«Tek kada prođe pet (5) godina od zadnje kemoterapije možemo reći da si izliječena.«Tako su govorili liječnici. To je, valjda, nekakvo nepisano pravilo, ili tako nešto.
No, bez obzira što je moje mukotrpno liječenje napokon bilo privedeno kraju, ovom rečenicom moj je život opet dobio nove dimenzije, granice, okvire. Nakon što je uspješno izbačen iz bolesničkog kreveta dimenzija 11 ciklusa kemoterapija i 32 zračenja opet su ga, brižnog, bešćutno strpali u novo ograničenje. Ovoga puta u kavez dimenzija pet sa pet. Trebalo je proći tih dugih pet (5) godina. Trebalo je odlaziti jednom mjesečno u Zagreb na kontrole. Trebalo je izdržati višesatno čekanje u, nikad strašnijim, hladnim hodnicima. I trebalo je dočekati, onaj, jedva primjetan onkologov osmijeh, (nakon toliko godina provedenih u bolnici, već napamet znaš svu mimiku medicinskog osoblja i njezino značenje), a koji se, sve tako jedva nazirući, ponosno šepurio ispod nosa zabijenog mu u papire, mnoštvo papira i otkrivao zadovoljstvo iz pročitanih nalaza i time ti suptilno potvrdivao bezbrižan odlazak doma.
I prošlo je nekako, u strahu i nadi, i tih dugih pet (5) godina i skoro pa i službeno moglo se reći da sam zdrava. Potpuno zdrava. Svima nam je pao ogroman kamen sa srca A moj je život napokon poprimio dimenzije beskonačnosti. On više nije bio sputan.
I dalje sam ja odlazila na redovite kontrole. Samo, puno opuštenija i bezbrižnija. Drugačije je kada imaš nekakvu potvrdu da, u principu, više nema opasnosti.
Sve dok mi šeste godine nakon zadnje kemoterapije nije došlo pisamce u plavoj koverti. Naime, nakon svake kontrole na kućnu adresu dolazi otpusno pismo, pismena potvrda da je sve u redu s terminom sljedeće kontrole.
Ali u ovom pismu termin sljedeće kontrole bio je zakazan samo par dana nakon prethodne. Drugim riječima jasno je pisalo «Nešto nije u redu.»
Kada si okružen istim sudbinama znaš sve. Maltene, postaješ i doktor, i farmaceut, i biolog i kemičar. Znaš sve o svačijoj dijagnozi. Znaš koliko je ta dijagnoza smrtonosna, a koliko izlječiva. Znaš koja kemoterapija ide uz čiju dijagnozu.
Znaš već koje gljive, koja trava, koje kore drveća, koje korijenje kod cvijeća ili grmlja, koji med i koji pelud, koje vrste voća i povrća, koji šumski ili morski plodovi, koja to točno flora i fauna imaju najviše antioksidanta, najviše imunostimulansa, najviše antikancerogenih svojstava, najviše života u sebi.
Kada si okružen istim sudbinama možeš na prste nabrojati broj mjeseci koji preostaje osobama s dijagnosticiranim metastazama na jetri.
Šesta (6.) godina nakon zadnje kemoterapije. Plava koverta. Metastaze na jetri.
Rak je neumorni napadač. Bolest koja ne priznaje poraz. Bolest koja ne priznaje vrijeme. Pobijediti ga jednom ne znači pobijediti ga zauvijek. Pobijediti ga jednom znači pristati na njegove doživotne pozive na revanš.
I opet si uokviriti život. Dati mu dimenzije. I to one koje zdrav čovjek nikada ne će moći razumjeti.
« Ivana, uozbilji se, siđi više s tih oblaka. Život nije bajka!»
– O jest, itekako jest!
Šesnaesta (16.) godina nakon zadnje kemoterapije. Napisala sam kolumnu «Kako svakodnevno pobjeđujem rak»
