Valter Matošević, najtrofejniji riječki sportaš, s pravom može pjevušiti znani refren »godine nisu važne«. Slavni rukometni vratar se naime iznova vraća u Dansku, u »Kopenhagen«, čija vrata čuva u svojoj 39. godini života. Nakon velikih klubova poput »Portland San Antonija«, Matošević je ljetos trebao preseliti u njegov španjolski pandan »Ciudad Real«. No, sve se zakompliciralo, uvelike i zbog prevelikog broja stranaca u klubu Petra Metličića i nekadašnje družine Mirze Džombe.
– Rutenka i još jedan igrač trebali su dobiti putovnice – kaže Valter Matošević, koji je novogodišnji odmor proveo u Rijeci uz obitelj, suprugu Marinu, sina Tonija i kćer Miju, a usporedo vježbao s fizioterapeutom Deanom Misturom. – Ja sam u toj priči bio deveti, deseti stranac, ne znam točno, ali glavni problem je bio u tome što sam trebao pauzirati tri mjeseca. Znači negdje do prosinca, kada bih stekao pravo igranja za »Ciudad Real«. To nisam htio, »uletio« mi je »Kopenhagen«, tako da sam otišao u Dansku.
Imate jednogodišnji ugovor s danskim klubom, dojmovi iz Skandinavije?
– Sve je pod okriljem FC »Kopenhagena«, nogometnog kluba, odnosno Sportskog društva. Što se tiče uvjeta i rada, to je svijet za sebe.
Na što konkretno mislite?
– Ukupno na sve. Ne nosimo torbe, oprema se pere i sređuje u okviru centra. Poslije treninga mogu spavati u našem hotelu, nakon vježbanja, ako hoću, mogu jesti u našem svratištu. Imamo saune, teretane, a na treningu i po šest trenera, po četiri-pet fizioterapeuta, dva liječnika…
Uvjeti su znači kao iz bajke?
– Jesu, uz to Kopenhagen je lijep grad, najveći u kojem sam bio. No, s druge strane mi ne paše. Ne odgovara mi prije svega sustav igre. Igra se puno brži rukomet, a i liga je dosta napredovala. Iduće godine će biti još jača jer vraćaju neke svoje igrače iz inozemstva. Počeli su ponovno ulagati u rukomet. Do sada je ženski rukomet bio »broj 1«, s uspjesima reprezentacije već dugi niz godina, počeli su se otvarati i za muški rukomet.
U »Kopenhagenu« ste do konca sezone, što dalje?
– U lijepoj uspomeni mi je španjolska liga, mada se puno putovalo, za razliku od Danske. Ili ću otići u Njemačku, Švicarsku, Španjolsku, ili ako bude sve u redu i ako budu zainteresirani, možda se čak vratim u Rijeku. Ali, o tom potom. Ja bih to volio, pogotovo što se gradi dvorana, treba još malo sluha da se nađu sponzori. To je jedna od mojih želja.
»Zamet« je u financijskim poteškoćama?
– U »Zametu« je najveći problem nastao između 1999. i 2001. godine. Sada dolaze na naplatu računi iz tog razdoblja. To je jedan od većih problema. Čujem se s Alvarom Načinovićem. »Zamet« ima nešto novaca, nešto skrpe, nešto daju sponzori, nešto nametnu sami i onda dođe račun recimo »Liburnija hotela« od 100 ili 50 tisuća kuna. Zašto da oni to plaćaju? Čiji su to dugovi? Petra Čarića i Zlatana Lukežića, a sada ispaštaju dr. Zlatko Kolić i Alvaro Načinović koji su uzeli taj klub iz ljubavi, a ne iz koristi. To mi je najžalosnije. Kolića svi znamo, stvarno je korektan i nema nikakvog interesa u svemu tome, osim ljubavi prema rukometu.
Vaši prijatelji, hrvatski reprezentativci očekuju skorašnje SP u Hrvatskoj?
– Očekujem puno od reprezentacije, ona je od 2003. godine stalno u polufinalima, igra jedan od najljepših rukometa. Kada su imali velikih problema, isplivali bi najjači. Sada imaju problema s ozljedama, naprimjer s Balićem, nema Dominikovića. Mislim da će opet napraviti veliki rezultat, da će nošeni publikom doći do zlata. (novi list)
