SPAS ZA GALEB: Umjesto oltara Titu i nesvrstanosti, muzej antitotalitarizma?

Titov brod Galeb, danas ruzinavi brod na mrtvom vezu bez budućnosti i na teret riječkog gradskog proračuna, mogao bi ipak dobiti novu šansu ostvari li se ideja kolekcionara Marinka Sudca i povjesničara umjetnosti Branka Franceschija. Oni na Galebu sljedeće godine namjeravaju organizirati izložbu aktivističke umjetnosti, a u budućnosti im je u planu sredstvima međunarodnih fondova i sponzora isfinancirati njegovu potpunu obnovu u ploveću jedinicu Muzeja avangarde, kao segment projekta Muzeja avangardne umjetnosti u Varaždinu.

Kao što je poznato, brod Galeb je jednom brzopletom odlukom gradonačelnika Obersnela završio u vlasništvu Grada Rijeke i na taj način opteretio gradski proračun milijunskim iznosima za golo održavanje broda na mrtvom vezu u Brodogradilištu Viktor Lenac. Sredstva za financiranje Galeba nalaze se u dijelu proračuna koji se puni iz riječke spomeničke rente pa je na taj način, na račun Galeba kao nacionalnog kulturnog dobra, zakinuta riječka spomenička baština za koju je ostalo i ostaje značajno manje novca.

Nova nada za brod Galeb?

Svi izvidi stanja broda govorili su o astronomskim iznosima potrebnim za Galebovu obnovu. Grad Rijeka tolika sredstva jednostavno nema, kao uostalom ni jasnu ideju što s brodom, osim ako u planove ne uračunamo bajkovite vizije o potrebi uređenja broda u ‘muzej mira i nesvrstanosti’ ili iskorištavanje Titovog branda u turističke svrhe.

Paradoksalno, umjesto oltara drugu Titu i bivšem socijalističkom režimu, Galeb bi mogla spasiti upravo koncepcija aktivističke umjetnosti koja je osporavala dva totalitaristička sustava u kojima je brod Galeb odradio svoj radni vijek. Kao što je poznato, Galeb je izgrađen kao brod za prijevoz banana u totalitarnoj fašističkoj Italiji 1936. godine, a završio u totalitarnoj socijalističkoj Jugoslaviji kao reprezentativno plovilo njezinog vrhovnog komandanta, šefa partije i doživotnog predsjednika Josipa Broza Tita.

Naime, Franceschijev i Sudčev projekt vidi Galeb kao idealnu kombinaciju prostora koji simbolizira totalitarizme 20. stoljeća s aktivističkom umjetnosti koja ih niječe predstavljajući eksplozivnu kombinaciju. Prema riječima Franceschija, brod Galeb s jedne strane simbolizira najviše aspiracije Titove socijalističke Jugoslavije kao nezaobilaznog i nezavisnog čimbenika međunarodne politike. Na njemu je u uvjetima onodobnog luksuza dobrim dijelom definirana koncepcija Pokreta nesvrstanih, a s druge strane simbolizira i Titovu sklonost lagodnom životu koja je na razini dnevne politike narodu predstavljana kao vrhunac općeg sudjelovanja u prosperitetu socijalističkog društvenog uređenja i samoupravljanja. Njihova izložba ‘Područje zastoja’ fokusira se na nemogućnost našeg društva da otvoreno prihvati, procijeni i iskoristi kulturnu baštinu nedavne prošlosti. Ima li idealnijeg grada od Rijeke za njezin plasman javnosti?

Riječani bi tako na Galebu prema najavama autora mogli vidjeti radove poput ‘Turpitude’ Marka Ristića s ilustracijama Željka Hegedušića iz 1938. godine, što ga je zabranila jugoslavenska diktatura ili knjige objekata Vlade Marteka ‘Prvo i drugo zasjedanje AVNOJ-a’ iz 1973. godine koji su ironizirali tadašnju indoktrinaciju.

No, ono što daje najviše nade je namjera inicijatora izložbe da apliciraju prema sredstvima međunarodnih fondova i sponzora za potpunu obnovu Galeba u ploveću jedinicu Muzeja avangarde. Ukoliko bi im to uspjelo, ubili bi dvije muhe jednim udarcem. Grad Rijeka bi ‘skinula’ Galeb s proračuna i ujedno dobila atraktivan muzejski prostor šireg regionalnog značaja.

U prilog autorima ide i činjenica da u Gradu Rijeci podržavaju ovaj projekt, barem kada je riječ o prvoj izložbi koja bi se trebala dogoditi sljedeće godine. Međutim, gradonačelnik Obersnel bi s drugom fazom projekta mogao imati problema u vlastitim redovima. Naime, poznato je da se na akviziciju Galeba gledalo i kao na svojevrsnu ideološku investiciju prema Savezu antifašističkih boraca kao SDP-ovoj izbornoj bazi. U zadnje vrijeme gotovo da i nije bilo značajnijeg skupa te udruge na kojem Obersnel nije obećavao ostanak i obnovu svojevrsnog ljevičarskog trofeja u Rijeci pa koliko košta da košta. S druge strane, inicijator projekta Branko Franceschi je prije tri godine, dok je još radio u riječkom MMSU-u, upravo s riječkom udrugom antifašista došao u sukob zbog izložbe ‘Fiumani 1920.-1940. Riječka situacija’. Zbog jedne izložene Venuccijeve skulpture i multimedijalnog rada optužili su ga tada ni manje ni više nego za ‘ponovni val prodora fašističke ideologije u Rijeku’. Hoće li se slično ponoviti i s ovom izložbom? (danko švorinić)