Home Kolumne Što nas ovaj virus može naučiti i tko tu koga ubija?

Što nas ovaj virus može naučiti i tko tu koga ubija?

2286
9

Puno toga nas je mogao naučiti ovaj virus. I ne samo virus, koji je zadnji u nizu recentnih događaja.
Znate onu „Koliko ti je dugačak poplun tako se i pokrivaj?“ Mi to već dugo vremena ne radimo. Štoviše, mogu komotno reći da to kao ljudska vrsta nismo nikada ni činili. Premda su ozbiljnije posljedice krenule tek od prve industrijske revolucije.
Uz iskrenu žalost radi svih žrtava ovog virusa, ako smo nešto mogli naučiti od istog, onda da se njegovo pojavljivanje može (i mora) shvatiti kao zadnja pljuska majke prirode čovječanstvu. I prije nego pomislite da je to opet neka hipi holistička izjava nekog kvazitibetanca, odmah ću naglasiti da nisam ništa od toga. Dapače, u većini slučajeva mi takve spike u našem svijetu par tisuća km od Tibeta idu na jetra i iritiraju me.

Danas termin ekološka samoodrživost više nije rezerviran za nabrijane spiritualce, zapadnjačke kvazijogije ili napušene hipije, već nužno stanje svijesti svake osobe s poslovnom i deliktnom sposobnošću, ali i svake ozbiljne političke inicijative. Svakog, ali baš svakog građanina, BEZ iznimke. To više nije pitanje izbora. Svijet više ne može živjeti na dug, a to ćemo nadalje matematički dokazati.

Sjećate li se ovog grafa od pred godinu i pol otprilike?

Graf prikazuje na koliki ekološki dug čovječanstvo živi odnosno koliko planeta „Zemlja“ bi nam trebalo da pokrijemo svoje ljudske potrebe. Točnije, graf prikazuje koliko prirodnih resursa uzimamo više nego što se stignu obnoviti. Godine 2018. bili smo na računici da bi nam 1,7 planeta bilo potrebno da pokrijemo svoje potrebe, 2019 je situacija nešto gora, a 2020 ćemo tek vidjeti. Doduše, sigurno će biti nešto bolja slika od očekivane s obzirom na to da će minimalno prva trećina, ako ne i pola godine gospodarstvo na koje smo navikli pogoniti biti praktički u stanju hibernacije. Dana 01.08. nažalost nije obljetnica dana voda ili nešto slično. Ne, prvog kolovoza 2018. godine je dan kada je čovječanstvo ušlo u ekološki dug. Europa npr. troši resurse za oko tri svijeta godišnje.

Kakve to veze ima s virusom? Čekajte, doći ćemo do toga.

Iz ovog grafa je vidljivo da je prosječan stanovnik u svijetu emitirao 4,82 tone CO2, a čovječanstvo kolektivno 36,57 bilijuna tona. Također, graf zelenim strelicama pokazuje koje su države smanjile emisiju CO2 od 2008 godine, a povećale crvenim. Ovdje vidimo zanimljiv slučaj, a to je da su najbogatije zemlje svijeta, u koje spada cijela Europa, Sjeverna Amerika i bliskoistočne zemlje zapravo najveći zagađivači. One su ujedno pokrenule trend smanjenje otpuštanja CO2 u odnosu na 2008 godinu, ali i dalje višestruko nadmašuju siromašne zemlje koje polagano povećavaju emisiju CO2. Zanimljivo, Angela Merkel je obećala da će Njemačka biti CO2 neutralna do 2050. Trenutno su među najvećim emiterima.

Dakle, matematički potkrijepljeno, kao čovječanstvo trošimo više resursa nego što se isti stignu obnoviti. Idemo u minus na kreditnoj kartici bez plana otplate, a to će se na kraju odraziti na nas.

Još malo matematike, jeste li znali da:

  1. Od svih prijevoznih sredstava kruzeri najviše zagađuju. Carnival cooperation kruzeri su u 2017 emitirali više štetnih plinova (sumpor oksid) od svih 260 milijuna osobnih automobila u Europi zajedno kaže analiza – https://www.transportenvironment.org/publications/one-corporation-pollute-them-all
  2. Na promet otpada oko 25% od ukupnih stakleničkih plinova. 60% od toga ispuštaju osobna vozila. Koristite javni prijevoz. (https://www.europarl.europa.eu/news/hr/headlines/society/20190313STO31218/emisije-co2-u-prometu-eu-a-cinjenice-i-brojke).
  3. Prosječan čovjek putem prehrane konzumira 5 grama plastike tjedno. To je ravno jednoj kreditnoj kartici na tjedan. Ne bacajmo plastiku i otpad u okoliš. https://wwf.panda.org/wwf_news/press_releases/?348337/Revealed-plastic-ingestion-by-people-could-be-equating-to-a-credit-card-a-week
  4. Poljoprivreda, točnije stočarstvo emitiraoko 15% svih stakleničkih plinova. Racionalno trošenje hrane, nebacanje hrane i smanjenje unosa mesa pomažu smanjenju stakleničkih plinova. https://investigatemidwest.org/2019/09/27/agriculture-is-one-of-the-biggest-contributors-to-climate-change-but-it-can-also-be-a-part-of-the-solution/
  5. Industrija odjeće je među deset najvećih zagađivača, a i najbrže rastuća industrija. 3781 litra vode je potrebna da se proizvede jedan par traperica, a sama proizvodnja emitira 33,4 kg CO2 u zrak. Svake godine industrija odjeće potroši 93 bilijuna kubičnih metara vode što je dovoljno da zadovolji godišnje potrebe 5 milijuna ljudi ili jedne Norveške. Kao najbrže rastuća grana predviđa se da ćemo od 62 milijuna metričkih tona u 10 godina doći na 102 milijuna, ako nastavimo ovom stopom rasta.Ne kupujmo toliko odjeće. Kombinirajmo, šivajmo i popravljajmo. Najviše – kupujmo kvalitetnije.

Itd.

Itd.

Virus, kao rezultat ljudske aktivnosti

Po jednoj od mogućih teorija virus je nastao na „mokrim“ tržnicama u Kini. To su tržnice na kojima ljudi dolaze izravno u kontakt sa životinjama i često sudjeluju u cijelom procesu – od ubijanja žive životinje pred očima kupaca, deranja kože do kupnje njenog mesa. Ponekad Kinezi jedu žive životinje jer se takvo meso smatra posebno zdravim. Po krvi koja se nakuplja i teče tržnicama iste su nazvane „mokre“. One su posebno popularne među starijim pučanstvom još od navike da ne posjeduju frižidere, a Kinezi osobito cijene svježe meso u odnosu na smrznuto. Te tržnice mogu biti leglo virusa i bakterija. Pa zašto ih ne zatvore? Vlast je pokušala puno puta, najozbiljnije od pojave SARS-a, ali mokre tržnice su toliko važne u kineskoj tradiciji i kulturi, a na njima se ilegalno prodaju divlje, skupe i zaštićene životinje poput cibetke čije meso si mogu priuštiti samo bogati. Tako uvijek netko nekoga „podmaže“ na vrhu i stvar se gurne na dno fascikla.

Možemo li uopće biti samoodrživi?

Možemo, naravno, ako smanjimo svoje želje. Namjerno, ne kažem potrebe jer su to većinom isprazne, bespotrebne i poprilično sebične želje poput najnovije šminke, tehnike ili odjeće. Ti statusni simboli i kićenje igraju ulogu u procesu razmnožavanja – kitimo se da budemo privlačni partnerima i što smo nakićeniji šaljemo poruku da smo sigurniji i plodniji u odnosu na ostale. No, to smo mogli i moramo otpustiti s razvojem svijesti o štetnosti takvih utjecaja.

Dakle, svijet treba gledati antropološki kao živi organizam – nas. Ima jezgru, krv i površinu. Svijet je krhak ekosustav i mehanizmi svijeta su cikličnog gibanja i imaju domino efekt. Maknete jednu pločicu i poremetili ste cijeli sustav. Ako vam je lakše pojmiti slikovit prikaz, svijet je okrugao, a naše radnje su kao bumerang. Kad naprave cijeli krug, lupe nas u zatiljak. Svijet je jednako smrtan kao i mi i podložan vanjskim utjecajima. On je vrlo samoodrživ, ali uz nas trenutno nije.

Što mi činimo kad dobijemo virus? Pokušavamo ga se riješiti lijekovima. Što svijet pokušava s nama? Isto to, a coronavirus je jedan od njegovih lijekova. Da bi bili samoodrživi moramo živjeti u simbiozi sa zemljom. Sjećate se raka samca i crvene moruzgve? Rak samac ima mekan zadak i nalazi puževu kućicu u koju se zavlači, a potom na svoju kućicu lijepi jednu ili više crvenih moruzgvi. Crvena moruzgva se hrani ostacima hrane koje joj rak pruža, a ona ga štiti svojim žarnicima.

Što smo od ovog virusa mogli naučiti?

1. Da treba usporiti i ne treba nam toliko koliko mislimo da nam treba. Ozbiljno, kolika je zaista šteta, ako ne boostamo gospodarstvo na isti način na koji smo ga boostali dosad? Kolika je šteta, ako malo usporimo? Sad nismo samo usporili već stojimo, a hrane i dalje ima u marketima, goriva na pumpama. Svijet stoji, a vi sjedite ispred kompjutera na struju i čitate ovaj članak putem interneta koji i dalje radi. Kako? Pa jednostavno, prioriteti se poznaju i za njih radimo.
Da bi bili samoodrživi ne moramo se odreći ni hrane, ni odjeće ni kuća ni auta. Skoro ničega. Samo se moramo odreći viška. Viška koji ionako nema kvalitetu već samo kvantitetu, a to crpi zemlju.
Vidim zadrte kapitaliste i libertarijance kako cinično odmahuju rukom i sprdaju se s mojim riječima, ali zaboravite venture capitalism. Dva i dva su četiri bez ikakvog potencijala da postanu pet ili osam. Dionice i udjeli se ne mogu jesti koliko god mi iskrivljavali sistem i uvjeravali sebe da mogu. Sve nematerijalno vuče uporište iz materijalnog, a materijala ima koliko ga ima i ništa više od toga. Ako to ne shvaćamo, zašto radimo djecu? Kako da im objasnimo zašto u morima nema ribe ili zašto pitka voda dolazi iz boce, a ona koja teče i pada po nama je otrovna? Hoćemo im tada objašnjavati ideale slobodnog tržišta dok budemo kašljali krv i praznili peti od 7 spremnika na kojem piše „petak“ na kutiji za tablete? Ili se to neće baš tebi dogoditi? Možda čak i neće tebi, ali tvom djetetu sigurno hoće. Što ćemo im ostaviti?
U svijetu ima sasvim dovoljno resursa da se hranimo i pritom tehnološki i ekonomski razvijamo. Ekonomski sigurno ne ovim tempom, ali možda i više kad pametno usmjerimo resurse.

2. Da smo puno krhkiji od prirode, ali smo i njen važan dio. Nekada su se prirodne katastrofe događale svakih par godina, onda svake godine, a danas skoro svaki mjesec i to je dokazano.
Samo u 2019, požar je poharao cijelu Australiju, ljudi zapalili pluća svijeta – Amazonu (da, toliko smo glupi), Sibir je gorio, a pomalo biblijski, skakavci haraju Afrikom i u danima uništavaju cjelogodišnje zalihe hrane. Mi se skrivamo po kućama i ne možemo van, a nove zabrane redovito brojimo u periodima između doručka, ručka i večere, svaki dan. Sve nas to treba naučiti da smo tek mizerni, mali i bijedni u odnosu na moć prirode – i realno jesmo, ali ne patetično poetski, već vrlo mjerljivo. Ovaj virus je zadnja pljuska u nizu koju nam je servirala majka priroda.

3. Birajmo pametnije političke predstavnike. Iskoristimo demokraciju. Izađimo na izbore, svi, bez iznimke i glasajmo za one koji više ne zastupaju nas, već našu djecu. Zašto se premijer Plenković nije u niti jednom obraćanju javnosti ovih teških tjedana dotakao ekologije te upozorio na uzročno posljedičnu vezu između onoga što radimo i onoga što nam se vraća? Trenutno u obliku virusa? Možda je odgovor u tome da on ne pripada ozbiljnoj političkoj inicijativi. Ne dovoljno ozbiljnoj za 21. stoljeće, a to dokazuju nedavna odobravanja vlade za bušenjem Jadrana ili ono – što – je – prošlo – ispod – radara, a to je odbacivanje prijedloga za zabranom jednokratne plastike dok se većina razvijenih zemalja priključila ili se barem priključuje na taj vagon novih trendova. Nerazuman potez za jednu zemlju koja stoji na rubu litice bankrota jer joj 20% proračuna dolazi iz turizma koji je – mrtav?
Naši predstavnici ne vide ni približno toliko daleko da zastupaju našu djecu, ali ne vide ni potrebu da svijet mora usporiti sada. I apsolutno se slažem da mala Hrvatska ne može sama usporiti jer bi za nju to značio ekonomski kolaps, ali tko ono trenutno predsjedava EU? Prijedlog, konkretni i žurni poticaji se uvijek mogu dati. Barem. Na nama je da biramo one političke predstavnike, ove demokracije, koji ne predstavljaju više samo nas – već i našu djecu.

Što možemo sada učiniti?

Za početak ostanite doma i tako spasite svijet. Ova karantena je većini nas dala priliku da udahnemo i smirimo se. Opustimo živce od svakodnevnog stresa. Kad ste zadnji put bili na miru i opustili se sami sa sobom i svojim mislima? Za radoholičare je to poseban napor, ali na svu sreću svi to možemo. I moramo. Pa usporimo onda. Opustimo se malo i zbrojimo.
Jeste li primijetili koliko nas je ovaj virus ojačao kao ljude? Koliko smo postali humaniji jedni prema drugima? Plješćemo našim doktorima i sestrama. Beograd i Sarajevo plješću Zagrebu, a puno ljudi nude stanove i automobile unesrećenima u potresu. Šeici i čitave države si pomažu. Shvaćamo da je ovo globalni problem, a ne državni. Mali primjer koji dokazuje da možemo bolje, kad već moramo.
Nakon toga kupujmo kvalitetnije i ekološki prihvatljivije. Mi kao potrošači smo ti koji činimo tržište, a ne obratno. Osim u slučajevima manipulacije itd., ali te devijacije nisu trenutno tema. Na kraju će naša moć suzdržavanja svog ega i površnih potreba biti naš najveći domašaj. Onaj trenutak kada smo znali reći sami sebi – Ne.(filip jakovac)

9 COMMENTS

  1. Da li nastupa globalna kolektivna psihoza povodom koronavirusa?
    Ako da, onda iz te negativne psihoze, kao nepoželjne pojave, trebamo izvući ono dobro, po principu: “U svakom zlu, neko dobro!“
    Koje bi to dobro moglo biti? Mogla bi biti konačno kolektivna spoznaja (promjena svijesti) da kao ljudska vrsta ne možemo samo uzimati, trošiti, zagađivati i uništavati prirodne resurse.
    Priroda jako lijepo može opstati sama za sebe bez nas ljudi, dok mi, uz sva svoja znanja i tehnološki napredak, bez prirode ne možemo opstati.

  2. Slažem se Branko. I kolektivna psihoza je jedan od oblika psihologije mase, nisam stručnjak, ali je logično. A svaka pojava ima svoju uzročno posljedičnu vezu. Kad se te veze proniknu i razumiju onda možemo tijek i mijenjati.

  3. Dobar članak.
    Jasno je zašto su u ovakvim trenucima ljudi bolji jedni prema drugima – zato što ih prirodne “katastrofe” prisiljavaju na jednakost.
    I to je ono žalosno u ljuskom biću – kad prođu “katastrofe” i “nepogode” vraćaju se starom.
    Dobro je što svijest ljudi o tome raste, no dok ne počnu uistinu živjeti u skladu s prirodom na svakodnevnoj bazi, ovakve “katastrofe” će samo postajati sve češće i intenzivnije.
    No vjerujem da će i “katastrofe” postajati sve više ciljane (čak je i ovaj virus skloniji određenim
    krvnim grupama) tako da će se priroda sama riješit neodržive polarizacije. Progresivna evolucija.

  4. Slažem se da u trenucima teškoća ljudi se više grupiraju i drže skupa. To je pozitivna strana teškoća koje nas snalaze. Očito je i da nas nesreće sve više pogađaju. A u kojem smjeru će virus točno djelovati na naš imunitet i demografiju – ne znam. Nisam stručnjak. Mogao bi pretpostaviti, ali pretpostavki u javnom prostoru nažalost ima i previše, konkretnih informacija premalo pa se suzdržavam iznositi svoje neutemeljene. Živi bili pa vidjeli.

  5. Pametnjakoviću, CO2 je POTREBAN biljkama za ishranu, a masovno ga proizvode i oceani – dapače prije čovjeka dušika, sumpora i ugljika je bilo u enormnim količinama u zraku. Dakle, nije problem u CO2 već u betonizaciji i iskrčivanju šuma, a virusi su direktna posljedica plastike, nezdrave hrane i masovnog korištenja mikrovalova (Wifi, 5G, radari, mikrovalne, itd.) koji nam slabe organizam i imunitet.

  6. Webforum i Google su ti reference? Počni istraživati i razmišljati svojom glavom – ili ćeš ostati na razini jadne Grete.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here