Ne mogu se žaliti, imam mnogo udvarača.
Ali, postoji jedan problemčić koji iskače iz mnoštva tih slatkorječivih, ugađajućih, laskajućih, primamljivih rečenica izdiktiranih drito iz srdašca «zaljubljenog» momka s njegovim jedinim ciljem, da mene impresionira, zavede i na kraju krajeva zauvijek zadrži u svojem zagrljaju.
Kod velike većine njih, tih udvarača, primijetim, osjetim, nanjušim kao pas tartufar tartufe, onu njihovu, poprilično veliku dozu nesigurnosti i očajanja a, koju oni, usprkos svakom svojem naporu da pažljivo biranom, odvažnom, slatkastom riječju upućenoj meni prekriju svoju mučnu potrebu, svoj nemir i svoje vrišteće očajanje da napokon, ili opet, budu poželjni, voljeni i bliski nekoj djevojci, oni ju, i dalje, jednostavno ne uspijevaju
zakamuflirati, jer ona proviruje kroz njih, jednako spontano i jednako nesvjesno kao sam autonomni živčani sustav, da, upravo kao nesvjesna potreba za disanjem, ili, kao što dan prelazi u noć, kao što se pupoljak razvija u cvijet, kao što milostiva duša proviruje iz pogleda svetaca.
Ne, nemam ja neku posebnu moć zapažanja, niti mogu čitati misli kod suprotnog ili jednakog spola, ali učeći o ljubavi kroz krvava pera pisaca i spisateljica, gledajući ljubav na malim platnima kino dvorana i velikim platnima ljudske svakodnevnice, i, na kraju krajeva, kušajući ljubav vlastitim usnama i srcem ne mogu a da ne primijetim razliku između prave, istinske ljubavi i one isforsirane zbog ustajale želje da se samo, čim prije, ugasi oganj predugo gorjele samoće.
U čemu je, dakle, problem kod pristupa takvih udvarača djevojkama?! Upravo, u odsustvu potpunog upoznavanja, srcem odabrane, jedne djevojčine duše, baš u tom mnoštvu, u toj množini, u toj ključnoj riječi, DJEVOJKAMA.
Nazovite me staromodnom, ali muškarac koji se, uz mene, udvara i svakoj sljedećoj djevojci koja mu se osmjehne, u nadi da će jedna od nas kad-tad pokleknuti njegovim udvaranjima, nije željan ljubavi, barem ne onakve kakvu pod otiskom živog, zaljubljenog srca neumorno čuvaju korice svih ljubavnih knjiga.
Takav, muškarac-udvarač samo je upao u zamku huškajuće potjere vlastitih mu godina, nametljivog društva i neizdržive, duge samoće pod čijom se snažnom prisilom i zapovijedi «Moraš pod hitno naći djevojku» , a ni ne sluteći u što se upušta, (ne)svjesno odriče onog predivnog sjedinjenja svojeg srca i duše sa srcem i dušom jedne jedine, njegove polovice izgubljene u mnoštvu.
Zato, udvaračima koji koriste rečenice «Trebalo bi se skrasiti, pa već imamo i koju godinu» ili «Ne, ne želim ti biti prijatelj, ja ti želim biti dečko», ili «S takvim zahtjevima ćeš zauvijek ostati sama» ili najfamoznija
«Moraš se odlučiti, da ne gubim vrijeme bezveze s tobom» ne mogu predati svoje povjerenje jer kad je ljubav u pitanju ne pristajem ni na što manje od njegovog spontanog, opuštenog pogleda koji pri susretu s mojim, bez ijedne riječi, odluta u istom smjeru, do odloženog, krvavog pera, otvara korice tek napisane knjige, pogleda otisak onog živog, zaljubljenog srca, s potpunom predanošću i strašću otisnutog u nju i spozna:
«Gle! To je naše srce!»
