Home Kolumne Vedrana Rudan: Loši, loši, zli

Vedrana Rudan: Loši, loši, zli

6495
3

Jučer je izabran peti predsjednik Hrvatske. Nažalost, izbor me nije ostavio hladnom. Umjesto da opušteno čitam “Moju borbu”, šesti dio, drugi put, histerija “crvenih” i očaj “plavih” vratila me u prošlost, piše Vedrana Rudan u svom novom blogu.

Živim u košmaru gotovo trideset godina, očito, samo me smrt može iz njega izvući. Sjećam se kad je izabran Franjo Tuđman, Otac Nacije. Ako mi je on “otac” rađe bih bila kopile. “Otac” je bio i karikatura oca i Titov general i ratni zločinac. Tri u jedan. On je zaboravljen, zločini su ostali.

Ćaća je bio lud za Miloševićem, s njim je opušteno na papiru dijelio BiH, naši ratni profiteri šurovali su s četnicima i dijelili plijen. Ameri su Ocu organizirali čišćenje Hrvatske od Srba, Milošević je bio servis. Njegova je ideja bila da dvije stotine hrvatskih porodica ščepa Hrvatsku.

Sve se to davno dogodilo, sve se zaboravilo. Što naša djeca koja se danas bore za komad kruha u Beču, Dublinu ili Muenchenu znaju o Tuđmanu? Jebe im se tko im je otac kad im je Hrvatska maćeha.

Pa je došao Mesić. Neuništivi “šarmer” sinoć je komentirao izbore. Nažalost, sjećam ga se kad je bio “samo” predsjednik Hrvatskog sabora. Ne mogu zaboraviti sjednicu kojom je presjedao kad su gospićkog tužitelja Kalanja razriješili dužnosti jer pet dana nije mrtav dolazio na posao. Je li Mesić Kalanjevu krv u međuvremenu isprao sa svojih ruku?

Čitala sam ispovijesti Hrvata koji su jedne strašne noći dobili naređenje da pobiju Srbe, gospićke civile. Tresli su se dok su gledali jadnu skupinu s druge strane nišana svojih pušaka. Nisu željeli pucati, ali im je rečeno da će biti ubijeni ako odbiju naređenje.

Kad su pobili ljude vratili su se u autobus, tamo su rigali, ridali, plakali, buljili ni u što. Jesu li oni to zaboravili? Hrvatski general Norac koji je pucao u glavu ženi danas je uspješni biznismen kome ne pada na pamet da s vremena na vrijeme pogleda u svoje ruke. Nešto je odrobijao, robija je k’o Domestos.

Onaj Mesić iz priče o Gospiću, onaj Mesić koji je pjevao ustaške pjesme, “samo otvarao usta”, onaj Mesić koji je bio jedan od kreatora najmračnije hrvatske povijesti sinoć je sjao na našim ekranima. “Duhovit”, “šarmantan”, “britak”. Deset godina nas je zabavljao zato jer se nama građanima Hrvatske živo jebe tko nam je predsjednik. Muke su nam duge, pamćenje kratko.

Pa je došao Josipović. Gospodin za sva vremena, za svakoga i ni za koga. Gospodin koji zna svirati klavir, smiješiti se, komponirati, putovati, izgovarati dugačke rečenice i ne reći ništa. I njega sam sinoć vidjela. Nešto je mislio. Dugo je govorio. Što?

Pa je došla Kolinda. Ni danas ne znamo jesmo li Kolindu u naše domove priveli “mi” ili oni iz BiH. Dosadnog Josipovića pobijedila je za “prsa”. Da ovo piše mužjak dodao bi da to i nije bila mala razlika.

Što reći o Kolindi što ne znamo? Kolinda je “praznoglava”? To bi značilo da su svi oni prije nje bili “punoglavi”. Da je zaista tako da li bi ova zemlja ovako izgledala? Kolinda je bila, kako reče nadahnuti Mesić, “starleta”? Ha, ha, smijali su se portali, ha, ha.

Meni nije bilo smiješno. Nije li bolje biti “Nives Celzijus” nego gad koji olako prelazi preko zločina nad civilima, licemjer koji je napaljeni “ljevičar”, ali i ustašuje kad treba?

Hoće li netko u ovoj zemlji zaštiti Nives Celzijus od opakog, zlobnog “gospodina bivšeg predsjednika”? Koliko nam je poznato Nives Celzijus se nikad nije bavila kriminalom pa nije fer da njeno ime spominje takav jedan “gospodin”.

Sinoć dobismo “Zokija”. Da Hrvatice i Hrvati imaju pamćenje koje traje duže nego ono u ameba, ne bismo ga dobili. Čovjek ne da je pročitana knjiga, lik je kupusara. Sve smo zaboravili. I njegov nerad i šurovanje s “desnicom” koja je manje “desnica” a više skupina ordinarnih kriminalaca.

S njima se “Zoki” sastao, od njih je očekivao da će mu pomoći u lovu na premijersku stolicu. Koliko moraš biti glup da bi tako nešto učinio? Koliko moraš biti tup da bi se čudio kad saznaš da te ekipa snimala? Koliko moraš biti nesposoban kad se, nakon što doneseš Zakon o “švicarcima” koji je tisućama građana spasio život, iskenjaš na jedino dobro što si učinio u karijeri? Za tako nešto moraš biti glup k’o kurac!

Jasno je meni da se sinoć ništa nije dogodilo. Hrvatska je nešto unutar čijih granica živi oko tri milijuna ljudi. Mnogo sam i rekla. Trideset nas godina jebu iste njuške. I ne mijenjaju pozu. Neka mi nitko ne kaže da je u njima problem.

3 COMMENTS

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here