U utorak, 11. studenoga 2025. godine, u Gradskoj vijećnici Rijeka s početkom u 9:30 sati održat će se međunarodna konferencija pod nazivom „Migracije i migranti: Izazovi i odgovori“. Događanje okuplja brojne istaknute domaće i međunarodne stručnjake, a ulaz je slobodan za sve zainteresirane. Osim prisutnosti uživo, osiguran je i online prijenos.
Konferenciju organiziraju Udruga Slobodna Država Rijeka i Fondacija Coppieters, uz podršku Società di Studi Fiumani iz Rima, Primorsko-goranske županije i Zajednice Talijana Rijeka. Cilj skupa je analizirati fenomen migracija u Europi iz povijesne, geopolitičke i suvremene perspektive, te otvoriti raspravu o izazovima integracije, demografskim promjenama i položaju manjina.
Jedan od izlagača na konferenciji je i izv. prof. dr. sc. Tado Jurić, profesor demografije, političkih znanosti i povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i UN-ov stručnjak za demografiju. On je pripremio rad na temu „Ukrajinski izbjeglice i migranti: demografija, tržište rada i kohezija“. Tim povodom razgovarali smo s njim za portal Rijeka danas.
Zašto Ukrajinci i tražitelji azila planiraju dugoročno ostati u Hrvatskoj?
Najkraće: zbog stabilnosti, sigurnosti i predvidljivosti — zato što je postala sigurna luka. U slučaju tražitelja azila, treba imati na umu da ova populacija teoretski ne bi ni mogla promijeniti državu boravka, ali u praksi mnogi od njih završe u Njemačkoj. To pak znači da će ih Njemačka vratiti u Hrvatsku, kad-tad.
Na umu treba imati da je 2023. godine gotovo 70.000 zahtjeva podneseno, primjerice čak 20.000 od strane migranata iz Afganistana. Te je godine Hrvatska bila u vrhu EU po broju zaprimljenih zahtjeva za azil i supsidijarnu zaštitu po glavi stanovnika u EU.
Za izbjeglice iz Ukrajine razlog je očit: rat. Ali ono što se često zanemaruje jest da se ljudi ne vežu samo za državu, nego i za svakodnevicu — škole, posao, susjedstvo, osjećaj mira. Tko je jednom pobjegao iz ratne zone, neće olako riskirati povratak u neizvjesnost. Također treba imati na umu da u pravilu 2/3 izbjeglica zauvijek ostane u izbjeglištvu, ako je riječ o Europi. To smo vidjeli i u slučaju Domovinskog rata.
Drugi razlog su poslovi, točnije predvidljiva potražnja. Hrvatska realno funkcionira na modelu “otvorenih vrata radne snage” i prihvatila je model multikulturalizma, bez da se u društvu i povela rasprava o tome. Ti ljudi to osjećaju i vide svoju priliku.
Formiraju se nove etničke manjine — a nemamo nikakav plan. Što država treba napraviti prvo?
Hrvatska danas ulazi u situaciju koju je Zapadna Europa imala prije 50–60 godina — ali mi nemamo luksuz vremena koji su oni imali. Kod nas se sve događa odjednom, bez strategije, bez kriterija i bez scenarija.
Prva mjera je donijeti migracijsku i integracijsku strategiju – temeljni dokument koji kaže što želimo, koga želimo, po kojim kriterijima i što društvo time dobiva. To podrazumijeva uvesti bodovni sustav za imigrante pri čemu bi se poznavanje jezika, školske kvalifikacije i dr. vrednovalo.
Drugo: jasno iskomunicirati izazove koje migracije postavljaju pred nacije i otvoriti javnu raspravu. U hrvatskom bi društvu najprije trebalo povesti raspravu žele li Hrvati uopće integraciju stranaca, naročito s drugih kontinenata. Koje su opasnosti nastanka geta, ako se ne želi integracija? Međutim, treba imati i na umu da integracija nije nekakva svemoguća alkemija. Hrvati i Arapi su u Njemačkoj prošli istu integraciju ali su se potpuno različito funkcionalno uklopili u društvo.
Treće: urediti tržište rada na kojem dio poslodavaca iskorištava ranjive radnike. Bez toga nema funkcionalnog ulčjučivanja u društvo, samo rotacija jeftine radne snage. S druge pak strane, to bi značilo ostanak imigranata. Jer nakon pet godina boravka stječe se pravo na stalni boravak u Republici Hrvatskoj. To pak otvara kod sve većeg dijela društva strah od nestanka hrvatske kulture, jezika i identiteta. O ovim fenomenima sam pisao u knjizi „Suvremene migracije i opstanak nacije“ koja će biti promovirana na Interliberu.
Zašto se Ukrajinci i tražitelji azila integriraju različito?
Razlike su velike — i logične. Prvo: kulturna udaljenost. Naše istraživanje „Dva lica migracija i integracije u Hrvatskoj: Izbjeglice iz Ukrajine i migranti“ pokazuje da Ukrajinci u Hrvatskoj često kažu: “Način života je sličan našemu” (kršćanska tradicija, europski mentalitet, obiteljska kultura). Migracijske zakonitosti jasno pokazuju da integracija može uspjeti samo kod skupina koje osjećaju da dijele iste vrijednosti s društvom doseljenja.
Tražitelji azila iz Afrike i Azije doživljavaju potpuno suprotno: “Život ovdje je potpuno drugačiji.” To stvara dvostruki jaz: i njima je teže, i društvo ih drugačije doživljava. Pri tome i jedni i drugi žele da nastanu geta. Useljenici se tako osjećaju sigurnije, a i dio društva smatra da je to dobar model, po načelu „neka šute i rade i ne miješaju se s nama“. Koliko je takav pristup opasan svjedoče iskustva Švedske, Francuske, Danske, Njemačke, Belgije. Primjerice u Francuskoj i Britaniji su nastale „no-go zone“.
Drugo: javna percepcija. Naše istraživanje pokazuje da su migranti s Bliskog istoka i Afrike češće izloženi predrasudama, strahu i nepovjerenju. Naš podatak o diskriminaciji — 22% kod tražitelja azila prema 7% kod Ukrajinaca — govori sve.
Treće: institucionalna podrška je nelogično raspoređena. Tražitelji azila dobivaju više službenih informacija nego Ukrajinci. To je apsurd koji nitko ne vidi dok se ne napravi istraživanje poput ovog našeg.
Na koncu, važno je razumjeti da integracija nije samo pravo, nego i dužnost. Naučiti osnove jezika, vrijednosti i ponašanja određenog društva je minimum funkcionalnog uključivanja. Za sada imamo pak guranje glave u pijesak na obje strane, jer je tako lakše.
Kako smanjiti diskriminaciju i iskorištavanje?
Iskorištavanje stranih radnika nije iznimka — postalo je strukturalni problem.
Kada u našem istraživanju 33% tražitelja azila kaže da ih se iskorištava, to je crveni alarm.
Uloga institucija mora biti: 1) stvarni, ne deklarativni nadzor nad poslodavcima, 2) jasni minimalni standardi smještaja i rada, 3) jasni mehanizmi sankcioniranja, 4) kaznena odgovornost za posredničke agencije koje zaračunavaju “dužničke ugovore”.
Uloga poslodavaca mora biti: 1) prestanak prakse da su radnici primjerice iz Nepala ili Burundija “potrošna roba”, 2) ulaganje u jezičnu integraciju, 3) zabrana smještaja od 12 ljudi u jednoj sobi — jer to nije funkcionalno uključivanje, nego getoizacija.
Praksa pak ne obećava. Od 300.000 useljenih radnika, svega ih je 57 završilo državni vaučerski tečaj hrvatskog jezika. Dakako, radnici iz Jugoistočne Europe, kojih je polovica od toga, često već znaju osnove. Međutim, iz Azije i Afrike ne.
Ovdje dolazimo do pitanja, zašto bi poslodavac slao radnika o svom trošku na tečaj, kada mu je lakše prihvatiti model „svi ćemo na poslu govoriti engleski“. Ovakva praksa vodi direktno u marginaliziranje hrvatske kulture. Pri tome jasno je i da poslodavci nisu pozvani brinuti o očuvanju hrvatske kulture, jer je njima profit na prvom mjestu, međutim državi to ne može biti svejedno.
Ako se ne uspostavi red, Hrvatska će za nekoliko godina imati puno veće probleme: kriminal, geto-naselja, radne sukobe i paralelna društva. Pa čak i anti-društva.
Kako promijeniti narativ “privremenosti”?
Hrvatska živi u iluziji “privremenih radnika”. To je psihološki obrambeni mehanizam: ako vjerujemo da će svi otići, onda ne moramo ništa planirati.
Ali naši podaci izneseni u knjizi „Suvremene migracije i opstanak nacije“ to ruše: 1) većina želi ostati, 2) većina želi dovesti obitelj, 3) gotovo svi žele državljanstvo.
Ovo nije ništa novo. Njemačka je čak 40 godina nijekala da je useljenička zemlja iz ovog razloga. Trebamo li sada i mi proći desetljeća iscrpljivanja po ovim pitanjima, ili razumjeti da postoje znanstvene migracijske zakonitosti.
Kako promijeniti narativ?
Prvo: govoriti istinu. Ne populističku, ne aktivističku — nego empirijsku: migracije nisu epizoda, nego tektonska promjena.
Drugo: pokazati koristi i troškove — zajedno. Bez romantiziranja. Migracija donosi radnu snagu, ali i troškove integracije. Nema razloga skrivati ni jedno ni drugo. Za određene skupine useljenika je u Švedskoj dokazano da je njihov dolazak veći trošak, od koristi za društvo.
Treće: učiti iz tuđih grešaka. Njemačka, Francuska i Švedska 30 godina su tvrdile da su migracije privremene. Danas skupo plaćaju odgodu realnog suočavanja.
Mi još imamo šansu izbjeći njihove pogreške — ali samo ako prestanemo zatvarati oči.
