapitala. Program printanja jeftinog novca prestaje krajem 2016. godine i onda se vraćamo u razdoblje kada bi tržište trebalo biti regulirano transparentnim tržišnim parametrima, a ne intervencijama.
Nema dubinskih reformi
Vlada premijera Milanovića nije napravila niti jednu dubinsku reformu hrvatske uprave kako bi državu pripremila za pravu tržišnu utakmicu na globalnom tržištu kapitala. Način na koji posluje hrvatska državna i lokalna uprava je isisavanje novaca iz realnog sektora koji se onda kroz javni sektor strahovito “devalvira”. Drugim riječima, imamo negativni rendament na uloženi društveni kapital (privatni i državni). Uz sve ono što plaćamo kao privatne i pravne osobe, dodatno kroz razno razne parafiskalne namete i lokalne poreze, hranimo cijelu jednu vojsku političkih uhljeba, koji sa svim novcima ovog svijeta ne mogu osmisliti nikakve nove modele razvoja. Ti novi modeli razvoja morali bi podignuti hrvatski BDP i smanjiti pritisak kamata te osloboditi novac za one koji znaju napraviti pozitivan rendament. Nekad je Rijeka bila raj za poduzetnike i obrtnike. Pogledajte je sada. Rijeka izgleda kao nekada oni gradovi koje smo posjećivali u bivšem istočnom bloku.
Porezi i nameti uništavaju industriju
U svojoj prošloj kolumni naveo sam primjer Ine i odnosa Ministarstva Financija prema rafinerijskim gubicima. Ako se zna da rafinerija jedino može pozitivno poslovati s proizvodnjom od 4 milijuna tona derivata godisnje, onda će svaka normalna država koja želi sačuvati rafinerijski biznis prilagoditi svoj porezni sustav potrebama domaćih tvrtki. Jednu godinu Rafinerija Urinj će raditi gubitke (proizvodnja manja od 4 milijuna), a druge dvije godine će raditi mali dobitak. Mi kao mala država moramo biti jako fleksibilni i pragmatični ako želimo sačuvati i razvijati bilo koju industriju. Takav pristup znači da javni sektor uključujući tu javne firme, državnu i lokalnu upravu moraju biti po obimu mali, fleksibilni te strahovito rentabilni i inovativni. To je ono što se podrazumjeva pod dubinskim reformama. Okvire razvoja bilo koje industrije stvara državna i lokalna uprava, a ne poduzetnici. To je ono što politika sve ove godine ne želi ili neće shvatiti.
Iseljavanje intelektualne elite
Da li ćemo stvarati uvjete za jačanje Ine i Rafinerije Urinj, ili bilo koje druge industrije, koji će onda biti motori hrvatskog razvoja i zapošljavanja, ili ćemo trošiti novac na 550 JLS, 21 županiju i masu beskorisnih agencija koje ne postoje u niti jednoj normalnoj državi? I da stvar bude gora, svi oni koji mogu hrvatskoj državi ponuditi “izvrsnost”, u ovakvom sistemu osuđeni su na bježanje iz ove “intelektualno” degradirane zemlje. Za njih posla i napredovanje u ovoj državi nema. Kada kao država sve ono što je najbolje “protjerujete” favorizirajući stranačke uhljebe na uštrb “izvrsnosti”, onda ne moraš biti profesor Baltazar za shvatiti da je pitanje dana kada će se sustav urušiti.
Rijeka glavni grad Zapadne Regije
Dok god Rijeka ne bude ne bude glavni grad Istarsko-Primorsko-Goranske-Ličke Regije, gdje će ostati samo 9 JLS u PGŽ, 7 u Istarskoj i 5 u Ličkoj županiji, gdje će se racionalizacijom uprave i KD-a osloboditi sredstva za porezno rasterećenje građana i firmi, i gdje će se oslobođena sredstva koristiti za zajedničke greenfield investicije s domaćim i starnim poduzetnicima, bojim se da je pitanje hrvatskog bankrota biti samo pitanje vremena.
