«Ivana, ti ne znaš što je to život. Ti živiš u nekom svojem bezbrižnom svijetu, u kojem sve funkcionira po principu «Bit će što će biti» ili «Lako ćemo». Vidjet ćeš ti, jednoga dana, kad budeš morala plaćati kredit, stanarinu i režije…Da, da. Onda ćeš ti tek vidjeti koliko je život težak.»
I stalno vam ja tako slušam naputke o životu. Nemogućem i teškom životu. A, o kojem ja, naravno, nemam pojma.
Ali, ono što je za mene u jednakoj mjeri i bolno kao i ohrabrujuće jest činjenica da te naputke, obeshrabrene životne naputke, nikada ne ću ćuti…
…od onog putnika bez cilja koji svoje stanovanje pod nemilosrdnim zimskim nebom plaća iscrpljenim i pothlađenim tijelom pokrivenim blatom svoje duge, mučne lutnje, tijelom koje grije tek crna tinta s onih par listova zgužvanih novinskih stranica ofrlje prebačenih preko njega, tijelom zgrčenim u sigurnost, u klupko nostalgije, tijelom položenim na hladnoj drvenoj uličnoj klupici.
Klupici koja jedina razumije njegov težak san.
…od onog neuglednog, nepočešljanog i neobrijanog čovjeka bez noge, onog stalnog i napaćenog inventara grada koji na sunčanoj ili smrknutoj glavnoj ulici i na onoj užurbanoj vrevi nevoljko stoji nalakćen na svoju najvredniju imovinu, na svoju životnu vodilju, svoju (ne)sretnu štaku, i skrivenih suza promatra noge pune života kako idu, jure te ih žica par kovanica kako bi mogao kupiti bocu vina.
Bocu vina koja jedina razumije njegov bolan korak.
…od one dame na čijem, šminkom prekrivenom licu, lijepom ali oronulom licu, nikako ne uspijevaš razabrati je li ,ta dama, tek djeva na početku svoje mladosti ili žena u pozamašnim godinama, one beživotne dame čvrstog i zgodnog tijela koju napustile su i mladost i starost, dame koja se u bundi od umjetnog krzna mačkasto šeće vamo-tamo ispod žmirkajuće ulične lampe na kraju neke zabačene, mračne ulice i, sve tako umjetno živa, sigurnim i razdraganim «Dobra večer, gospodine» zaustavlja nečije muževe vješto skrivajući svoj preplašen i sramotan identitet dok od nečijeg tuđeg muškarca traži da bude njezina ljubav na kojih 20-ak minuta.
20-ak minuta koje jedine razumiju njezinu samoću.
Ne, to nikada ne ću čuti od ljudi koji žive život. Kao moru.
Naputke o teškom životu uvijek ću slušati od ljudi koji ispijaju kavu na svojoj terasi. Koji imaju posao. Koji su zdravi. Koji odlaze na posao. Koji primaju kakvu-takvu plaću. Koji liježu u svoj topli krevet. Koji imaju što za pojesti. Koji imaju koga zagrliti. Koji imaju bezbrižan dan.
Naputke o teškom životu uvijek ću slušati od ljudi koji istog ne žive, već strahuju za svoju bezbrižnost. Koji tu lijepu i sigurnu bezbrižnost današnjice uporno prljaju nekim teškim sutra. Sutra, koje još ni osvanulo nije.
Znam li ja što je život ?
Život je danas. I zato ga, danas, činim najljepšim.
Mogli biste i vi.
