Home Kolumne Zašto je potrebno promijeniti aktualni naziv ‘PGŽ’ županije?

Zašto je potrebno promijeniti aktualni naziv ‘PGŽ’ županije?

4441
2
Piše: Ferruccio Burburan

PGŽ ima problem s dugogodišnjom pandemijom vlastitog ne – identiteta. To se stalno i posebnonaglašavaupravo uporabom aktualnog imena ove županije. Ime PGŽ veoma je uopćeni naziv pa je zato posve bez-sadržajan. Ime PGŽ ne odražava jasan identitet, a uz to je i apsolutno nekomunikativan. PGŽ je atavistička tvorba političkih voluntarista, „hrvatskih državotvoraca“  još iz vremena uspostave upravno-administrativnog ustrojstva države zvane Republika Hrvatska. Sve dosadašnje „PGŽ“ županijske vlasti i župani, u ovih zadnjih tridesetak godina, propustile su priliku riješiti taj problem. Sve te  županijske vlasti , bile su i jesu praktički istog ideološkog DNK, potpuno ravnodušne u odnosu na isticanje identiteta ove regije, pa stoga vjerojatno nisu ni htjele išta od toga mijenjati.

Skori lokalni izbori nova su prilika da se nešto i na tom planu promijeni. Promjena ovdašnje županijske vlasti nakon trideset godina jako je bitna jer je upravo smjenjivost temelj demokratskih sustava. Politika nekakvog „nedodirljivog vladara“ koja ne pridonosi i koja ne postiže optimalno moguće rezultate, treba postati stvar prošlosti.Prava lokalna samouprava trebala bi se, uz ostalo, brinuti i o njegovanju svog identiteta, o afirmaciji svojih regionalnih specifičnosti i čuvanju tradicionalnih i kulturnih vrijednosti područja svojih ovlasti. U tom kontekstu, ispravan naziv jedinice lokalne samouprave od ključnog je značaja.

Problematiku određivanja naziva županije potrebno je sagledavati barem kroz nekoliko slijedećih elemenata: etimološki, geografski, povijesni, politički. Po definiciji u  Zakonu o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj (od 29. prosinca 1992. godine), u članku 6., navedeno je: „ Županija je jedinica područne (regionalne) samouprave u Republici Hrvatskoj čije područje predstavlja prirodnu, povijesnu, prometnu, gospodarsku, društvenu i samoupravnu cjelinu, a ustrojava se radi obavljanja poslova od područnoga (regionalnog) interesa“. Nadalje, glede naziva i obilježja, u istome Zakonu, stoji navedeno kako je osnova za ime županijenaziv samog grada i/ili naselja u kojem je sjedište županijske skupštine, te kako se naziv županije može odrediti i prema povijesnom ili zemljopisnom obilježju !“

Kada je riječ o PGŽ činjenica je da njezin postojeći naziv nije određen ni prema kriteriju sjedišta županije, a niti obzirom na zemljopisno ili pak povijesno obilježje, dakle sukladno kriterijima propisanih Zakonom. Naziv PGŽ nametnut je početkom 90-tih godina prošlog stoljeća  od strane „državotvornih tuđmanista“. Iako je u državi Hrvatskoj tijekom kasnijeg razdoblja, navodno, politički već provedena tzv „detuđmanizacija“, ista nije provedena i u nazivu ovdašnje PGŽ. Ustav Republike Hrvatske donesen 1990. godine imao je i ovih slabosti: prevelika koncentracija ovlasti i moći kod predsjednika Republike (ZNA SE! tko je to tada bio). Prvi i drugi parlamentarni izbori osigurali su većinu samo jednoj stranci (HDZ-u) tako da je parlamentarna vlast funkcionirala slično jednopartijskom sustavu. I dan danas imamo situaciju da unutarnje ustrojstvo Republike Hrvatske svoju različitost pronalazi manje u povijesnom razvitku, a puno više u političkim posljedicama ratnih zbivanja u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća.

Vlada RH, na čelu s Franjom Gregurićem, predložila je 31. siječnja 1992. administrativno-upravni ustroj države sa 16 županija + Grad Zagreb ( s pravima i ovlastima županije). Kao temelj takvog ustroja uzeta je reorganizacija Zajednica općina i općina (iz SR Hrvatske, kao dijela SFR Jugoslavije) na nove županije. Pri tome su uzete u obzir „velike općine“ pa je tako bilo predloženo da se osnuje, pod brojem, 11. „RIJEKA“, sa sjedištem u Rijeci, i općinama Crikvenica, Cres-Lošinj, Čabar, Delnice, Krk, Opatija, Rijeka i Vrbovsko. Slijedeći je zakonski prijedlog bio objavljen 19. studenog 1992. godine i u njemu predloženo uvođenje ukupno 20 županija + Grad Zagreb. Određeno je tada da bude pod brojem 15. „Riječko-goranska županija“, sa sjedištem u Rijeci !!!

I onda se konačnim prijedlogom od 18. prosinca 1992. godine, koji je na kraju i prihvaćen, događa „katastrofa“ po ovu našu županiju: RH se ustrojava s 20 županija + Grad Zagreb. Rijeke i Riječke županije nema nigdje. Pod brojem 8. iskrsava posve beskrvno ime „Primorsko-goranska županija“. U tom drugom sazivu (1992-1995) Sabor RH još se uvijek sastojao od dva doma. Jedan zastupnik  u Županijskom domu Sabora, inače član HDZ partije iz Vrbovskog, koji očigledno nije imao pojma o tome što su Liburnija i Kvarner s otocima, uspio je nametnuti svoj prijedlog s ispraznimi neidentificirajućim nazivom ove županije, nazivakojeg još i dan danas moramo trpjeti. Nažalost, njegov je prijedlog tada i prihvaćen, a vladajući SDP- ići i drugi iz ove regije, šutke su na to pristali. Grad Zagreb, kojemu se ustroj tada uredio  Zakonom o Gradu Zagrebu, postao je posebna jedinstvena teritorijalna i upravna jedinica, odvojena od „zagrebačkog prstena“ koji je prije toga bio Zagrebačka županija. Na takvome ustroju inzistirao je sam predsjednik Tuđman, po uzoru na status Washington DC(District  of Columbia), glavnog grada Sjedinjenih Američkih Država.

Da je prema ovoj županiji primijenjen posve diskriminatorski stav prilikom odabira njenog službenog naziva posve je jasno kada se uzmu u obzir kriteriji koji su primjenjivani kod imenovanja ostalih županija u RH. PGŽ je jedina županija, izuzev Istarske i Međimurske, koja u nazivu ne sadrži ime grada ili  naselja u kojem je sjedište županije, iako se radi o trećem (po broju stanovnika) gradu u Republici Hrvatskoj ! O neprincipijelnosti u primjeni kriterija pri imenovanju županija govore i primjeri „Ličko-senjske županije“ (LSŽ) i „Zagrebačke županije“ . Kod LSŽ spominje se ime grada Senja, ali sjedište županije je Gospić. Primjer Zagrebačke županije je još apsurdniji jer se u sastavu te županije uopće ne nalazi Grad Zagreb.

Etimološki razlozi za promjenu naziva županije

Akronim PGŽ sadrži dva pridjeva: „Primorsko“ i „Goranska“, dakle pridjeve koji bi trebali  precizno opisivati i komunicirati posebnosti ali i samu suštinu ove županije. Međutim, oni to uopće ne čine pa je zato njihova uporaba, u ovom kontekstu, posve besmislena.  Etimološki, riječi:primorski, primorska, primorsko, primorjei goranski, gorski imaju najšire moguće opće značenjei ne opisuju ništa posebno izuzev ako im se ne pridoda još poneki pridjev.

Širom zemaljske kugle postoji na desetke tisuća – možda čak i više – raznoraznih primorja, kao na primjer Ligursko primorje, Egejsko primorje, Crnomorsko primorje, a u samoj Hrvatskoj npr. Makarsko primorje, Dubrovačko primorje, Podvelebitsko primorje. U nas ječesto u uporabi termin Hrvatsko primorje. On nam je, međutim,problem i to uvijek kada instinktivno reagiramo na spomen kovanice Hrvatsko primorje misleći da se radi isključivo o ovome našem kraju odnosno dijelu naše županije. Pri tome zaboravljamokakoHrvatsko primorje – kao geografski pojam – obuhvaća područje uskog priobalnog pojasa hrvatskog dijela Jadrana koji danas zahvaća čitavo područje od Savudrije  (granice sa Slovenskim primorjem) do Neuma (granice s BiH primorjem) i onda nakon tog prekida sve do Privlake, odnosno granice sa Crnogorskim primorjem.

Riječigoranska, goranski, gorani odnosi se općenito na sve što ima veze s gorskim dijelovima nekog ozemlja. Osim „našeg“ Gorskog kotara, ne tako daleko od Hrvatske postoji narod koji se zove Gorani. Taj narod živi na područjima Gore, na sjevernim obroncima Šar-planine i tromeđi Sjeverne Makedonije, Albanije i Kosova. Kao narod priznati su od strane i Srbije i Kosova.Goranima sebe nazivaju i stanovnici 19 zaselaka koji tvore kraj zvan Goranci, a koji se nalazi na udaljenosti 12 km sjeverozapadno od Mostara (BiH). Oni taj svoj kraj također nazivaju „goranski kraj“.  Prema „Rječniku bosanskog jezika“ Dževada Jahića, riječ goranski je pridjev što označava „koji se odnosi na gorane“.

S aspekta etimologije i imajući u vidu dosada navedeno, umjesto „Primorsko – goranske“ daleko bi više određujući za ovu županiju, primjerice, bio naziv „Mediteransko- srednjoeuropska županija“. Najveći grad i administrativno središte ove županije – Grad Rijeka – nalazi se na mjestu gdje se (uz Trst i Monfalcone) Sredozemno more najdublje uvuklo u kontinentalni dio Europe. Rijeka je doista sjeverni pol Mediterana i južni pol MittelEurope.

Zemljopisni razlozi za promjenu naziva županije

Geografski gledano ovu županiju čine dva bitno različita predjela koja se poprilično jasno mogu razgraničiti. Područje prostranog zaljeva s brojnim otocima jasno je određeno visokim planinskim masivima Učke na zapadu i Velebita na istoku, te gorskim masivima Hahlića, Tuhobića, Bitoraja i Bjelolasice na sjeveru. Za ovo područje obično se koristi nekoliko toponima: Liburnija u neopravdano manjoj mjeri (odnosi se uglavnom na područje od Voloskog do malo dalje od Brseča gdje se skreće za trajektnu lučicu Brestova), i Kvarner. Pojam Kvarner sve se češće koristi kao zemljopisni termin jer preciznije označava područje između Učke i Velebita, a k tomu i ne isključuje ostalo hrvatsko priobalje. Da apsurd bude veći, Kvarner postaje čak i turistička destinacija koju kroz svoje marketingške aktivnosti promovira turistička zajednica PGŽ-a.

Činjenica je, međutim, da niti jedan od ovih toponima nema svojstvo regionalnog etnonima (regionima), odnosno izraza za označavanje regije kao društvene zajednice koja se identificira s određenim zemljopisnim područjem. Takva regionalna zajednica nije istovjetna naciji jer nema institucionalizirani političko-upravljački aparat. Ipak, bitno je svojstvo regije postojanje društvene komponente koja se ostvaruje u ideji o pripadnosti regiji. Ljudi koji imaju zajedničku ideju o regionalnoj pripadnosti nose zajednički regionalni etnonim. Neobjašnjivo je još uvijek da se kao regionim za zajednicu ovog područja ne koristi izraz Liburni, po istoj onoj analogiji po kojoj su stanovnici Istre Istrijani / Istrani ili pak stanovnici Dalmacije Dalmatinci / Delmati.

S druge pak strane, gorski kraj na sjeveru koji seže sve do rijeke Kupe i masiva slovenskog Snežnika već gotovo 250 godina obilježava toponim Gorski kotar, koji ima i značenje regionima (Goranka, Goranin). Važno je napomenuti i da neki dijelovi obaju promatranih područja nisu u sastavu aktualne PGŽ (dio istočne obale Istre, Podvelebitsko primorje i otok Pag) iako svojim zemljopisnim položajem svakako spadaju u područje Kvarnerskog zaljeva i njegovog priobalja. S druge strane, područje Ogulinske doline može se, ali i ne mora, promatrati dijelom Gorskog kotara.

Diošire hrvatske javnosti, doduše, ovaj dio Hrvatske prepoznaje kao područje Gorskoga kotara i Primorja, odnosno Kvarnera i eventualno Liburnije. I dok termin Gorski kotar poprilično jasno određuje jednu povijesnu regiju, nastanjenu ljudima koji izražavaju svoju regionalnu pripadnost regionimima Goranka i Goranin, značenje pojmova Primorje i Kvarner, te još višeLiburnijaostaje lebdjeti u prostoru između naziva regije i geografskih termina jer ovaj prostor nije nikada uspio razviti jedinstvenu društvenu strukturu koja se uz njega čvrsto vezuje. Navedenim se nazivima u posljednje vrijeme pridružuje i naziv županije, odnosno njezin akronim „PGŽ“ kao tobože mogući regionim koji bi obuhvatio oba područja. Rezultat toga je tek jedna konfuzna situacija na polju identitetske razmjene zadanoga prostorno-društvenog konteksta.

Uspostavom države RH ponovno su bila aktualizirana pitanja kolektivnog identiteta, pa su se pored nacionalnog aktualizirala i pitanja regionalne pripadnosti. Političkim nasiljem, ovoj je županiji bio nametnut naziv koji uopće nije odraz regionalne pripadnosti ljudi koji ovdje žive. Zbog toga je ulaskom u novo  tisućljeće „regionalni“ pokret možda i oslabio. No, potreba da se identificira s krajem u kojem živi u lokalnom stanovništvu postoji i dalje.  Pretendenti na osvajanje vlasti u ovoj našoj županiji, ukoliko su imalo inteligentni, prepoznat će na vrijeme tu tendenciju i inkorporirati je u svoju predizbornu kampanju.

Oznaka regionalnog etnosa Primorac stari je tradicionalni pristup, nastao još u 19. stoljeću, i s njime se danas poistovjećuju uglavnom najstariji stanovnici ove županije, te mu u bliskoj budućnosti prijeti nestanak. Drugi se model regionalizma očituje u poistovjećivanju s gradom Rijekom kao prvim poddržavnim odnosno podnacionalnim identitetom, čime se nastavlja davno začeta ideja o Rijeci kao gradu koji živi polu-neovisno o nacionalnom nadidentitetu, a samim time i o svojoj okolici. Danas svjedočimo poprilično snažnom identitetskom potencijalu grada Rijeke, koji se sve učestalije izražava kroz etnonim Riječanin.

Ovaj se pristup zorno iščitava, primjerice, i iz ideologijske strukture navijačke skupine Armada čiji se„borbeni“ pokliči često izražavaju kako na čakavskom (Krepat ma ne molat) tako i na talijanskom jeziku (Forza Fiume), čime se vjerojatno i nesvjesno pokušava stvoriti ideja o posebnosti Rijeke u odnosu na državotvorni Zagreb, ali i Split, kao gradove na koje se gleda kao rivale u sportskom i navijačkom smislu. Ovaj mentalitet najbolje predočuje poznati navijački slogan: Sami protiv svih, koji je zapravo hrvatska inačica, odnosno derivat D’Annunzijevog motto: „ Uno contro uno, uno contro tutti!  Na taj je način preskočena ideja regije, koju zamjenjuje ideja grada, što je relativno rijedak slučaj svojstven samo gradovima s jakom političkom moći (Zagreb) i velikim povijesnim kontinuitetom (Dubrovnik).

Znakovito je da pojam Riječanin u novije vrijeme prihvaćaju i neki stanovnici susjednih općina čija se područja gotovo neprimjetno spajaju s rubnim područjima grada. Uzevši u obzir broj stanovnika grada Rijeke te nepostojanje jedinstvenoga regionalnog etnonima u širem kraju, za pretpostaviti je da je Riječanin danas najrasprostranjeniji podnacionalni etnonim na području županije. Nažalost, on još uvijek nije oficijelno institucionaliziran i putem novog službenog naziva ovdašnje županije. Nadamo se da će kandidatkinje i kandidati za obnašanje nove županijske vlasti ovo uzeti u obzir.

Uvjetno rečeno, za nekakav treći i najmlađi model regionalizma možemo uzeti model koji je karakterističan za mlađe ljude, poglavito studente koji studiraju u drugim gradovima, npr. Zagrebu ili Ljubljani. Udaljavanjem iz rodnoga kraja jača zajedništvo među pripadnicima istoga podrijetla, pa se i prirodno rađa potreba zajedničkoga imena za Opatijce, Riječane, Bodule, Delničane… U nedostatku adekvatnijeg identitetskog predloška ova je skupina prihvatila Primorsko-goransku županiju kao oznaku svoje regionalne pripadnosti, ali ju zbog isuviše dugoga, nespretnoga i nepraktičnoga imena jednostavno izražava akronimom PGŽ, odnosno izgovorno sriče: „pee-gee-žee“. Zanimljivo je da je akronim donekle čak i zaživio vlastitim životom, te se tretira kao imenica muškoga roda: PGŽ-a, PGŽ-u, PGŽ-om. Mana ovoga pristupa sadržana je u nemogućnosti kreiranja jednostavnoga etnonima pa je vjerovati kako se ovaj naziv, unatoč tomu što jedini zahvaća sve stanovnike županije, nikako neće uspjeti nametnuti nad Rijekom i Riječanima, odnosno Primorjem i Primorcima.

Povijesni razlozi za promjenu naziva županije

Hrvatski eksperti koji se bave problematikom upravno-administrativnog ustrojstva države, regionalizacijom „Lijepe naše…“ i njezinim odnosom prema županijskoj organizaciji, jedinstveni su u konstataciji kako „Cjelovitog pregleda i spoznaje uvjetovanosti povijesnih mijena upravno-političkih cjelina na hrvatskom nacionalnom prostoru nažalost još uvijek nemamo“ (Dr. Veljko Rogić). Vrijeme reformi bana Ivana Mažuranića, nakon Austro-Ugarske (1867. godine) i Ugarsko-Hrvatske nagodbe (1868. godine) uzima se kao početak suvremene lokalne samouprave na područjima današnje Hrvatske. Ne ulazeći šire i detaljnije u pregled povijesnog slijeda hrvatskih županija kroz stoljeća, ovdje ćemo samo fragmentarno navesti neke od primjera naziva za pojedina upravna područja koja danas čine dio PGŽ županije:

– potkraj 18. stoljeća osnovana je Severinska županija, da bi uskoro (1786.godine) njezin primorski dio, od Rijeke do Senja, bio pretvoren u novu upravnu jedinicu nazvanu „Ugarsko primorje“ (Littorale Hungaricum). Ugarsko primorje sastojalo se od tri kotara: riječkog, bakarskog i vinodolskog, čija je uprava bila u Rijeci na čelu s gubernatorom koji je bio podvrgnut Ugarskom namjesničkom vijeću;

– Rijeku je 1848. godine Franjo Josip dodijelio Hrvatskoj imenujući bana Josipa Jelačića gubernatorom Rijeke;

-Naredbom austrijskog ministarstva unutarnjih poslova od 12. lipnja 1850. godine o ustrojstvu političkih upravnih oblasti u Hrvatskoj, a po prethodnom zahtjevu Hrvatskog sabora, uspostavljena je RIJEČKA ŽUPANIJA !!! Podijeljena je udva politička kotara: bakarski i delnički. Riječki gradski magistrat, koji vodi političke poslove u gradu Rijeci, nije bio izričito podređen županijskoj oblasti;

– Na temelju Ugarsko-Hrvatske nagodbe 1868. godine gradski i seoski kotari Rijeka i Bakar izdvojeni su iz Riječke županije. Rijeka, s kotarom, ponovno je pripala ugarskom dijelu dvojne A-U Monarhije. Rijeka je pod izravnom upravom ugarske krune, ali s visokim stupnjem autonomije – kao Corpus separatum – praktički je „država u državi“. Time Riječka županija prestaje djelovati na dijelu ovoga području, a njezine poslove i administraciju preuzima 1870. godine nanovo uspostavljeni Riječki gubernij. Opsegom sužena Riječka županija nastavlja djelovanje pod istim imenom sa sjedištem u Ogulinu, a od 1886. godine pod nazivom Modruško-riječka županija (kao jedna od ukupno 8 hrvatskih županija) iako grad Rijeka nije više u sastavu Hrvatske, Sušak jeste. Ovakvo stanje traje sve do 1918. godine odnosno do okončanja Prvoga svjetskog rata;

– od 1918. godine pa nadalje u Kraljevini SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija) nema Rijeke, tek samograd Sušak. Također nema Istre, nema otoka Cres, Lošinj i Lastovo, nema grada Zadra;

– Ugovorom kojeg su, 12. studenog 1920. godine, u gradiću Rapallo (na Ligurskoj rivijeri), potpisali opunomoćeni predstavnici vlada Kraljevine Italije i Kraljevine SHS  utemeljena je nova neovisna država pod nazivom „Slobodna država Rijeka / Stato libero di Fiume“ . Nju su priznali, temeljem međunarodnog prava, najmoćniji i najvažniji „igrači svjetske političke scene“ i ona de iure– kao takva – nije prestala postojati ni do danas. To je činjenica koju „hrvatski državotvorci“ rado i uvijek ignoriraju.

– Rimskim ugovorom 1924. godine, između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, grad Fiume (zapadni dio današnje Rijeke) pripojen je Italiji. Iste godine talijanska vlada je dekretom br. 213 osnovala u Rijeci pokrajinsku oblast pod nazivom prefektura za Kvarnersku provinciju, odnosno „Regia prefettura per la provincia del Carnaro.“ Ona je obuhvaćala područje grada Rijeke (zapadni dio), općine Klana, Matulji, Veprinac, Opatija, Lovran, Mošćenice, Brseč, te općine (danas u Sloveniji) Ilirsku Bistricu, Jablanicu, Jelšane, Knežak, Prem, Materiju, Podgrad i Zagorje (broj i područje općina se poslije mijenja).

– kapitulacijom Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine, riječka je pokrajina u sklopu njemačke Operativne zone Adriatische Kuenstenland, podvrgnuta njemačkoj građanskoj upravi sa sjedištem u Trstu. Grad Sušak je u sastavu NDH. Do 1945. godine riječka Prefektura je zapravo samo organ te njemačke oblasti, a prestala je postojati 3. svibnja te godine konačnim ulaskom Titovih partizanskih jedinica u Liburnijsko-Kvarnersku prijestolnicu;

– u SR Hrvatskoj, kao federalnoj jedinici države SFRJ, nije postojao županijski upravni sustav. Najprije su upravno-administrativnu organizaciju države činili kotarevi, a od 22. veljače 1974. godine takozvanezajednice općina. Jedna od njih (ukupno ih je bilo devet u Hrvatskoj),Zajednica općina Rijeka obuhvaćala je cijelu Istru, otoke Cres, Lošinj, Krk, Rab, Pag, općine Senj, Ogulin i Vrbovsko !!! Sve je to ukinuto 25. srpnja 1990. godine.

Ekonomsko-fiskalni razlozi za promjenu naziva županije

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku RH (DZS), tijekom posljednjeg desetljeća, najveći udio BDP (Bruto društvenog proizvoda) ostvaruje Grad Zagreb s prosječno 34 % udjela u ukupnom BDP Republike Hrvatske, a odmah potom slijedi PGŽ s prosječno 8,7 %, zatim Splitsko-Dalmatinska (8,4 %) i Istarska županija (prosječno 6,2 %).

Kada se gleda BDP po stanovniku, stanje je u 2018. godini bilo slijedeće:

Republika Hrvatska                          Index = 100

Grad Zagreb                                     Index = 185

Istarska županija                              Index =  127

PGŽ                                                  Index = 122

Splitsko-dalmatinska županija          Index =   82

svim preostalim, pojedinačno po županiji,  Index je ispod 80

Posebno je zanimljiv „Neto fiskalni položaj“ (skraćeno NFP) županija. Ovaj pokazatelj označava razliku ukupnih prihoda i rashoda poslovanja na području pojedine županije. Praćenje NFP županija je važno za provedbu regionalne politike jer taj indikator jasno pokazuje fiskalne kapacitete (sposobnosti prikupljanja prihoda) i potrebe lokalnih jedinica na području županija. Prema podacima DZS, za zadnje četverogodišnje razdoblje, od ukupno 20 županija+Grad Zagreb samo su njih četiri neto uplatitelji, a ostalih 17 županija su neto primatelji iz proračuna opće države. Četiri neto uplatitelja su redom: Grad Zagreb, Istarska županija i PGŽ(sve ove tri iznad prosječnog NFP za Republiku Hrvatsku) te Zagrebačka županija. Ovakav model regionalnog ustroja (u kojem se na područjima najvećeg broja hrvatskih županija troši više od uplaćenih iznosa) očito nije dugoročno održiv.

Vezano na stavku „Prihodi od poreza koji sudjeluju u prihodima županije“, tek u tri županije+Grad Zagreb prihodi od poreza sudjeluju u prihodima županija s više od 50 %, u 15 županija s manje od 40 % ( u njih 5 niti ili jedva s 25 %, a najmanje- svega s 13 % – u Virovitičko-podravskoj). Po glavi stanovnika najviše se ubire poreza u Primorsko-goranskoj županiji (prosječno 702,oo kune)!!! Naravno, Zagreb kao Grad, županija i političko državno središte priča su za sebe.

Hrvatska vlada je prije  nekoliko godina razvrstala županije prema stupnju razvijenosti. Samo tri jedinice lokalne samoupraveimale su Indeks razvijenosti(prosjek više društveno-gospodarskih pokazatelja) iznad 125 postotnih poena državnog prosjeka. To su: Grad Zagreb, Istarska županija i PGŽ !

Osim emocionalnih razloga, nisu li i navedenietimološki, kulturalno-tradicionalni, zemljopisni, povijesni, politički elementi i ovi ekonomsko-fiskalni egzaktni pokazatelji više no i dovoljan razlogza konačnu promjenu naziva PGŽ jedinice samouprave ?

Sve ovojasno ukazuje na činjenicu da je ljudima ovoga kraja potrebna regionalna identifikacija te da mnogi intuitivno osjećaju kako bi novi naziv županije istinski posjedovao kvalitetu označitelja koji bi mogao ujediniti ljudske potencijale ovoga područja u jedinstvenu regiju. Ta pozicija obavezuje na veliku odgovornost ne samo one koji se trenutno bave bilo kojom javnom djelatnošću koja zadire u područje identitetskih teorija i praksi na ovom području, već i buduće tzv „političke vođe“ odnosno „upravitelje ovom županijom“. Pojam regije različito tumače geografi, sociolozi, politolozi kao i političari i drugi, a uglavnom se pokušava odrediti kroz odnos neke razine društvenog života i određene zemljopisne pozicije. U ovom izlaganju regiju shvaćamo kaozemljopisno odredivo područje rasprostiranja društvene zajednice kojom dominira jedinstvena ideja o zajedničkom identitetu.

Područje Republike Hrvatske podijeljeno je na više većih i manjih regija čije se rasprostiranje može poprilično točno odrediti. Na prostoru između Istre, Gorskog kotara, Like i Dalmacije postojanje takve društveno-teritorijalne cjeline nije primjetno iako je definirani prostor zemljopisno vrlo precizno odrediv i premda na tom području trajno obitava približno četvrt milijuna žitelja razmjerno homogenog kulturnog karaktera. Iako regija, za razliku od države nije politički odrediva kategorija, izostanak jedinstvene političke strukture unutar društveno-teritorijalne zajednice može u iznimnim slučajevima spriječiti stvaranje regije. Izostanak jedinstvenog upravno-teritorijalnog modela u tisućljetnoj povijesti danog područja možebitno je ključan razlog nepostojanja jedinstvene ideje o zajedničkom porijeklu određene društvene zajednice.

Jedna od bitnih promjena koju, dakle, novoizabrani županica ili župan ove županije može i treba provesti u relativno kratkom vremenskom periodu, nakon preuzimanja dužnosti i obveza,  je pokretanje inicijative za PROMJENU SADAŠNJEG NAZIVA ŽUPANIJE! Najadekvatniji novi naziv, prema kriterijima navedenih u Zakonu bio bi: Riječko-Gorsko kotarska županija.Ovi lokalni izbori doista su potencijalnim „novovladajućim“ prilika za iskorak koji je potreban kako bi se napustio put ravnodušja što obično vodi samo u nazadovanje, a na kojem nas neki silom žele zadržati. Ovoj županiji nisu više potrebni političari koji za sobom ostavljaju nedovršene stvari. Ukoliko se ne dogodi inicijativa za promjenom naziva ove županije, ispast će da su Titovi partizani na proljeće 1945. godine uzalud okupirali talijanski Trst samo kako bi, nakon ulaska u Rijeku, ovaj naš voljeni grad „priključio matici zemlji“. „Matici zemlji“ koja se, prije 29 godina, tako ignorantski i podcjenjivački ponijela prema ovoj regionalnoj zajednici. Na kraju svega, u životu svatko ima ono što gradi. Ovo vrijedi kako za pojedinca, tako i za cjelokupnu njegovu zajednicu.

 

2 COMMENTS

  1. Prijedlozi za novi naziv:

    RIJEČKA ŽUPANIJA,
    ili
    Riječko – Gorskokotarska županija

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here