Nakon deset godina djelovanja u Laginjinoj 19A, galerija »Arh« zatvara vrata. Deseta godišnjica prošla je u znaku ciklusa izložbi pod nazivom »Novo i nepoznato iz atelijera« u okviru kojeg se publici do sada neizlaganim radovima predstavilo šest renomiranih autora: Josip Diminić, Nevenka Arbanas, Petar Barišić, Ljubo de Karina, Peruško Bogdanić te Nives Kavurić Kurtović, čijom se izložbom galerija zauvijek oprašta s publikom.
Galerija »Arh« jedna je od malobrojnih privatnih galerija u Rijeci, a k tome i jedina koja djeluje pod vodstvom stručne osobe i sustavno nudi kvalitetne izložbene programe, što njezino zatvaranje čini ozbiljnim gubitkom za riječku likovnu scenu i otvara prazninu koja će se itekako primijetiti. S vlasnicom galerije, povjesničarkom umjetnosti Brankom Arh, razgovarali smo tim povodom.
Informacija o zatvaranju galerije »Arh« u javnost je procurila tiho, kroz likovnu kritiku posljednje u njoj održane izložbe i ostavila nas poprilično iznenađene. Zbog čega ste se odlučili na zatvaranje?
– U rujnu mi istječe desetogodišnji najam prostora koji je u vlasništvu Grada. Treba odlučiti: produžiti ugovor ili vratiti prostor. Odlučila sam ovo drugo. Razlozi su višestruki, uglavnom osobni. Odlučila sam stati, napraviti rez, drukčije posložiti stvari. Odluku nisam donijela preko noći ili iz nekog revolta. Jednostavno, mislim da je nastupio trenutak za promjenu.
Ovaj prostor se tretira kao trgovina, visina najma se određuje prema zoni. Čula sam da su cijene najma poslovnih prostora znatno povišene, ali su galerijama i nekim drugim neprofitnim djelatnostima ostavljene stare cijene. To pomaže, ali ne rješava problem.
Osim najma, na ovoj poziciji treba plaćati spomeničku rentu, komunalne i režijske troškove, a tržište umjetnina je nesređeno. Vrlo je teško opstati. Sve sam radila sama: od dogovaranja izložaba, dopreme i otpreme radova, postava, pisanja tekstova, otvaranja… Vjerujem da je galerija u jednom dijelu dobro funkcionirala baš zato što sam sve sama odrađivala, sama donosila odluke, birala umjetnike i izložbe, određivala ritam izlaganja. Ali to treba izdržati. Morala sam raditi niz programa izvan galerije. Zamarali su me i administrativni poslovi s kojima se galerist mora upoznati i nositi se s njima. No, nisu u pitanju samo materijalni razlozi i fizički zamor, već potreba da se više posvetim stvarima koje sam do sada zanemarivala.
Galerija u stanu
Iako na sadašnjoj adresi djeluje deset godina, galerija »Arh« zapravo postoji šest godina duže.
– Točno, galerija je utemeljena 1992. izložbom Joze Jande, u privatnom prostoru, u dijelu stana na drugom katu u Tizianovoj 5, što je bilo neobično i neočekivano. Taj je potez bio svojevrsni eksperiment nakon odluke da prestanem raditi u prosvjeti, u vrijeme kad baš i nije bilo uobičajeno davati otkaze. Budući da nisam imala prostor, otvorila sam galeriju u stanu, znajući da u svijetu takve galerije postoje i da u zatvorenom krugu ljudi funkcioniraju vrlo dobro.
Umjetnici su najprije bili iznenađeni neobičnim pristupom, ali i zainteresirani za izlaganje u takvom prostoru, s publikom koja voli i poštuje sliku i dolazi na izložbu zato jer je zainteresirana za umjetnost. Tako sam već na početku uspostavila suradnju s Pricom, Reiserom, Svečnjakom, Murtićem, Nives Kavurić Kurtović i drugim eminentnim umjetnicima.
Godine 1999. prijavila sam se na natječaj za ovaj prostor u »Casa nave« na Belvederu, koji je dugo bio prazan, a prije je u njemu bila vinarija. Zamijetila sam neobičnu razvedenost prostora, ritam punog i praznog, dvije razine, visinu zidova… kao da je građen za galeriju. Svaka izložba u njemu dobro sjedne, može se maštovito postaviti.
Pitali ste me kako se osjećam pred zatvaranje. Žao mi je. I ne znam, nisam sasvim sigurna kako ću funkcionirati. Vjerujem da će Odjel za kulturu Grada Rijeke učiniti sve da taj prostor ne dobije neku drugu namjenu. Znamo da Rijeci nedostaje izložbenih prostora.
Nesređeno tržište umjetnina
Činjenica da u Rijeci gotovo i nema privatnih galerija, a rijetke postojeće se gase, govori da nešto toj djelatnosti jako ne pogoduje. Što je to?
– Mislim da se to događa zbog nesređenog tržišta umjetnina. Kao svako drugo tržište, to je odnos ponude i potražnje koji može dobro funkcionirati tek s uvedenim redom. Kod nas još nema toga reda ni profesionalnog odnosa galerija – umjetnik – kupac, a organizirano tržište umjetnina je tek u začetku. Na to se tržište uvuklo niz špekulanata koji niti vole umjetnost niti je razumiju, u njoj vide proizvod koji će dobro prodati, zanima ih jedino profit. Problem je mali broj kupaca.
Drugo, naš porezni sustav ni na koji način ne stimulira umjetnost, a to nije djelatnost koja sama po sebi može opstati i funkcionirati na strogim tržišnim načelima.
Tu je i odnos umjetnika i galerije. Konkretno, naći će se neki način da se dođe osobno do umjetnika u atelijer, da se kupi umjetnina od njega, što znači bez provizije, jeftinije nego u galeriji. Razumijem umjetnike, većina njih teško živi i koristi rijetku priliku da nešto proda. S druge strane, u normalnim tržišnim odnosima, umjetnik se ne bi smio uplitati u tržišne odnose. To bi trebala biti zadaća galerista.
Samostalna izložba u galerijskom prostoru je zajedničko ulaganje autora i galerista. Umjetnik ulaže svoja djela, galerist ga promovira, na najbolji način predstavlja publici, omogućuje mu da dođe u medije, ulaže u njegovo ime. Ako umjetnik, usprkos toga, proda umjetninu izravno kupcu, mimo galerista koji ga je promovirao, galerist bi umjetniku trebao naplatiti proviziju kao da je umjetnina prodana u njegovoj galeriji. I nijedan galerist u zemlji više ne bi imao poslovne veze s njim.
Ti su odnosi sređeni i uobičajeni u zemljama gdje postoji organizirano tržište umjetnina. Sve rečeno kod nas je samo teorija.
Jeste li s kojim od naših umjetnika uspjeli dogovoriti takav način suradnje?
– Samo djelomično. S nekim sam umjetnicima dogovorila da na području Rijeke nemaju svoje radove u drugim galerijama. Zauzvrat, moja galerija ih je redovito predstavljala samostalnim izložbama. Ponudila sam to kao kodeks ponašanja i neki su umjetnici pristali. Riječ je o umjetnicima kojima je to bilo poznato i prihvatljivo, jer su pod istim uvjetima izlagali u evropskim galerijama.
Umjetnička elita
Kroz vašu galeriju uglavnom su prolazila etablirana umjetnička imena. Kako biste opisali taj niz od šesnaest godina i s kakvom ste idejom krenuli kad ste razmišljali kako profilirati galeriju?
– Ideju sam zacrtala na samom početku i nisam puno odstupala od nje – raditi s dobrim umjetnicima i predstaviti ih na najbolji mogući način. Važno mi je bilo međusobno poštovanje i uvažavanje, da umjetnici budu veliki ne samo kao umjetnici, nego i kao ljudi. Često nismo ni razgovarali o cijeni, jer ni umjetnici ni ja nismo računali na prodaju. Cilj nam je bio izložiti ono najbolje, predstaviti u najboljem svjetlu izložbu i galeriju, prodaja je bila u drugom planu.
Koji su to sve umjetnici? Koliko ih je prošlo kroz galeriju?
– U šesnaest godina ostvarila sam pedesetak izložaba. Počela sam s Jozom Jandom, a uslijedili su: Zlatko Prica, Vilim Svečnjak, Vladimir Pavoković, Edo Murtić, Ivan Balažević, Emil Benčić, Nives Kavurić Kurtović, Eugen Kokot, Vasko Lipovac, Jože Ciuha, Ljubo de Karina, Mauro Stipanov, Nikola Reiser, Josip Diminić, Ivo Kalina, Renata Vranyczany Azinović, Hari Ivančić, Đuro Seder, Zlatko Keser, Maja Franković, Nevenka Arbanas, Petar Barišić, Peruško Bogdanić.
Kao privatna galerija organizirali ste i velike projekte kakve obično rade institucije, poput retrospektivnih izložbi (Prica, Pavoković, Diminić, Svečnjak), a vrlo rano ste za svoj rad dobili i nagradu Društva povjesničara umjetnosti.
– Da, 1994. sam dobila nagradu Društva za promidžbu likovne kulture u Rijeci. Dakle, i struka je brzo prepoznala da svoj rad temeljim na vrijednosnoj prosudbi. Zato mi nikad nije bio problem doći do naših slikarskih veličina i surađivati s njima. Nadam se da ćemo nastaviti suradnju kroz druge programe i projekte.
Već deset godina vodim Labinski uzlet likovnosti, od 2007. Goransku kiparsku radionicu, a od 2008. i Likovnu radionicu »Lovorka«, međunarodnog obilježja. Umjetnički krugovi se isprepliću pa vjerujem da ćemo se i dalje susretati. Veće projekte ostvarila sam u suradnji s MMSU-om, galerijom »Kortil«, Muzejem grada Rijeke i HDLUR-om.
Koje biste izložbe izdvojili kao najznačajnije kroz sve te godine?
– Teško mi je reći, jer mi se svaka izložba čini važnom samim time što sam je odlučila realizirati. Čim sam je postavila, znači da sam je smatrala značajnom. Nastojala sam izvući novo, ono što još nije viđeno, što još nigdje nije predstavljeno. Čim bih ušla u atelje, znala bih što želim izložiti: »E, to hoću!«. Ponekad ni umjetnik još ne bi bio svjestan da začinje nešto novo. Ne znam koliko su to ljudi prepoznali, ali uvijek sam imala publiku i dobar posjet izložbama.
Slike kao dekor
Gašenjem galerije »Arh« gubi se i jedina privatna galerija koju vodi stručna osoba. I to je malo znakovito.
– Da. I znakovito i neobično. Ipak vjerujem da će biti novih snaga, Rijeka sada ima studij povijesti umjetnosti. I grad i publika i mediji trebali bi podržati svakoga tko radi ozbiljno, s jasnim stavom i profiliranim nastupom, prepoznati i nagraditi entuzijazam, kvalitetu i nastojanje da se Rijeka uzdigne iz sivila prosječnosti. Podrška je jako važna, i ona verbalna, kad vam netko kaže kako stoji iza vas jer zna da radite dobro. Mogu reći da su mediji uvijek bili otvoreni prema mome radu.
A Grad?
– A Grad me je prepoznavao i podržavao valjda onoliko koliko je mogao. Nikad nisam ulazila u to jesu li mogli više.
Imate li možda neku povratnu informaciju iz Grada na ovu odluku?
– Nemam povratnu informaciju. Odjel za kulturu obavijestila sam da vraćam prostor. Rekli su mi da će me zvati na razgovor, ali nisam dobila konkretan poziv, vjerojatno zbog godišnjih odmora. Vjerujem da su zainteresirani da netko stručan nastavi tamo gdje sam ja zastala.
Iz vašeg iskustva, kakva je danas uopće potražnja za umjetninama?
– Mislim da je nastala čudna situacija, pogotovo u Rijeci. U razgovoru s kolegama galeristima iz Zagreba saznajem da je tamo znatno veći interes za kupnju umjetnina. Razumljivo, u Zagrebu je koncentracija kapitala, postoji Zagreb Art Fair, međunarodni sajam umjetnina. U Rijeci je drukčije. Gotovo se izgubila ona publika koja voli umjetnost, koja je razumije i ima financijske mogućnosti za kupnju. Taj je građanski sloj osiromašio, a s druge strane, oni dobro situirani, još ne osjećaju potrebu za umjetnošću kao trajnom vrijednošću u koju bi trebalo ulagati. Vide ljepotu luksuznog automobila, ne i ljepotu slike. Treba vremena da se to promijeni.
Najveću popularnost imaju djela osrednje vrijednosti koja su na razini dopadljivosti i prepoznatljivosti motiva, koja služe kao dekor, a ne kao duhovna vrijednost.
Pretpostavljam da ste ljude s kojima ste surađivali obavijestili o svojoj odluci. Kako su reagirali?
– Nisam ih još obavijestila. A i vi ste me malo iznenadili s ovim pozivom na razgovor. Jer, htjela sam nekako potiho to učiniti. Rekla sam jedino gospođi Nives Kavuruć Kurtović čija je izložba u galeriji upravo završena. Žao joj je, ali razumije moje razloge. Možda sam u još nekim razgovorima natuknula nakanu, ali mislim da me nisu ozbiljno shvatili.
Postoji li nešto što bi vas navelo da se predomislite?
– Ne. Odlučila sam, ne bih si dozvolila premišljanje.
Što ćete ubuduće novo raditi?
– Imam osjećaj da sam dosta toga propustila, da nisam odradila neke stvari koje sam željela. Spremam novu zbirku poezije koja bi trebala izaći krajem godine, moram dovršiti neke tekstove vezane uz likovnost. Možda ću se više posvetiti pisanju. Ostaju mi likovni projekti koje sam navela, o ostalome kad se dogodi. (novi list)
