Home Kolumne Seljačine s trgova

Seljačine s trgova

2128
12

Rat kao bombardiranje i bježanje, sirene i gubitak najmilijih nisam doživjela, ali suosjećam. Uvijek. Ljudsko sam biće koje ne može ostati imuno na tuđu patnju, posebno kada je uzrokovana nepošteno, namjerno, s ciljem da drugo ljudsko biće pati. A naš Domovinski rat donio je upravo i debelo pocrtano to, bez obzira na atmosferu zaborava koja se nameće već 10 godina.

Stojim danas tako sa svojom prekrasnom trideset i jednom godinom na zidu fontane riječkog Jadranskog trga. Sunce mi ometa pogled, ali ne i sluh. Dobro čujem što govori govornik pred tristotinjak okupljenih, gotovo sa sramom, ali ipak ponosom pristiglih Riječana koji su se odvažili izaći iz ormara. Pripremam javljanje kolegici u eter i razmišljam koje ću dijelove govora citirati – da je Mesić uz potporu Vlade predao čudnovate transkripte Brijunskog sastanka te je danas prozvan izdajicom, ili da je na sebi svojstven način to isto s još više grubosti učinio Ivo Sanader, ili da se spomenula dr. Vesna Bosanac koja je baš nedavno morala dati izjavu u istrazi nastavno na uhićenje nevinog Tihomira Purde, ili ću citirati dio o sadašnjoj politici Vlade i predsjednika Republike Hrvatske. Iz mog me razmišljanja prenuo kolega iz druge medijske kuće. Kao i uvijek, srdačno je pozdravio, a kako mi je i inače jako drag odzdravila sam mu istom mjerom. Nakon kraćeg razgovora na temu „Kako si? Dobro, a ti“, pun prijezira pogledao je na okupljenu masu i ispod glasa, ali stavom držeći se iznad svih rekao mi je: „Seljaci.“. Pogledala sam ga jer nisam shvatila jesam li dobro čula i odnosi li se to na zaista na okupljene i još jednom pitala: „Molim?“, on je ponovno pogledao na skup i pojasnio mi: „Vidi ove seljačine.“ Sa stavom da se podrazumijeva da se slažem s njim, prešao je preko svoga komentara i upitao me koji prilog idem dalje raditi nakon ovoga. Sasvim mirno sam mu odgovorila, gledajući prema okupljenima na skupu: „Ne, ne idem raditi. Evo tata mi je tu, idem s njim u mimohod.“ Nastala je kratka tišina, a onda se kolega odmah ispričao, kazavši kako ima i dobrih ljudi i kako razumije, i kako je bilo svega na sve strane tada…razišli smo se, a ja sam ostala iskreno se pitajući zna li on i svaki njegov istomišljenik zaista koga ismijava, te „seljačine“ – tko su ti ljudi i, konačno, što ih je mobiliziralo na trgove?

Zna li on da je moj otac u mladosti bio pravi riječki harambaša sa Školjića? Da je mladost proveo u Palachu? Da je probao marihuanu? Da je oplovio pola svijeta kao pomorac? Da je imao dugu kosu, bujnu bradu, nosio trapez hlače, slušao Floyde i Zeppeline, manijakalno sakupljao ploče, kada su se pojavila računala upisao tečaj informatike, da je bio jako zgodan muškarac, da je obožavao pse, zna li da moj otac poznaje osnove flamanskog jezika, da kuha najbolje maneštre na svijetu, zna li taj mladić da je moj tata i u svojoj pedeset i nekoj još uvijek bio spreman odlaziti na utakmice svoga omiljenog nogometnog kluba i da danas, s kojom godinom više, sakuplja Armadine ambleme, popije pivo s ekipom ispred trgovine, drži se kao pravi frajer, nikome ne ostaje dužan i trudi se živjeti kako zna i umije? Konačno, zna li moj poznanik da je moj otac jedne večeri otišao jer nije mogao gledati što se događa u drugim dijelovima Hrvatske dok on sjedi kod kuće ispred televizora i zna li da se nikada više nije vratio isti? Da ni naša cijela obitelj nakon te ’92. nikada više nije bila ista? I zna li koliko štete može napraviti nekoliko mjeseci rata, a koliko je godina potrebno proći da se jedan borac kojeg zahvati poslijeratna „bolest“ izvuče iz faze agresije, a nakon nje iz faze depresije, e da bi zadnje četiri godine ušao u fazu funkcionalnosti koju će sa strane uvijek lagano gledati s podsmjehom – jer to nikada više neće moći biti ona ista funkcionalnost kao prije dvadeset i dvije godine. Uvijek će sa sobom nositi jednu sjetu, sjenu i prislno pripisanu nemoć. Ali, Armadini amblemi i dalje će se vjerno sakupljati, životne situacije prepričavat će se s jednakim žarom, a dostojanstvo i ponos vraćat će se barem kao danas – iskazivanjem nezadovoljstva. Nezadovoljstva zbog svega onoga što je dovelo do toga da se oko hrvatskih branitelja, njihovih obitelji, udovica i majki i svih koji i u ovim nepopularnim vremenima ‘Hrvatska’ kažu s ponosom na usnama stvori atmosfera nazadnjaštva, primitivizma, nepoželjnog nacionalizma, ismijavanja, zluradosti kada im se vadi kojekakvo trnje iz očiju i kada se spominju isključivo kao protagonosti crne kronike, sažaljenja i iritantnosti. I to samo zbog toga jer su dovoljno blisko i dovoljno bolno, za nečijih 10 života, osjetili što znači rat, što znači biti napadnut pred kućnim pragom, što znači nikada se ne oprostiti sa svojom silovanom bakom u Slunju, izgubiti nekoliko djece i pokušavati nositi to cijeli život kao biljeg vlastite tragedije. Pa ne valjda šutke s osmjehom? Ako bi tko to mogao – možda je upitno koliko je čovjek. Ti su ljudi generalno učinili sa sobom daleko više od svih civiliziranih, uglađenih i slatkorječivih cirkusanata. Jer – kada izoliramo pojedinačne slučajeve – s nama, unutar istih granica žive obitelji koje su toliko izgubile, a koje su svoju tugu pretvorile u jedinu preostalu konstruktivnu emociju, nasuprot mržnji – u ponos. I njima će Hrvatska uvijek biti vrijedna borbe jer su je najviše i platili. Mi ostali, kojima je Hrvatska praktički servirana na pladnju, nikada nećemo moći dostići toliki stupanj zahvalnosti i uvijek ćemo razmaženo trabunjati o prošlim, boljim vremenima iako u tim istim nikada ne bismo imali niti 5 posto od mogućnosti da se slobodno izražavamo, kao primjerice danas protiv vlasti, bez da ne završimo s dosjeom na Golom. Tu razmaženost ne prepoznati kod sebe znači upravo ono što je najlošije, znači ne imati svijest o sebi, a onda niti o svijetu oko sebe, u ovom slučaju o Hrvatskoj u onom esencijalnom, početnom smislu u kojem bi svakome trebalo biti važno što joj se radi o glavi. Ako je važno tko i koliko krade, ako je važno što je HDZ napravio ovoj zemlji posljednjih godina, ako je važno koliko je nezaposlenih i siromašnih, prirodno je da bude važno i što se događa i s temeljima na kojima Hrvatska počiva, a Domovinski rat je tu pod broj jedan. A temelji su uzdrmani sve dok se povećava broj ravnodušnih, odnosno za to izučenih i na to pripremljenih građana koji će u svojoj nesvjestici kolonizatore, fizički izvan ili unutar neke asocijacije nije važno, čak dočekivati kao osloboditelje.

Ipak, slika je puno šira od samo empatije i osjećaja za petogodišnju ratnu tragediju. To bi bilo prejednostavno. Jer, iako je ovih dana nezadovoljstvo presudama hrvatskim generalima u prvom planu, mediji su im naklonjeniji, Vlast, eto, licemjerno solidarizira s njima, a i oporba im se umiljava vjerojatno u maniri predizborne kampanje, ipak se već pomalo nadziru konture buduće svekolike interpretacije presuda. A te su opet jako bitne i one će se ponavljati toliko dugo koliko je potrebno da ih mase usvoje, a naši branitelji pod pritiskom snize svoj glas i uđu u unaprijed pripremljene ladice kakvih luđaka s kojima ne treba imati puno posla.

I zato pišem ovo danas. Po ljudskoj i profesionalnoj savjesti, iz ljubavi prema ljudima koji su branili Hrvatsku, iz ljubavi prema majkama koje su ispratile svoje sinove u onaj svijet, iz ljubavi prema djeci koja su osijedjelih glava izlazili iz vukovarskih skloništa, iz ljubavi prema dijelu moje obitelji iz srednje Bosne, iz ljubavi prema Siniši Glavaševiću, iz ljubavi prema svima koji su na prvom refernedumu rekli – da – želimo suverenu Hrvatsku, iz ljubavi prema onima koji su još sedamdesetih morali zbog svoje vizionarske ili povijesne, kako želite, misli napustiti Hrvatsku, a u konačnici i iz čisto ljudske ljubavi prema svima onima koji su se našli na drugoj strani, s neprijateljskim simbolima na čelu i ne znajući da se Vukovar i Knin, suprotno predratnoj propagandi, ne trebaju „oslobađati“, ne znajući da su samo marionete u rukama istinski zločinačkog uma Slobodana Miloševića, kao i i iz ljubavi prema onim časnim srpskim obiteljima koje su prelomile u sebi sve ono što su mogle učiniti, a nisu i koje su tih i takvih godina ostale u Hrvatskoj do dana današnjega. Da ne govorim o Srbima koji su sudjelovali i u Domovinskom ratu – s prave strane i ne obazirući se na ideale svoje braće preko Drine – ostali braniti svoju Domovinu. Pišem ovo i zbog jeze koja me prođe svaki put kada vidim neutješne srebreničke majke koje, baš kao niti ja, ne razumiju kako je moguće da je odbijena tužba protiv Srbije za genocid nad 20 tisuća – mladića, staraca, žena, djece…Vojska nikada isporučenoga Haagu Ratka Mladića imala je tri dana i „blagoslov“ nizozemskih unproforaca za hladnokrvno iživljavanje nad lokalnim stanovništvom i za stvaranje jednog od najstravičnijih zločina ikad…

Ista ta vojska dobila je isti taj nizozemski blagoslov i u petak. Miloševićeve i snage njegovih ratnih jataka u petak su dobile novu nizozemsku pohvalnicu. Dok se u Hrvatskoj već naoštravaju pera koja će imati zadaću u duhu „bratstva i jedinstva“ opisati što točno presuda Gotovini i Čermaku znači (kako se slučajno nacionalni zanos ne bi proširio preko mjere dosad kontroliranoga) radikali u Srbiji već likuju jer, budimo realni, i imaju zašto. Započeti agresiju na jednu zemlju, „oslobađati“ gradove, ubijati civile, napraviti ceh u ljudskim životima, koji kad se podvuku brojke – ledi krv u žilama, a za to neprimjereno odgovarati, sravniti Vukovar, Pakrac, Gospić sa zemljom i ne odgovarati čak ni za to, štititi glavnog Haaškog bjegunca dok se zapovjednik Oluje – najčišće oslobađajuće akcije u modrenom ratovanju, proglašava zločincem, a sve to dok se stari Veselin veseli i čačka zube jer je njega za nedjela u Vukovaru i pokolj na Ovačri u prvostupanjskom preocesu snašlo pišljivih 5 godina – jesu razlozi za likovanje.

Pišem i zato jer sam svjesna da je cijeli svijet obišla vijest da je „Oluja“ proglašena zločinačkim pothvatom. I tužna sam zbog toga jer znam što to znači makoliki su već počeli s bajalicama o tome da su za pothvat optuženi konkretni ti i ti imenom i prezimenom, a ne cijela država. Svatko zdrav zna što znači kada istoga dana cijelim svijetom kao udarna vijest prođe ne samo da su generali optuženi za zločinački pothvat, već i da je cijela „Oluja“ bila zločinačka akcija. Čavao u lijes je zabijen, bez sumnje. Pitam se kako će nakon ovoga ijedan Hrvat, koji zna što je Oluja, moći bez opravdavanja i kompleksa proći Europom? I kakva nas još kazna čeka za taj „pothvat“ u budućnosti? Onima koji će zagnjuriti glavu u pijesak bit će lakše. U maniri – „nije moderno biti Hrvat“ revolucionarno će braniti tuđe nepravde, blatiti svoje i nekako će mu život proći na granici između mlakosti i neznanja. Ovim drugima koji žele da im se čuje i glas i stav – njima će biti mnogo teže.

Dok god političke elite iznutra i izvana dirigiraju glavnim medijima i „školuju“ svoj budući anacionalni kadar, dok god se s Hrvatkom poigravaju kako s kakvim deranom u osnovnoj školi pa mu podmeću lažne isprike, osjećaj krivice i plasiraju gadljive poluinformacije mnogi će ostati zakinuti za istinu. I mnogi će, nažalost, i dalje govoriti – Vidi ih, seljačine. Ne krivim ja za to te nepismene papagaje koji samo ponavljaju ono čime im je samima ispran mozak, s godinama čovjek shvati i razumije, čak i suosjeća s takvima. No, krivim svakoga pojdinačno u onom dijelu u kojem može malo dublje prokopati, ali iz vlastite komocije, zluradosti ili pomodarstva neće.

Je li zaista bio baš takav krimen poželjeti samostalnost i izaći iz već istrošenog i upitno poštenog sustava za kojim danas javno cvile pojedini relikiti istoga pritom se naslađujući svakom mrljom u Hrvatskoj unatrag 20 godina?

Izgleda da je bio. Zločin koji je zaslužio biti kažnjen istom mjerom – zločinom nad hrvatskom političkom, povijesnom i moralnom težnjom otcjepljenja iz Jugoslavije. Nije bilo dovoljno navući na sebe bijes i tenkove JNA, njihove vojnike i oružje, nije bio dovoljan embargo Hrvatskoj na uvoz oružja da se ne bi imala čime braniti ( I što bi bilo tko učinio na tom mjestu? Npr. dijete vam napadaju virusi, a vi ne smijete u ljekarnu po lijek, virus napreduje, agresivan je i beskrupulozan, a ti nemaš lijeka? Normalno bi bilo valjda da provališ u ljekarnu usred noći ili da odeš preko granice i lijek nabaviš na crno…), nije bilo dovoljno da je „oslobođenim“ Vukovarom dirigirao današnji saborski zastupnik Vojislav Stanimirović čime je RH dobrano pljucnula svojim braniteljima u lice, nije dovoljno ni to što Hrvatska prisilno već godinama leži na Prokustrovoj posteljici pa joj se sužava prirodan manevarski prostor: te ispričajte se Tadiću, te ne podižite tužbu za ratnu odštetu, te izručite generale, te dajte more, te prodajte otoke i šume, te ne prosvjedujte, te šutite na položaj konstituirajućih Hrvata u BiH, te ovo, te ono…I sve skupa kad se zbroji, a ovo je tek dijelić, petak je za Hrvatsku postala posljednja srušena linija digniteta – što se tiče „njih“, međutim, može itekako postati prva linija obrane ovoga što je ostalo ako se pamet i razbor udruže ruku pod ruku, što se tiče nas. Jer gledajući cijelu sliku – sve je jasno. Da je u petak izrečeno sedam, deset pa i dvanaest godina ovo danas sigurno ne bih pisala, bila bih razočarana, priznajem, ali poznajući mjerila pravde prema Srbiji, s jedne strane, a prema Hrvatskoj s druge, uzela bih u obzir krivicu po zapovjednoj odgovornosti i samu sebe još jednom natjerala na kompromis jer je ipak ubijeno 150 civila, a svaki zločin zaslužuje kaznu, jer je bilo paleža i krađe i jer se prema kojekakvim mjerilima Hrvatskoj mora prišiti još dio kolektivne krivice da bi Srbija i dalje mogla mirno koketirati s Rusijom, a da se Zapadu ne zatrese pod nogama. Međutim, kada se 24 godine i zločinački pothvat stave uz bok sprdačini s prvostupanjskih 5 godina Veselina Šljivančanina, pa ako baš hoćete i s 10 konačnih, kada se sjetim njegove izjave uz ironiju na usnama za RTS kako su pucnji koji se čuju noću u vukovarskim šumama bezazleni jer noću u šumama ima divljih zvijeri, kada se sjetim da je više od 250 takvih pucnjeva noću ispaljeno, ne u zvijeri, već zvjerski u civile odvedene u kamiončićima ciljano pred već pripremljenu jamu, da ne spomenem ukupan broj vukovarskih žrtvi koji prelazi nekoliko tisuća, kada se sjetim da je srpski tenk pogazio vlastite civile bježeći pred „Olujom“ i kada se samo sjetim početka – tko je napadnut, a tko je napao – dođe mi mučno. Onda se ne libim progovoriti. I na to pozivam sve koji osjećaju isto. Jer jedino ćemo tako sačuvati povijest, a povijest jest važna. Ona je počelo svake nove budućnosti. Dok se ona ne raščisti mi možemo svoje glasove križati i stvarati kakofoniju, nasjedati na umjetne razodore i nebitno zamijenjivati bitnim. Jer ne pomažu nama sve silne rasprave o krizi u Hrvatskoj, ne pomažu već plitki dijalozi o ustašama i partizanima, o lažnim i pravim braniteljima, o lopovima i kriminalcima. Sve dok ne počistimo početak, ovo ostalo su kosti za zavađanje kako bi se lakše vladalo i, u konačnici, kako bi se sa što manje „buke“ i dalje događale nepravde prema našoj zemlji. Dokaz tome je i petak. Da je povijest čista i svijest jača – petak bi se dogodio – ublažen ili se, u najboljem slučaju, ne bi dogodio uopće. A sve koje danas krivimo za to – od pokojnog Ivice Račana koji je „ispod stola“ potpisao Deklaraciju o suradnji s Međunarodnim sudom u Haagu ( i time de facto predao nadležnost nad „Bljeskom“ i „Olujom“), preko Stjepana Mesića, hrvatskog predsjednika koji je imao dovoljno obraza da u Haagu svjedoči na strani tužiteljstva, pa sve do jednog i neponovljivog Ive Sanadera koji je, pak, toliko prevršio mjeru da je jedne izbore dobio na glasnoj platformi „Nedamo svoje generale!“, a već drugog trenutka – učinio upravo suprotno – sve te koje danas krivimo – imamo pravo kriviti. Međutim više od eurolizaca, više od jugonostalgičara, više od međnarodnih krvnika razjarenih zbog nesklada koje ja na Balkanu nastalo otcjepljenjem Hrvatske, više od medija koji svakodnevno regrutiraju nove članove u klub „Ne volim Hrvatsku“, možemo kriviti sami sebe zbog podložnosti bez dubljeg razmišljanja i hrvatske intelektualce koji sve ovo znaju, a šute. Šute kao da se boje.

I zbog toga isto pišem danas, pritome ne umišljajući si intelektualnost. Vodi me samo moj razum. Zbog čega da šutim, ako živim u demokratskoj zemlji u kojoj svaka manjina, svaki azil za životinje i svaki wannabe celebrity ima pravo na novinsku naslovnicu i na svoju istinu? Vodeći se time, pretpostavljam da si mogu dopustiti barem pokušaj. Razlog je posve sebičan i već naveden – zbog vlastite savjesti. Savjest je nešto što mogu ušutkati samo dovoljno neupućeni i, s druge strane, oni gori od njih – preupućeni i proračunati.

Zato sam napisala ovih nekoliko stranica. To je najmanje što mogu učiniti sa svojim minimalnim znanjem, ali s maksimalnim osjećajem za pravdu.

Zato kad sljedeći put budemo laki na okidaču i zbog osobne ograničenosti bubnemo nešto poput – Vidi ih, seljaci, konzerve, jadnici, desničari, ustaše…zacrvenimo se istoga trenutka. Molim lijepo. Ma i da su odlazili od svojih obitelji da bi se netko obogatio, i da su postojali dogovori, i da je sve jedna velika predstava i laž – to su bili ljudi koji u tom trenutku nisu imali luksuz intelektualizirati i filozofirati kao mi danas. Pred vratima je bio nož s kokardom ili petokrakom, a naši heroji su imali samo dva izlaza. Mogli su hrabro izaći i od navale adrenalina istraha pred bitkom veliku nuždu izvršiti u vlastite gaće, ali ostati do kraja i braniti svoje ili – izvući cijelu svoju obitelj pred kućni prag i, kako je rekao jedan moj prijatelj, bez borbe dignuti glavu i pustiti da svakom članu pijani četnik razreže grkljan, a nama svima ostalima tako osigurati budućnost pod čizmom jednog Slobodana Miloševića.

To je istina, sve ostalo su nijanse koje – pravilno posložene mogu donijeti ravnotežu i stabilnost, a neselektivno nabacane mogu nastaviti promovirati neznalački kaos i, time, razdor među Hrvatima i pripremiti tkivo za konačan šut botoksa u naše mozgove. (Ana-Marija Vizintin)

12 COMMENTS

  1. Odličan članak upravo ovo što je gospođica napisala: “U maniri – „nije moderno biti Hrvat“ revolucionarno će braniti tuđe nepravde, blatiti svoje i nekako će mu život proći na granici između mlakosti i neznanja. Ovim drugima koji žele da im se čuje i glas i stav – njima će biti mnogo teže.” Pa to možemo vidjet samo i iz nekih komentara na ovom portalu, ali pogodila je 99 % stanja u kojem se danas nalazimo. Ovaj članak bi trebao biti objavljen u svim novinama u RH i svijetu .

  2. slažem se sa člankom uz napomenu… baš radi toga što su ti heroji riskirali sve što su imali i dali najbolje godine da bi mi danas mogli biti slobodni, dugojemo im toliko da svatko od nas počne raditi, počne proizvoditi, počne mijenjati ovo trenutno stanje, ova presuda u haagu je i jedna poruka svijeta nama koja glasi “tko ste vi ?, što ste vi stvorili i učinili? čime se imate za pohvaliti ?” , mi moramo narasti, moramo se stvoriti sustave i planove za budućnost, naša budućnost nije samo iscrpljivanje ove divne zemlje koju smo dobili(jer ćemo je samo potrošiti i onda kukati kako nemamo ništa) i beskonačan uvoz koji ubija našu vlastitu privredu, potrebna nam je edukacija i proizvodnja, pa kada budemo mogli biti sami svoji i proizvoditi svoje i reći EU ko vas je… mi možemo i sami, onda se više neće donositi ovakve presude i onda će i drugi imati poštovanja prema Hrvatskoj i Hrvatima i tada nam nitko neće morati govoriti o standardima koje moramo zadovoljiti jer ćemo ih razviti sami… dosta kukanja i dosta ulizivanja evropskim korumpiranim političarima, dosta uvozničkih lobija i vađenja na “bit će bolje kada uđemo u EU”…. jer time sramoitmo i ponos ljudi koji su za nas dali sve

  3. @real i s tobom se slažem, Hrvatska do sada nije imala čvrst stav u ničemu ono što nas briga i ako prođe prođe a tako ne možeš voditi politiku jedne zemlje, obranu svojih ratnih heroja zapravo tako ne možeš voditi ništa pa ni ovce, ali nije samo u tome problem jer svatko se u našim vladama povodi samo i isključivo vlastitim interesima. Sada moramo pokazat pravu istinu i spasit naše ljude.

  4. „Znaš Marga, ja sam prevaren. Svi smo mi prevareni! I ja sam branitelj, branio sam ovu zemlju, danas jedva preživaljavam borim se za svoju djecu i unuke. A generali koji su bili u istom ratu kao i ja danas su multimilijunaši, imaju dvorce, vile, stanove, milijune i osigurali su budućnost i svojim praunucima“, rekao mi je Božo za šankom prije nekoliko tjedana, kada smo u sitne sate započeli još jedan kasnonoćni razgovor o herojima, lopovima, zločincima i profiterima koji su opljačkali ovu zemlju. Što veći heroj, to veći profiter, što veći profiter to veći zločinac, i tako to nekako ide u krug. Začarani, krvavi, blatni, prljavi krug ratačiju su cijenu platili opet oni najmanji ljudi, a oni veliki, oni heroji, oni su se u tom ratu poprilično dobro naplatili. Naplatili su se za svakog mrtvog i poginulog u tom ratu, naplatili su se za svaku tuđu uništenu kuću, naplatili su se za svako spaljeno ognjište, na grobovima koji su se umnožavali iz dana u dan u tim krvavim godinama, naši su heroji gradili svoju tranzicijsku karizmu. Ti prljavi, i krvavi jahači tranzicije. A ja, sada uoči izricanja haaške presude trojici takvih, zapravo razmišljam o Božinim riječima.

    Bio je branitelj, nekoliko je godina proveo u Domovinskom ratu, ali on danas nije niti general, nije niti zastavnik, nema predsjedničku generalsku, povlaštenu mirovinu, nije dobio dvorce, vile, stanove i milijune, njegovu obranu pred sudom ako ga netko tuži neće platiti država višemilijunskim iznosima iz proračunskih sredstava, za Božu nitko neće reći da je heroj. Ali smo zato ove druge, profitere krvi spremni veličati kao heroje, kao nekakve tobožnje nacionalne spasitelje, kao ratne i poratne junake i onda im pridavati kojekakve quasibožanske osobine i o njima pisati kojekakva apologetska sranja, dok se natječemo tko će o njima napisati što ljepši tekst i u čijem će tekstu ti likovi ispasti veći heroji. A zapravo se radi o običnim moralnim nulama, ljudskim kurvama, kurvišima, potrošenim jebivjetrima, koji su stjecajem okolnosti u ovom poremećenom društvu i ovoj poremećenoj zemlji, u ovim izvrnutim vrijednostima postali heroji. Heroji?! Ti likovi, a ja ih i osobno poznajem, nemojte to zaboraviti dok čitate ovaj moj izdajnički komentar, ti tipovi ne mogu biti ništa nego: ili ratni zločinci, ili ratni profiteri. Za njih treće opcije, jednostavno, nema, ma koliko vama bilo teško prihvatiti tu istinu o njima. Jer, iskreno, nemate pojma od kakvih ste govana godinama radili pitu. I usput sve zasmrdili.

    Dakle, kakvi su to heroji?

    Čermak je kao nekadašnji instalater centralnog grijanja postao preko noći (zapravo preko rata i preko poginulih u tom ratu, preko vaših mrtvih i preko vaših spaljenih kuća) naftni tajkun. Znate kako? Pa tako što je cijelo vrijeme rata cijelim Balkanom, uzduž i poprijeko sa svojim prijateljem i ratnim drugom Željkom Ražnjatovićem Arkanom švercao naftu, naravno uz znanje i blagoslov političkih elita u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, i nekim drugim državama. Dakle, dok su ljudi ginuli, ubijali se, palili jedni drugima kuće, i klali se u ime kojekakvih ideologija, Ivan Čermak je na tome poprilično dobro zarađivao tako što je taj isti rat njemu i sličnima bio idealna situacija za međunarodni šverc nafte.

    Osim toga, davno je dokazano i da je Čermak bio jedan od onih koji su organizirali šverc droge, posebno kokaina preko Hrvatske. O tomu je svojevremeno svjedočio i izvjesni Mile Parać, iz okolice Zadra, koji je u videosnimci koju sam objavio prije nekoliko godina, vrlo detaljno opisao kako je osobno krijumčario 20 kilograma kokaina za Čermaka i tko je sve s Čermakom bio umiješan u tu kokainsku mafijašku mrežu. Snimka video izjave Mile Paraća o tomu kako je za Čermaka švercao kokain i danas je dostupna na internetu. Dakle, jedan notorni ratni profiter, postao je general, a potom je, nakon što su u zoni njegove odgovornosti nesporno stradali civili nakon Oluje, proglašen i nacionalnim herojem, kojeg treba braniti i obraniti pod svaku cijenu. Iako, moram priznati i sam sam u iskušenju da navijam za to da Haag Čermaka pusti natrag u Hrvatsku, jer bi mu onda mi mogli suditi kao ratnom profiteru, mafijašu i kriminalcu, kao narkobosu i međunarodnom krijumčaru nafte i dosuditi mu vjerojatno znatno veću kaznu nego što će je dobiti u Haagu. Smeće! Hoćete moju iskrenu, najiskreniju vrijednosnu ocjenu tog tipa? Jedno obično smeće!

    Čermak je jedno smeće, a ne heroj, on je i ratni zločinac i ratni profiter. Jedan nimalo običan kriminalac, kriminalac koji je devedesetih u ovoj zemlji odrađivao neke od najprljavijih poslova za kriminalnu političku elitu. Pa je upravo za te svoje prljave poslove i nagrađen povlaštenim generalskim statusom i silom HDZ-ove političke moći upao u Tuđmanov krug 200 najbogatijih obitelji u Hrvatskoj. A sada bi svi trebali braniti upravo njega. Kao jer je lik tobože tamo neki heroj. Iskreno, jebo vas takav heroj! Ako vama Čermak može biti heroj, onda ću takvima vama ja vrlo rado biti izdajnik, jer gdje su Čermaci heroji, svatko sa imalo ljudske savjesti i poštenja mora biti izdajnik. I to je trenutno moj izbor savjesti.

    Dok kličete Čermaku kao heroju, ja vam moram u oči reći da je on kriminalac, ratni profiter i ratni zločinac. Dok mu kličete kao generalu, ja vam u oči moram reći da je to smeće preko leševa vaše djece steklo multimilijunsko bogatstvo u ratu na kojem će živjeti i uživati i njegovi praunuci, dok vaša djeca možda jedva da imaju što doručkovati. Priznajem, dakle, strašno je to što ja sada pišem, ali netko vam naprosto mora reći kakvi su i tko su, zapravo, ti vaši heroji.

    Od čega su ti vaši heroji? Samo im vi kličite, zavijajte za njima, kao psi na mjesec, mašite njihovim slikama i mašite za njih zastavama. O, kako ste naivni! Kakvi ste vi to idioti, vi koji im kličete, vi koji ih slavite! Vi sa trgova prozivate one koji su tobože izdali te heroje, prozivate izdajnike i slavite neke tobože izdane, napadate neku tobožnju izdaju. Relativno je, zapravo, u ovoj priči tko je izdan, a tko izdajnik.

    Što je to u ovoj priči točno izdaja? I koja je izdaja bila prije, kao i u onoj priči o kokoši i jajetu. Nije li izdaja kada u rat dođete kao siromašak, a iz rata izađete kao milijunskim bogatstvom okrunjeni ratnoprofiterski general? Je li to izdaja? Ili ste vi jednostavno toliko glupi i udareni u te svoje ograničene mozgove da to ne možete shvatiti?!

    Dakle, zastanite malo, kada krenete prozivati one koji su tobože nekoga izdali. Jer izdajnici su ovi koji su sada optuženici. Njihova je izdaja bila prva. Njihova je izdaja onaj prvi, početni prljavi čin koji je otvorio ovaj tranzicijski ponor u kojem bez prekida samo padamo već godinama, a nikako da konačno barem tresnemo o njegovo blatno dno, pa „tko preživi pričat će“, kad se uspne ponovno na vrh te crne rupe.

    Vama je Čermak heroj. Ma nemojte! Dajte mi to još koji put ponovite, jer tu lekciju nikako da naučim. Nikako da mi to njegovo herojstvo uđe u uho, niti da ga prevalim preko usta. Dajte vi to meni ponavljajte stalno molim vas, a ja ću vama lijepo ovako vulgarno sa strane u mojim izdajničkim komentarima ponavljati da ste idioti, kreteni, da „ne treba svakom kretenu tepati da je idiot“, pa tako niti vama koji danas kličete nekoj Čermakovoj ratnoj slavi. Ajde, lijepo vas molim, prestanite srati! Jebo’ vas Čermak u te vaše lude glave. On uživa na ratnoprofiterskim milijunima, a vi ne možete svojoj djeci kupiti niti ono najnužnije. I on je vaš heroj. Oprostite, ali vi ste onda kreteni. On je na ratu zaradio milijune, a vama su stradali najbliži, spaljene su vam i uništene kuće i stanovi. I on je vaš heroj? Oprostite, vi ste onda kreteni! On je na ratu stvorio naftno carstvo, vi ste ostali bez posla, zatvorena su i propala poduzeća u kojima ste radili. On je vaš heroj? Oprostite na izrazu, ali onda ste stvarno kreteni!

    Kada je 2004. godine odlazio u Haag, da bi dobrovoljno pristao na odlazak u Haag bez izazivanja nekakvih problema, HDZ-ova Vlada je Čermaku preko noći potpisala koncesije za benzinske crpke uz sve nove trase autocesta, i na taj način je Čermak još jednom potvrdio kakav je ratni profiter. Naplatio je, vrlo uspješno i skupo doduše, od Vlade čak i taj svoj odlazak u Haag. A vi ste ga zbog toga nastavili slaviti kao nacionalnog heroja. Stvarno ste kreteni, i za to i ne postoji neki puno pristojniji izraz, koji bi ja mogao napisati, a da vi možete razumjeti što sam vam ja to točno želio reći. Nadam se da vam je riječ kreten dovoljno jasna.

    No, za razliku od Čermaka, sa Gotovinom je stvar neznatno drugačija. Međutim, i on je na krilima svojeg višegodišnjeg skrivanja, bez pokrića proglašen velikim herojem, iako je također na svojoj ratnoj karijeri izgradio pozamašno bogatstvo, postao vlasnikom brojnih nekretnina, višemilijunske vrijednosti što u Zagrebu, što u svom rodnom mjestu, a najzanimljivije je njegovo suvlasništvo, tajno naravno, u poduzeću Hidroelektra, gdje su ga godinama za njegov tajni vlasnički udio zastupali Ljubo Grepo i Ante Roso.

    O toj epizodi postoje brojni dokazi pa ne može biti špekulacija o tome jesu li Roso, Grepo i Gotovina tajni suvlasnici Hidroelektre ili nisu.

    Jesu!

    HDZ-ova Vlada im je prepustila udjele u Hidroelektri, a da nikome zapravo do danas nije jasno kako su to oni stekli to suvlasništvo. Naplatnim putem, teško, jer niti jedan od te trojice (Grepo, Roso, Gotovina) nisu raspolagali tolikim novcem da bi kupili to veliko građevinsko poduzeće. Dakle, radilo se opet o nekakvoj ratnoprofiterskoj povlastici koju je tom trojcu osigurala politička moć HDZ-ove Vlade. Za razliku od tihog Gotovine, Ante Roso o tome i nije baš pretjerano šutio.

    Onako pričljiv po prirodi, nejednom je pričao o njihovom poduzetničkom poduhvatu zvanom Hidroelektra. Kasnije, kada se Gotovina našao u bijegu, Vlada je, iako se o tome šutjelo, posredno financirala Gotovinin bijeg i skrivanje upravo preko Hidroelektre s kojom su ugovarani multimilijunski poslovi za državu ili državna poduzeća, kao primjerice Hrvatske autoceste (HAC), pa se zapravo plaćanjem usluga Hidroelektri financiralo bijeg Ante Gotovine, o čemu hrvatska javnost nikada nije dovoljno upoznata. Radilo se o desecima milijuna kuna, doslovno. Da ne govorimo o samoj vrijednosti poduzeća. Ili o vrijednosti radova koje je Hidroelektra dobila kroz ugovore samo za Hrvatske autoceste. Dakle, i Gotovina je namiren sa državnih jasla.

    Dobio je državno poduzeće u suvlasništvo, a potom je kroz to poduzeće dobio još desetke milijuna proračunskih kuna. Bome, na takvom herojstvu mu stvarno treba pozavidjeti. Heroj i pol! A i košta to njegovo herojstvo, što jest jest! Zato tako volim vidjeti kada vi mašete njegovim slikama i transparentima s njegovim imenom. Baš lijepo od vas. Na sebi nosite istrošenu odjeću i raspadnute cipele, jer za drugo nemate novca, ali zato ne date vi svojeg heroja milijunaša nikome. On je vaš, vi ste njegovi! Kakva predstava. Kakva manipulacija. Konačno, kakva obmana.

    Kratak je, nešto, taj put od profitera do heroja. Ili je to u vašim glavama sve skupa povezano, pa nitko tko nije profiter ne može biti niti heroj?! Ne razumijem ja taj vaš kratki, prekinuti fitilj u glavi kojem je očito davno prekinuta svaka komunikacija sa zdravom pameću. No, nije Gotovina zaradio samo na ovome što sam napisao. Kao i Čermak i Gotovina je naplatio svoju predaju. Sad ste sigurno zastali pa čitate što pišem. Predaju?! Da, predaju.

    Od veljače 2005. Godine Ante Roso koordinirao je pregovorima o predaji Ante Gotovine Haaškom sudu, a glavni dio tih pregovora bili su financijski uvjeti koje je postavio sam Gotovina, odnosno njegovi pregovarači.

    Dakle, na tim pregovorima, koji su započeli u kabinetu ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt (gdje se nije razgovaralo o financijskim uvjetima o čemu Vesna i nije imala nikakvih spoznaja), a kasnije su vođeni sa Sanaderom izravno, a vodio ih je dobrim dijelom Roso, Ožbolticu su zapravo htjeli izložiti i kompromitirati kroz neuspjele pregovore, dok su se na stvarnim pregovorima, zapravo, samo dogovarali financijski uvjeti Gotovinine predaje, kao i to da se ne smije predati u Hrvatskoj, i niti jednoj od susjednih država, kako se ne bi stekao (inače potpuno ispravan) dojam da se Gotovina cijelo vrijeme (barem veći) dio svojeg bijega skrivao zapravo u Hrvatskoj, sa znanjem i pod zaštitom hrvatskih obavještajno sigurnosnih službi i političkig vrha.

    O tomu je vrlo opširno u svojem svjedočenju međunarodnim institucijama govorio i bivši kriminalistički službenik Policijske uprave zagrebačke, Salih Fazlić, inače optužen da je posredovao u pribavljanju lažne hrvatske putovnice za Gotovinu na ime Kristijan Horvat.

    „Najfrapantnija činjenica glede vještačenja navedenih dokumenata po zahtjevu sutkine Sande Bramberger Ostojić, leži u činjenici da svjesno i namjerno u zahtjevu nije tražila vještačenje veše od 50 pečata o graničnim prijelazima i navodnom putovanju Gotovine s navedenim dokumentima, koji pečati su fiktivni.

    Time je dokazano da ona ne sudi niti postupa neovisno, a ni u cilju utvrđivanja istine, jer time svjesno i namjerno po nalogu autoriteta iz DORH-a, SUD-a i politike prikriva istinu da s tim dokumentima Gotovina nikada nije putovao niti ih je koristio, a time štiti i odvjetnika Luku Mišetića i prave pomagače u skrivanju Ante Gotovine u RH, od tadašnjeg premijera sanadera, glavnog državnog odvjetnika Bajića, ministra kalmete i odvjetnika pred haškim sudom Luke Mišetića i drugih u vrhu vlasti. Notorna je činjenica, a u dosadašnjem dijelu postupka, to je nedvojbeno, potpuno i bez imalo sumnje dokazano, da sam ja u travnju 2004.g., Vladi RH, preko ravnatelja Obavještajne agencije, Damira Lončarića, što je bez dvojbe i sam decidirano potvrdio u svjedočenju na sudu, dostavio informaciju o krivotvorenim dokumentima koje posjeduje Ante Gotovina, dok je bio skrivan u RH, čak i od Vlade RH i vrha politike, a po Zakonu o sigurnosnim službama RH, u Čl. 32 imao sam kao donositelj informacije apsolutnu i potpunu zaštitu, što je bez dvojbe potvrdio i sam Lončarić u iskazu, a tu zaštitu su imale i sve osobe koje sam naveo u bilo kojem smislu u informaciji.

    Ravnatelj agencije Lončarić je po odredbi čl.33 o mojoj inormaciji izvijestio: premijera Sanadera, predsjednika države, Hrvatskog sabora, Državnog odvjetnika Bajića, MUP, tajne službe, a u odredbi Čl. 32 jamči mi se tajnost i čuvanje mog identiteta kao donositelja informacije Vladi RH i garaancija i imunitet od progona za sve osobe navedene u informaciji, ponuđen preko Lončarića i od samog premijera Sanadera. Svjedok, Lončarić, bivši ravnatelj OA, u iskazu navodi da je moja informacija, koju sam preko njega dao Vladi RH, označena državnom tajnom i da je za to znalo malo osoba u državi, a o sadržaju moje informacije i opisu lika Gotovine i izgledu fotografija u dokumentima, državni odvjetnik Bajić je izvijestio haški sud. Obzirom da je godinu dana kasnije, u medijim otkriven moj identitet, a bio sam zaštićen Čl. 32 Zakona o sigurnosnim službama, Lonačrić u iskazu navodi da su od nekoga procurili tajni podaci o tome, a sutkinja Čošić mu nije dozvolila da imenuje osobu. Nije mi bilo dozvoljeno od strane sutkinje Čošić iskazivati, a jasno je da je moj identitet medijima razotkrio državni odvjetnik Mladen Bajić, jer upravo mi je Bajić u prisutnosti Lončarića i Karamarka prijetio, ako ne pristanem ući u postupak, i ako ne pristanem teretiti sebe i druge osobe, da će me “razbucati” u medijima, da je sustav opasan i da će me uništiti.

    Ovo dokazuje i da svjedok Lončarić laže u navodu da u proslijeđenoj informaciji navodno nije navedeno moje ime. Kroz svoju obranu, nikada u dosadašnjem periodu nisam se koristio bilo kojim saznanjem ili činjenicom koja bi u bilo kojem smislu naštetila obrani Ante Gotovine, a od Gotovininog odvjetnika Marijana Pedišića dobio sam sve informacije koje bi mi mogle pomoći u mojoj obrani, kao da je i sam Pedišić još uvijek živ, jer u ovom postupku koriste upravo činjenicu da se on nemože mrtav braniti. DORH, SUD i branitelj Katavića Slobodan Budak, dogovorno od početka postupka mene žele prikazati kao neprijatelja ove države, što ja osobno ničim nisam doprinijeo, već suprotno u svakoj državi, gdje bi Vladi donio ovakvu informaciju, nosili bi me na ramenima, osim u ovoj državi.

    Međutim, kako je sada potupno razvidno da se DORH i Sud ne ustručavaju ovoreno montirati dokaze, uzimam si za moralno pravo da se nadalje branim svim mogućim sredstvima koja imam na raspolaganju, svim znanjem, stučnošći i svim informacijama koje posjedujem, pa i svim informacijama koje mi je prenio prije smrti Gotovinin odvjetnik Pedišić, koji je u potupnosti bio upućen u sva događanja, oko skrivanja Gotovine i njegov dogovoreni odlazak u Haag i svim uvjetima u tajnom ugovoru s vladom RH. Po ideji i igorkazu Gotovininog odvjetnika Luke Mišetića i vlade RH, paralelno sa započinjanjem javne parade o ovom posupku, neposredno s prvim ročištem kod istražnog suca, 12.05.2005.g., Tomislav Karamarko, kao tadašnji ravnatelj POE, preko svojih “agenata”, organizirao je, u Cisti del Provo u blizini Napulja u Italiji, da iz jurećem BMW-a na očigled karabinjera, izbace torbu u kojoj su se nalazile maskrine vojne hlače koje su izuzeli u fingiranoj pretrazi stana Gotovine, za koje su znali da imaju DNK koji pripada Gotovini, te krivotvorena Slovenska putovnica i Talijanska osobna iskaznica, čije krivotvorenje su sami organizriali i članci iz novina i s interneta, kako bi uz Mišetićev igorkaz i moj i Pedišićev progon kao pomagača u “bijegu” Gotovine, nakon počinjenja kaznenog djela, pokušali obmanuti međunarodnu zajednicu i Haaški sud, kako je Gotovina tobože pobjegao s krivotvorenim dokumentima koje smo mu navodno od Katavića pribavili ja i njegov odvjetnik Pedišić.

    Kao član odvjetničkog tima Gotovine do same smrti, odvjetnik Pedišić je bio upoznat sa svim detaljima skrivanja i financiranja bijega i kretanja Gotovine, a znao je i da je žrtvovan od Mišetića, Gotovine i vlade RH. Znao je također i osobno mi je prenio sva saznanja da je ideja o Vladinom Akcijskom planu za pronalazak i uhićenje Gotovine, koji je između ostalog obuhvaćao i moj i Pedišićev sudski progon kao pomagača Gotovine u navodnom bijegu, što je u slučaju Luke Mišetića, potpuno suprotno
    odvjetničkoj etici, Zakonu o odvjetništvu i svim drugim propisima RH i međunarodnim propisima i pravilima Haaškog suda i Mišetić je u totalnom sukobu interesa.

    Na pitanje Lončariću, u vrijeme svjedočenja, od moje braniteljice da li je informaciju koju sam mu dao u svezi s krivotvorenim dokumentima Gotovine, proslijedio premijeru Sanaderu, odnosno s njim o tome ragovarao, Lončarić je to u iskazu kao svjedok decidirano potvrdio, no međutim, sutkinja Čošić je tada na spomen imena premijera Sanadera glasno počela vikati na svjedoka Lončarića, što vjerujem da je rijetka pojava u bilo kojoj sudnici i nastavila prijetiti svjedoku da ne smije odgovarati na pitanja koja ona zabrani. Istom svjedoku je prijetila i kažnjavanjem”, navodi Salih Fazlić u svojem iskazu.

    “Pedišić mi je osobno potvrdio da je bio prisutan kada je rađen intervju s Gotovinom, a to je potvrdio i sada pokojni Pukanić u svojim tekstovima, nakon smrti Pedišića, kojeg on oslovljavao bratom, da je Pedišić bio prisutan kada je Pukanić radio intervju s Gotovinom, objavljen u “Nacionalu” 12.06.2003.g.

    Pedišić mi je potvrdio da je Gotovina dva dana nakon intervjua u “Nacionalu” bio na sastanku s tadašnjim predsjednikom Mesićem, na istoj adresi gdje je rađen intervju u Zagrebu Bosanska 30, u kući Hrvoja Petrača, a bili su prisutni uz Pedišića i Pukanić i Petrač. Ured predsjednika Mesića je u to vrijeme prikupljao dokumentaciju koja ide u korist Gotovine i predao je Vladi RH, 15.06.2003.g., tri dana nakon njihovog susreta, kako bi ta dokumentacija bila dostavljena Haaškom sudu. Mesić je upravo preko prijatelja, sada pokojnog Pukanića, cijelo vrijeme znao gdje je Gotivina bio.

    Pedišić je naveo i da je osobno uz Pukanića, Petrača i generala Rosu bio prisutan i da je navedeni intervju s Gotovinom rađen u Zagrebu, u Bosanskoj ulici u kući vlasništvo Hrvoja Petrača. Iste osobe su bile prisutne i pri susretu Mesića i Gotovine.

    Isto tako, Pedišić mi je naveo da se Gotovina u to vrijeme skrivao u Zagrebu i okolici, u kući generala Ljube Ćesića Rojsa, te kući generala Filipovića i Rose, Petrača, te više drugih lokacija koje sam naveo umojim prijavama Haškom sudu.

    Upravo zato što je znao gdje je tada bio Gotovina, u vrijeme objavljenog intervjua u “Nacionalu”, Mesić ga je javno pozivao da dođe kod njega u ured, a da stvarno Gotovina nije bio u RH, Mesić ga sigurno ne bio pozivao u ured. Ovo zorno potvrđuje činjenicu da su pečati o navodnom putovanju Gotovine lažni i fiktivni.

    Glavna haaška tužiteljica, Carla del Ponte, je u to vrijeme imalo potpuno vjerodostojne i provjerene infomacije gdje se Gotovina nalazi.

    Po kazivanju Pedišića, Gotovina se nije odazvao pozivu Mesića da se preda, isključivo iz razloga što je to spriječio vođa odvjertničkog tima, Luka Mišetić, koji je već bio u ozbiljnim pregovorima preko generala ROse s tadašnjim premijerom Sanaderom, nakon događanja na Rivi u Splitu, koji je još i prije dolaska na tu funkciju organizirao finsnciranje skrivanja, a potom i kao premijer iz proračuna nastavio financiranje.

    Kako bi prikrili činjenicu da se Gotovina skriva u RH, Sanader i Mišetić, su upravo osmislili navedeni Akcijski plan, po kojem tobože RH i njene institucije poduzimaju sve kako bi pronašli i uhitili Gotovinu, što je potpuna laž, s ciljem obmanjivanja i laganja domaće i međunarodne javnosti, domaćih i međunarodnih institucija i Haaškog suda, a po akcijskom planu su prikazivali kako tobože progone pomagače Gotovine, koji su mu napravili lažne gokumente s kojima je otputovao i pobjegao iz RH, kako RH nebi imalo odgovornost i razlog da traži i uhiti Gotovinu

    Ante Gotovina i tadašnji premijer Sanader su osobno dogovorili da Gotovinino poduzeće, Mediteran union tuneli, fiktivno vrši radove na gradnji tunela na autocesti Zagreb-Rijeka, iako navedeno poduzeće nije imalo nikakve strojeve i bilo kakve reference za gradnju tunela. Javno se kroz medije razglasilo kako navedeno poduzeće, koje je prikazano da je u vlasništvu generala Rose, finacira bijeg Gotovine.

    Navedene informacije, je po dogovoru s Vladom RH i odvjetnikom Mišetićem, osobno Haškom sudu dostavio suvlasnik poduzeća general Ante Roso.

    Vlada RH je znala da će nakon takve dojave haaški sud vršiti pritisak na Vladu RH, kako bi progonila financijere Gotovininog bijega. To se i dogodilo, te je Vlada RH otkazala ugovor o ugovorenim radovima proboja tunela.

    Po kazivanju pokojnog Gotovininog odvjetnika Pedišića, koji je potupno bio upućen u događanja, a koji je znao da će ubrzo umrijeti i zato je meni prenio sve navedene informacije kako bih se mogao braniti na sudu i zastupati i njegove interese kao okrivljenika zajedno samnom, upravo je bit u činjnici da se znalo što će Vlada RH, po traženju Haaškog suda morati poduzeti i da će morati otkazati ugovorene poslove, Vlada je s Gotovinom i Rosom dogovorila klauzule, po kojima će u slučaju otkazivanja poslova i raskida ugovora morati isplatiti „penale“ i veliko obeštećenje. Upravo se to i dogodilo pa je Gotovinino poduzeće, bez izvođenja radova obeštećeno velikim novčanim iznosom, uvjetovanim tajnim ugovorom, što se može provjeriti kroz poslovanje poduzeća i provedenom revizijom u Ministarstvu gospodarstva u koji spada resor autocesta.

    Da je Gotovina bio osobno akter ovih dogovaranja tijekom 2004. i 2005.g., pokojni odvjetnik Pedišić me uputio na pojedine dokumente koje je potpisivao osobno Gotovina u javnobilježničkom uredu u Ilici 29. Upravo i ove činjenice dokazuju da je Gotovina cijelo vrijeme bio u RH i dostupan organima gonjenja, zaštićen od strane vrha državne vlasti, što je i grubo nepoštivanje Haaškog suda.

    Naime, vlasništvo nad poduzećem Mediteran union tuneli, imali su 15% general Lubo Ćesić Rojs, 15% general Ante Roso, 15% Ljubo Grepo i 15% general Ante Gotovina, a udio je posjedovao i Ćesićev brat. Sve detalje oko potpisivanja i ovjeravanja dokumenata može potvrditi Ćesić Rojs, kojeg su Gotovina i Rososo prevarili i oteli njegove dionice.

    Navedene dokumente posjeduje i Ćesić Rojs, i kroz te dokumente Haški sud može provjeriti moje navode. Po dogovoru s vladom RH i osobno učešće tadašnjeg premijera Sanadera, navedeno poduzeće je potom za 15 milijuna kuna, isplaćenih od vlade kao ugovorene penale, Gotovinino poduzeće Mediteran union tuneli, kupuje poduzeće Hidroelektra građenje. Nakon kupnje kao predsjednik nadzornog odbora Hidroelektre bio je general Ljubo Ćesić Rojs, kojeg su na prijevaru ostali suvlasnici istisnuli iz poduzeća. Udjeli Ante Gotovine bili su fiktivno pokriveni preko imena Ljube Grepo, a stvarni vlasnik udjela od 30% bio je Ante Gotovina.

    Po osobnom odobrenju tadašnjeg premijera Sanadera i po dogovoru s Antom Gotovinom, poduzeće Hidroelektra, od njegove dogovorene predaje Haškom sudu 2005.g., preko ministra Kalmete povlašteno dobiva najkvalitetnije poslove na izgradnji autocesta i Pelješkog mosta. Samo 2009.g., poduzeće je imalo s vladinim poduzećima promet veći od 2 milijarde kuna.

    Da bi se dobrovoljno predao haškom sudu Vlada RH je slično postupila i u slučaju Čermak, koji je po direktnom dogovoru s tadašnjim premijerom Sanaderom na autocesti Zagreb-Spliti, čiju izgradnju je dobilo na namjeeštenom natječaju Gotovinino poduzeće Hidroelktra, Čermak je namještenim natječajem, što je čista koruptivna djelatnost, dobio koncesije za izgradnju više od 10 benzinskih pumpi „TIFON“ koje je kasnije prodao. To mu je bilo obeštećenje što će otići dobrovoljnno u Haag.

    I nadalje, po kazivanju pokojnog odvjetnika Pedišića, Ante Gotovina je na ime osobe Milana Mandića iz Biograda n/m, osnovao poduzeće Agram internacional d.d., što je samo fiktivno bila na njegovo ime, a to poduzeće je potom kupilo poduzeće „Mediteran union tuneli“. Prije dogovorene predaje u Haag, u rujnu 2005.g., Ante Gotovina je upravljanje tim poduzećem prenio na odvjetznike Ivu Farčića i Luku Mišetića. Sve vezano uz prijenos upravljačkih prava u poduzeću Ante Gotovina je ovjerio kod javnog bilježnika, što samo potvrđuje da je cijelo vrijeme bio u RH i da je imao pomagače u skrivanju u samom vrhu vlasti.

    Jedan dio dokumentacije od poduzeća vodio je osobno i odvjetnik Pedišić i 2003.g., s Antom Gotovivnom ovjeravao kod javnog bilježnika u Zagrebu, u Ilici.

    Nakon što su Vlada RH i tadašnji premijer Sanader ispoštivali dogovore uz navedene poslove i nakon što je Gotovinino poduzeće obeštećeno za navodni “gubitak posla i raskid ugovora”, pristupilo se drugom dijelu dogovora između odvjetnika Luke Mišetića i premijera Sanadera.

    Naime, pokojni odvjetnik Pedišića, koji je znao da je “žrtvovan i prodan” od Gotovine i Mišetića, prenio mi je da o svemu postoji tajni pisani ugovor, između Vlade RH i Gotovine, zastupanog po odvjetničkom timu na čelu s Lukom Mišetićem, u kojem se nalazi opisano, a u ugovoru su postojala i obveze koje je prema Vladi RH morao ispoštivati i Gotovina i Luka Mišetić. U svemu je aktivno učestvovao i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, tada glavni koordinator za suradnju s Haškim sudom. Tajni ugovor je pohranjen u Vladi RH, u sefu tadašnjeg premijera Sanadera.

    Glavna obveza Gotovine prema Vladi RH odnosila se na njegov dobrovoljni odlazak u Haag, kako nebi morao biti uhvaćen od institucija RH, što je on kroz osobne pregovore u nazočnosti Mišetića i poslovnog partnera generala Rose i pristao.

    Drugi dio ugovora se odnosi da se Gotovina nesmije predati i biti uhićen u RH, zbog možebitne reakcije i ozbijnih prosvjeda i otpora javnosti i braniteljskih udruga što bi ugrozilo stabilnost vlade i njene vjerodostojnosti.

    Upravo naglasak na vjerodostojnosti vlade i zaštite pravih pomagača, odnosila se činjenica da je Vlada cijelo vrijeme haaškom sudu i međunarodnoj zajednici tvrdila da Gotovina nije u Hrvatskoj i da RH nije odgovorna što nije ranije uhićen.

    Kako bi Vlada RH dokazala vjerodostojnost, po tom pisanom ugovoru, Gotovina je morao pristati, a što je i ispoštivao, da ne bude uhićen u RH, te je pristao da ga se odveze i da bude uhićen na dogovorenom mjestu na Tenerifima.

    Zbog činjenice da je njegov lik s fotografija iz svih svjetskih medija, bio poznat na svim dijelovima svijeta i da bi ga svi mogli prepoznati, po dogovoru i odobrenju osobno od strane tadašnjeg primijera Sanadera, Vlada RH je Gotovini izdala originalnu diplomatsku putovnicu serijskog broja 07225520 na ime Stjepan Seničić, koji je umro 28.06.1996.g., a čija kćerka radi u Obavještajnoj zajednici na čijem je čelu bio Tomislav Karamarko, sadašnji ministaru unutanjih poslova. Jedino ime i prezime ne odgovaraju pravom identitetu Gotovine.

    S navedenom diplomatskom putovnicom, u pratnji osoba koje su također imale diplomatski status, Gotovina je neposredno prije uhićenja dobrovoljno otputovao u Španjolsku, nakon čega su po dogovoru Vlade RH i odvjetnka Mišetića, koji je uz tajne službe i Ministarstvo inozemnih poslova, osobno učestvovao u organizaciji prijevoza i boravka Gotovine u Španjolskoj, gdje su potom tajne službe u koordinaciji Tomislava Karamarka i Mladena Bajića, glavnog koordinatora za suradnju s Haškim sudom, fingirali i snimili teleonski kontakt Gotovine i supruge Dunje Zloić i o tome izvijestili Haško tužiteljstvo,jer više nije imala prostora za laganje i obmanjivanje Haškog suda..

    Po pisanom tajnom ugovoru, Gotovina je morao pristati da u hotelu bude prijavljen pod imenom iz krivotvorenih dokumenata, kao Kristijan Horavat, za koje su znali da će ga tako otkriti španjolska policija, dok je istodobno u džepu imao originalnu diploomatsku putovnicu izdanu od Vlade RH za čije podatke nitko ne zna. Da nije tako zašto bi onda čuvao novinarsku iskaznicu čija je valjanost istekla dvije godine ranije i čuvao je s ostalim dokumentima.

    Pedišić je naveo, da je Gotovina pristao da bude prijavljen s lažnim dokumentima, pod imenom Kristian Horvat, koje, sigurno znam nije krivotvorio optuženi zajedno samnom, krivotvoritelj Katavić, već su izradu organizirale službene osobe vlade RH, uključene u predaju Gotovine, te odvjetnik Mišetić, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, tadašnji ravnatelj POE Tomislav Karamarko i njegov zamjernik Buljević, a izradu je odobrio osobno tadašnji premijer Sanader. Gotovina je znao i da s ovim dokumentima nema nikakve veze odvjetnik Pedišić i ja, nego upravo odvjetnik Mišetić.

    Ovakvim činom, po tajnom ugovoru, da Gotovina bude prijavljen kao Kristian Horvat, po kojem se identitetu potraživao, Vlada RH je željela potvrditi svoju navodnu vjerodostojnost, da je navodno cijelo vrijeme tvrdila da Gotovina nije u RH, što je narovno laž, te da se to ovako obistinilo i vlada ostaje čista i međunarodna zajednica nemože optuživati ni vladu, ni njene institucije i pojedine državne dužnosnike i prave pomagače u skrivanju.

    Zbog ovih uvjeta u tajnom ugovoru s vladom, Gotovina je imao obvezu nakon uhićenja, pred sudom u Haagu, kada se bude izjašnjavo o krivnji, kada ga sudac upita o boravku u navodnom bijegu, da kao zadnju adresu navede onu iz hotela na Tenerifima, što se i dogodilo, Gotovina je naveo tu adresu i po pravilima za koja je znao Mišetić i vlada RH, nemože ga se siliti i pitati, nakon takve izjave gdje je boravio. Dakle Gotovina je ispoštivao dio tog ugovora prema Vladi RH.

    Gotovina je dva puta formalno uhićivan, što je potvrdila i navela u svojoj objavljenoj knjizi tadašnja glavna haška tužiteljica Carla del Ponte. Prvo uhićenje koje je snimljeno, za stolom je Gotovina sjedio s Grgićem i dvije ženske osobe, a nakon intervencije naših službenika, zbog navodne obzirnosti prema obitelji Gotovine, ponovno je snimano uhićenje Gotovine koje je i javno objavljeno na televiziji gdje je Gotovina uhićen u društvu Grgića za stolom, a iz Gotovininog društva maknute su dvije ženske osobe upravo kako bi njih Vlada RH zaštitila, a ne obzirnost prema obitelji Ante Gotovine. Ovo upravo potvrđuje da je Gotovina odvezen iz RH u navedeni hotel kako bi se provelo njegovo dogovoreno uhićenje van RH. Vidljivo je da je tu bio vjerojatno i dogovor s Španjolskim vlastima, kako bi oni pobrali slavu uhićenja, a da bi RH bila čista i kako ju se nebi teretilo da je skrivala Gotovinu“, zaključuje Fazlić.

    Sve je, dakle, bila predstava, pa i ovo manipuliranje braniteljima koje se po potrebi izvlači na razne demonstracije potpore ovakvim ratnim profiterima ili ratnim zločincima, što god vam bilo draže i prihvatljivije. Jer i ratno profiterstvo je ratni zločin. Ili vi niti to ne možete shvatiti?!

    Dakle, iskreno, mene baš briga kakva će biti presuda iz Haaga. Meni ne možete prodati demagogiju da je to presuda svima nama. Jer ona to nije. Neće to biti niti presuda Hrvatskoj, niti presuda svim hrvatskim braniteljima, niti presuda svim građanima Hrvatske, niti svašta nešto čime plašite javnost zadnjih mjeseci. To će biti presuda trojici ljudi, kao i brojne druge presude koje se dnevno donose a za koje javnost niti ne čuje. I ništa više. Presuda trojici ljudi za koje će sud odlučiti jesu li ili nisu krivi i koliko su ili nisu krivi. A ako ih proglase nevinima, tada nažalost to postaje naš problem. Jer ako se vrate u Hrvatsku, mi ćemo im morati suditi zbog ratnog profiterstva, mi ćemo morati provjeriti kako su u ratu stekli svoju multimilijunsku imovinu, kako su stekli milijunske iznose na računima, kako su od siromašnih ili prosječnih građana ove zemlje, ušli u krug najbogatijih ljudi u Hrvatskoj, pa čak i na Balkanu. E to objašnjenje nam ti vaši „heroji“ duguju u svakom slučaju, bez obzira hoće li ih Haag osuditi ili ne.

    Jer oni su, ili ratni zločinci ili ratni profiteri, i ništa više.

    I molim vas, nemojte biti kreteni. Ili, barem pokušajte biti manji kreteni. To ćete najbolje postići tako da konačno počnete misliti svojom glavom. Za početak.

    http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=2097&Itemid=1

  5. Živio Domagoj;)
    Svatko ima pravo na svoj kut gledanja..naravno da profitere treba istražitiu i suditi, ali to i dalje ne umanjuje žrtvu malih, običnih ljudi i pravo na suosjećanje…i s Božom. Jer, vjerujem, Božo nije seljak, barem ne u tom pogrdnom smislu..i pozdravi ga od mene molim te!
    Pusa od tvoje recenzentice;)

  6. Prekrasn tekst! Pogađa točno u srce! Mrzitelj poput Margetića ne može ostati ravnodušan, mora izbljuvati nečitljivu kobasicu punu optužbi na račun generala premda Ana-Marijin tekst govori o ljubavi, a ne o generalima. O ljubavi prema običnom malom čovjeku koji devedesetih više nije mogao trpiti ponižavanja, nepravdu i teror, o ljubavi prema domovini, prema zemlji koju smo naslijedili od naših predaka i još više o ljubavi prema svim ljudima koji na njoj žive!
    Kobasica puna laži i poluistina kojom “kiki” komentira jedan ovakav tekst na najbolji način pokazuje o kakvom se ovdje liku odnosno o kakvoj se ovdje pojavi radi.
    Dakle – nije potrebno komentirati izneseno, držati se teme, ne, to nije cilj, ovdje se radi o tome da se je netko usudio biti afirmativan prema domovini i domoljublju!
    To iziskuje trenutni napad! Kao bik na crvenu krpu nasrće Margo i promašuje point, ali pljuje, gadi i sije mržnju prema svemu što je hrvatsko, prema svemu što nije slugansko i podaničko, a to će biti dovoljno da “služba” pohvali malog Margija i obeća mu još kompromitirajućih poluistina kojima će postizati ciljeve za svoje gazde, a on će ispasti “mudar” pametan novinarčić! Koliko je gladan ovaj ego dovoljno govori činjenica da čovjek koristi svaku priliku pa tako i ovakve komentare ne bi li propagirao svoj lik i djelo sabrano u portalu kojeg preporučuje. Margo, pročitaj još jednom Ana-Marijin tekst prije nego kreneš u “lov”!
    Ana – hoćemo još!!!

  7. Hvala ti, Ana, za tekst. Hvala tvom ocu što postoji i što te donio na ovaj svijet.
    Pozdrav od Hercegovca iz HVO!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here