O „Zvizdanu“ smo čuli već sve i svašta. Neki kuju film u zvijezde, a neki su duboko razočarani. Jednima je to priča o ljubavi i mržnji, a drugima nepotrebno kopanje po ranama iz nedavne prošlosti i besprizorno „trženje“ balkanskog prljavog rublja. Kako, vrlo često, kontroverze izazivaju ona djela koja izmiču simplifikaciji i ne daju se jednoznačno definirati, a to ne može ne biti intrigantno, odlučila sam pogledati film i donijeti svoj vlastiti sud.
Ukratko, film se sastoji od tri priče koje tematiziraju (ne)mogućnost realizacije ljubavi zbog , u ovom slučaju, nacionalnih razlika koje ljude dijele na „vaše“ i „naše“. Radnja priča odvija se ranih devedesetih, deset godina kasnije, a posljednja priča odvija se 2011.
U prvoj priči ljubav nema šanse jer su Ona i On iz različitih etničkih zajednica,a sluti se rat, postavljaju se bartikade…Kontekst i okolina je ta koja onemogućava da se jedna nevina ljubav ostvari.
U drugoj priči ljubav nema šanse jer su i On i Ona obilježeni traumama i demonima prošlosti u kojima su Njegovi i Njezini uništili njihovu budućnost. I On i Ona „roba su s greškom“ , nesposobni da prijeđu granicu mraka i postanu dio boljeg svijeta.
U trećoj priči On je, uz pritisak roditelja zarobljenih teretom prošlosti , propustio postupiti ispravno u trenutku kada je neodobravana ljubav s djevojkom druge nacionalnosti rezultirala djetetom, On se vraća i , mućen grižnjom savjesti, prelazi barijere nerazumijevanja okoline i nudi popravak, promjenu te traži oprost i novi početak.
Intrigantan scenarij i odlična režija Dalibora Matanića , krupnim planovima dočarava psihološka stanja likova i njihove unutarnje borbe bez puno dijaloga. Poentiranje istog mjesta u kojem se izmjenjuju tragedije, borba za opstanak, ali i ljepota, ljubav i nada posebno je upečatljiva. Vraćanje istoga na druge načine, životni ciklusi, smirenje i smiraji…
Vraćanje sitih, a opet drugih sudbina ( korištenje istih glumaca za različite likove u priči), povezanost, međusobna uvjetovanost, ali i svjedoci trajanja i mijena u likovima psa i mačaka, sve to čini ovaj film potpuno drugačijim, dubljim, inteligentnijim…
Posebna vrijednost filma su glumci. Upravo su nevjerojatne transformacije mladih glumaca Tihane Lazović i Gorana Markovića. Tihana kao prpošna, naivna, mlada djevojka iz prve priče, traumatizirana , rubno psihotična povratnica u ruševine svoga doma u drugoj priči i žena koja stoički nosi svoju sudbinu, ali ostavlja prostor za nadu u trećoj priči, bile bi ogroman zalogaj i za jako iskusne glumice. Tihana Lazović, igra prirodno, produhovljeno, s vrlo uvjerljivom ekspresijom, bez prenemaganja i preglumljavanja tako čestog u hrvatskom filmu. Bez pretjerivanja može se reći da je riječ o glumici koja ima takav umjetnički potencijal da će sigurno prijeći granice ove zemlje.
Goran Marković dostojan joj je partner. I dok je Tihanina gluma tiho/žestoka, njegovu bi mogli opisati kao toplu i samozatajnu. Oni nemaju muško-ženski jezik, oni imaju – ljudski jezik.
Posebno glumačko iznenađenje za mene je Nives Ivanković. Šteta što njezin potencijal nije više korišten jer trivijalne i površna TV prezentacije nisu joj baš koristile.
Nives glumi majku u prve dvije priče. Majku koja je sama, koja se lomi između djece,, okoline, ali koja zna da mora preživjeti bez ikakve podrške. „A tko mene pita kako mi je!“ zavapit će u jednom trenutku. Ona se trudi graditi, gurati život dalje, negdje…Put je smisao, a ne cilj.
Čitav film majstorski određuje i sjajna fotografija Marka Brdara.
„Zvizdan“ je film o ljudima, prije svega. O ljubavi i vječitom težnjom za voljenjem, ali i borbi sa „balvanima“ na cestama, u glavama i na životnim putovima. Ma koje provinijencije oni bili. I upravo je ta univerzalnost koju nosi ovaj film ono što je drugačije od svih drugih filmova. I zato ga može razumjeti publika diljem svijeta, a ne samo ona u ovoj „vilajeti“.
