Ljubav? Sigurnost, poštivanje, razumijevanje ili onaj osjećaj ushita, osjećaj slatkog nemira koji golica sva vaša čula, osjećaj vječne budnosti i potrage za njegovim imenom sa svakim vašim udisajem i izdisajem? Neodvojivost od predvidljive, ali čvrste i (ne)ugodne navike ili zavodljiva i neodoljivo slatka iluzija koju stvara onaj besprijekorni osjećaj zaljubljenosti?
Što je to ljubav?
Kažu da ljubav polako gradira iz intenzivnog kraljevanja čiste ludosti, ludosti za jednom osobom koju nerealno idealiziramo i koju kao takvu, a prema vlastitim željama i potrebama, krenemo klesati vlastitim rukama, iz te pomanhitale ekstaze klesanja ideala anđeoskog lica, Apolonskog tijela i Božjeg srca, u smiraj tihe i mirne luke u kojoj se udomljuje najobičniji, nesavršen čovjek isklesan od obične krvi i mesa.
Kažu da je osjećaj zaljubljenosti varljiv i opasan. Da zatvara oči. I stvara iluziju koja hipnotizira razum. Da blokira mogućnost spoznaje nečijih mana. Da idealizira osobu do neprepoznatljivosti. A kad popusti taj slatki opijum, pojedini sretnici, kažu, ostaju i dalje s(p)retno zagrljeni i s prljavim gaćama, smrdljivim čarapama i ostalim manama izabranog nesavršenog partnera, dok ovi drugi, malo manje sretni, ostaju praznih ruku, širom otvorenih očiju i slomljenih srdašaca jer njihov partner ipak ne miriše uvijek kao cvjetić u polju i ne izgleda uvijek kao kakvo božansko biće.
Kažu da neki ljudi jednostavno su opsjednuti tim osjećajem zaljubljenosti. Da ne mogu uopće započeti vezu ako, dok gledaju potencijalnog partnera, ne vide vatromet pred svojim očima, ne vide tu neizgarajuću vatru koja vodi ih u magičan svijet samoga Raja. I, također, da ne mogu ni održati vezu ako svaki, ali ama baš svaki dan ne gledaju u tu rapsodiju boja, šarenila i šljokica. I mene uporno bacaju u taj koš. Ti ne briješ na ljubav, ti si opsjednuta osjećajem zaljubljenosti ! Jer ljubav ti ne izgleda tako kako ti pričaš o njoj, kažu. Ljubav nije samo «Mišiću, mačkice, bubice, medenice, cmokić, kisić, pusica.» i tako zauvijek. To traje neko vrijeme, ali to ti prođe, znaš. Ugasi se plamen tih početnih obećavajućih čari. I tek onda ti nastupa prava ljubav. U dobru i zlu, jel’. Ljubav su ti i njegove prljave čarape po podu, nespuštena daska od wc školjke, njegove kritike na tvoje neobavljene ili nedovršene kućanske poslove, godine s kojima dolaze problemi, raznorazne bolesti, stres, manjak tolerancije, gubljenje živaca, svađe, cjelokupno propadanje tijela i duha. Zaljubljenost je prolazna kao i sve drugo. A ljubav je ta koja razumije. Poštuje. I koja vječna je. Kaže većina i baci se u zagrljaj druge osobe, tražeći kod nje savršeni okus zaljubljenosti, dok ih muževi/žene, koje ti preljubnici, naravno, ludo i vječno vole, (ne)vjerno čekaju doma.
A ja kažem…Jesam, naravno da opsjednuta sam osjećajem zaljubljenosti. Ali, samo kao uvertiru koja polako vodit će me u onu mirnu i tihu luku. Sigurnu luku. Buduću čuvaricu najljepših mi trenutaka provedenih s njim. Želim da njegove usne , njegove divne božanske usne, usne bez ijedne mane, najljepše i najnježnije usne, koje kao takve postojale su upravo na početku naše priče, počivaju u toj luci. Kako, jednog bih dana, dok skupljam njegov prljavi i smrdljivi veš s poda, dok slušam njegova kritike, dok na rubu živaca, u jeku svađe s njim, sva čangrizava, nervozna i tužna, umjesto da pobjegnem u novi zagrljaj, mogla otvoriti našu malu riznicu i prisjetiti se mog malog, vlastitim mi rukama, isklesanog savršenstva, i njegovih usana, njegovih divnih božanskih usana, usana bez ijedne mane, najljepših i najnježnijih usana koje tako strastveno ljubile su me.
Kako mogla bih se vraćati njemu. I samo njemu. Vječno.
