Već duži niz godina u Rijeci se mnogo govori o važnosti industrijske baštine, potrebi njezine zaštite, održavaju se međunarodne konferencije i okrugli stolovi na kojima se razglaba o mogućnostima prenamjene, podastiru se primjeri iz svijeta koji nas mogu poučiti kako s njome postupati, ali nekih ozbiljnih rezultata u smislu konkretnih realizacija ili barem cjelovito osmišljenih programa iz kojih bismo mogli jasno iščitati što se s njom planira u budućnosti još uvijek nema.
Bivši industrijski kompleks »Rikarda Benčića« u kojem bi iduće godine napokon trebala krenuti izgradnja muzeja moderne i suvremene umjetnosti, kao i hotela, uz paralelnu restauraciju unutrašnjosti upravne palače nekadašnje Šećerane, najbliži je tome da se jedna od tih priča makar donekle zaokruženo i ostvari.
No kao velike nedomišljene priče ostaju mnogo veće industrijske zone, poput Hartere ili nekadašnje zapadne industrijske zone Rijeke na potezu od Mlake do Kantride, gdje upravo gasnu pogoni Rafinerije, a oni Torpeda već odavno ne rade.
Torpedo kao »off prostor«
Uzmemo li za primjer samo zonu Torpeda pa pokušamo usporediti priče o tome što bi se na tom području trebalo dogoditi s onim što se stvarno događa, lako ćemo vidjeti u kakvom je raskoraku realnost s idejama o revitalizaciji toga područja.
Prostor Torpeda prema vizijama gradskih planera izraženih u Generalnom urbanističkom planu zamišljen je kao izlaz zapadnoga dijela grada na more i jedna od onih gradskih situacija koje bi se mogle nazvati mjestima iznenađenja. »To bi mogao biti jedan fini »off prostor« s burzom ribe, sajmom nautike, malim shopovima i tavernama gdje čovjek može doći i opustiti se. Tu je vrlo vrijedan sklop građevina iz razdoblja rane industrijalizacije grada, kao što su lansirna rampa, željeznička remiza i kompleks stambenih i poslovnih zgrada s vilom Roberta Whiteheada i kućama u kojima su stanovali inženjeri koji su se bavili razvojem torpeda. Svi oni mogli bi biti valorizirani u turističke, edukativne i kulturne svrhe« – pričalo se u vrijeme izrade plana, ali se postojeća slika s tom vizijom gotovo ni u čemu ne preklapa.
Postoji, istina, Burza ribe, koja još nije adekvatno profunkcionirala, i ribarska luka koja se tako samo naziva, a sve ono što je moglo biti u druge navedene svrhe ili je zaposjednuto novom industrijom ili propada.
Okretnica lokomotiva
Uz lansirnu rampu, pod zaštitom konzervatora nalaze se i tri velike proizvodne hale uz more od kojih je jedna prodana, a dvije bez uspjeha tragaju za novim vlasnikom. Ne žele ih Grad, Županija ni država, koji imaju pravo prvokupa, a nema ni drugih kupaca.
Na pristupnom prostoru prema halama nalazi se vagonska okretnica koja je također zaštićena, a u pripremi je i zaštita velike ložionice s okretnicom lokomotiva, najvećom te vrste na Balkanu, jednom od najmarkantnijih građevina ne samo riječke željezničke baštine već i riječkoga urbanizma. Ta prizemna građevina u obliku polukružnog prstena s 22 kolosijeka za garažiranje lokomotiva izgrađena je neposredno prije Prvoga svjetskog rata i svi su suglasni da je treba sačuvati, a jedan od konkretnijih prijedloga sugerira da se tu napravi muzej riječke pruge, koja ima bogatu prošlost i bila je posebna po tome što je u Europi imala najteže uvjete.
No kao i mnoge druge, to je tek jedna ideja koja uživa načelnu podršku a da nema nikakve podloge u smislu ozbiljne elaboracije i čvrstog opredjeljenja da se zaista to i napravi, što je, uz nekoliko iznimaka, slučaj i sa svim ostalim objektima industrijske baštine. U tom smislu Rijeci nedostaje studija koja bi programski definirala kako će se koji od naslijeđenih industrijskih ambijenata razvijati, sagledavajući njihove nove sadržaje i funkcije kroz ukupne potrebe i planove razvoja postojećih institu
cija, kao i mogućnosti pokretanja novih.
Rafinerija na Mlaki
Kao jedna od novih zona koja bi mogla postati dio javnoga gradskog prostora odnedavno se pojavio i prostor Rafinerije na Mlaki, koji također predstavlja točku posebnog interesa u kontekstu priče o industrijskoj baštini. Rafinerija na Mlaki, kako ističu istraživači njezine povijesti, među kojima se posebno ističe Velid Đekić, u samom je vrhu popisa najznačajnijih industrijskih objekata što ih je Hrvatska ikad imala, pa tako i razloga za zaštitu, odnosno muzealizaciju dijelova njezinih pogona ima u izobilju.
Rafinerija nafte u Rijeci započela je radom 1883., kao najveći pogon za preradu nafte na cijelom europskom kontinentu. Ona je prva europska rafinerija koja je naftu prerađivala na industrijski način, dok su druge radile manufakturno, a njezin tanker »Etelka«, koji je 1892. prvi put uplovio u Petrolejsku luku, bio je prvi i jedini tanker Austro-Ugarske Monarhije te jedan od prvih tankera u svijetu.
Danas se pak ubraja u jedan od nekoliko najstarijih djelatnih rafinerija u svijetu, s očuvanim pogonskim dimnjakom iz 1883. a konzervatori ukazuju i na druge objekte vrijedne zaštite unutar pogona.
Ljuštionica riže
Ponajprije odnosi se to na monumentalnu upravnu zgradu Rafinerije, u koju je ukomponirana zgrada nekadašnje Ljuštionice riže i tvornice štirke koja je u vrijeme otvorenja 1882. bila najveća ljuštionica riže u Monarhiji i jedan od najvećih pogona te vrste u svijetu. Prestala je raditi poslije Prvoga svjetskoga rata, a 1936. njezin teren i objekte kupuje susjedna Rafinerija nafte. Najveći objekt Ljuštionice, 117 metara dugu i 28 metara široku peterokatnu pogonsku zgradu novi je vlasnik prilagodio novoj namjeni. Da bi postala Rafinerijina upravna palača, arhitekt Enea Perugini 1938. godine u cijelosti ju preoblikuje, i to prema uzusima tadašnje talijanske državne umjetnosti, stila novecento.
Kao osobite pozornosti vrijedna izdvaja se i zgrada svlačionice za radnike, za koju postoji pretpostavka da je pripadala još starijem industrijskom kompleksu – slavnoj riječkoj Rafineriji šećera koja je, osim na području Brajde (u sklopu ex »Rikarda Benčića«), imala pogone i na Mlaki, kao i na mjestu današnjega Pomorskog fakulteta. A tu je i tvornica parafina iz 1884. godine, kao i zgrade, nazvane »kubusima«, koje su na samom početku rada Rafinerije služile u tehnološke svrhe.
S uporištem u ovim činjenicama, mađarski član Inine Uprave Zalan Bacs promovirao je početkom 2006. ideju o osnivanju rafinerijskog muzeja, no to je još samo jedan u nizu onih o kojima se može razmišljati.
Željeznički nadvožnjak
Dugom popisu industrijskih atrakcija u nekadašnjoj Industrijskoj, a danas Ulici Milutina Barača, valja pridružiti i samostojeći željeznički nadvožnjak izveden pomoću spojeva sa zakovicama, koji ulicu premošćuje u jednom komadu i bez potpornih stupova. U doba nastanka, a napravljen je tridesetih godina prošloga stoljeća u riječkom brodogradilištu »Cantieri navali del Carnaro« (danas »3. maj«), predstavljao je dostignuće na koje je izvođač bio s pravom ponosan.
Sve to, pa i još ponešto, moglo bi, kako je davno ukazao Đekić, biti dio neke buduće turističke magistrale duž bivše zapadne industrijske zone Rijeke koja se proteže od raskrižja na Mlaki do Kantride, a trebalo bi je što cjelovitije osmisliti.
Postoji samo nekoliko problema, od kojih je prvi vizija i jasno razrađena metodologija da se zacrtano i ostvari. Vizija, ambicije i novac mogli bi približiti Rijeku onim svrsishodnim i uspješnim rješenjima kakva se danas mogu naći u lučkim metropolama.
Mlaka prvi industrijski pogon Agipa
Uz Rafineriju na Mlaki vezan je i početak suvremene naftne industrije Mađarske, pod čijim je državnim okriljem Rijeka bila u vrijeme osnivanja pogona, kao i Italije koja 20-ih godina prošloga stoljeća želi Rijeku najvećim dijelom zbog goleme rafinerije na Mlaki, budući da nema vlastite naftne industrije, bez koje je gospodarski i vojno ovisna. Mlaka je tako prvi industrijski objekt Agipa.
Hotel »Emigranti«
Točno preko puta Rafinerije nalazi se impozantno zdanje nekadašnjeg hotela »Emigranti« iz 1908. godine. Rijeka je bila važna iseljenička luka iz koje se početkom 20. stoljeća u novi svijet iselilo više od tri stotine tisuća žitelja srednje Evrope, a za potrebe njihova smještaja izgrađen je trokatni hotel, koji je primao približno dvije tisuće ljudi i za ono doba bio veoma luksuzan. To je velika moderna armiranobetonska zgrada i u arhitektonskom smislu predstavlja iznimno zanimljivu i vrijednu građevinu, koja također zaslužuje zaštitu, a možda i muzealizaciju budući da među ostalim postoji inicijativa i za pokretanje riječkog muzeja iseljeništva.
Svjetionik i tramvajska skretnica
Na početku Barčeve ulice stoji u beton obučen metalni svjetionik koji je sedamdesetih godina 19. stoljeća stajao na vrhu riječkog lukobrana, ali se 1878. sunovratio u more jer je vrh lukobrana iznenada potonuo, pa je svjetionik preseljen na početak Baračeve ulice. Tu je i ostatak nekadašnje trafostanica Alessandro Volta, a na industrijskom kolosijeku koji vodi iz riječkog kolodvora u brodogradilište »3. maj postoji tramvajska skretnica koja je prema nekim saznanjima predstavlja jedinstven očuvani primjerak u cijeloj Hrvatskoj! (novi list)
Riječka povijesna baština se desetlječima minorizira kao nešto što nema osobitu vrijednost. Međutim nije tako, kada se pogleda koliki je broj građevina pod zaštitom. Broj nije mali i govori o pravom povijesnom bogatstvu Rijeke, unatoč rušenjima, uništavanju, zapuštenosti i zanemarivanju. Zadnja svinjarija na račun industrijske baštine je rušenje Sušačkog kolodvora i takvo što se više nesmije dogoditi Rijeci. Ova gradska vlast planira rušenje željezničkih skladišta na Žabici, koja unatoč zapuštenosti predstavljaju industrijsku baštinu. Svi koji vole ovaj naš grad trebaju reći NE bilo kakvim rušenjima.
ZAŠTITIMO RIJEČKU SPOMENIČKU BAŠTINU JER TO JE IDENTITET NAŠEG GRADA KOJI NE SMIJE NESTATI, KAO ŠTO BI NEKI ŽELJELI.
Ispravak: Hotel se nije zvao “Emigranti” nego “dell’ Emigrante” i nije bio uopce luksuzan vec za najsiromasnije slojeve stanovnistva…Znam jer sam radio maturalni rad na tome.
Industrijska baština Rijeke je velika i ima puno njenih ostataka ali ne zadugo ako se nešto ne poduzme u njihovom očuvanju.
S obzirom na tako bogatu povijest industrije u našem gradu, Rijeka bi mogla imati muzeje na svakom koraku i mogla bi biti prepoznatljivo kulturno i turističko središte.
Trebalo bi se stvarno već nešto poduzeti po pitanju očuvanja riječke industrijske povijesti koja je jedna od najbogatijih u Europi !