Home Kolumne Zvonimir Peranić o otvaranju EPK i ‘Operi Industriale’: NEMA NAS

Zvonimir Peranić o otvaranju EPK i ‘Operi Industriale’: NEMA NAS

7167
1
Piše: Zvonimir Peranić

Dana 01. veljače 2020. u prosvjedu protiv gradonačelnika Milana Bandića u Zagrebu pjevala se „Bella Ciao“. Nekoliko sati kasnije u Rijeci na završetku svečanoga otvaranja Europske prijestolnice kulture (EPK) orila se u sklopu „Opere Industriale“ obrada pjesme „Bella Ciao“.
Svečano otvaranje povodom početka ostvarivanja titule EPK jedinstveni je događaj ne samo za Rijeku, koja je ponijela tu prestižnu titulu, već i za Hrvatsku. Rijeka i Hrvatska postaju žarišna točka kulture, ne samo europske već i svjetske javnosti. Žarišna točka koja može biti ishodište promjena. EPK najveći je i najznačajniji europski projekt u kulturi.
Naslov riječkoga EPK jest „Luka različitosti“. Asocijacija je to koja se, prema ideji autora projekta, odražava u svim programima, ali i koja se dijeli u tri podsegmenta (teme): voda, rad i migracije. EPK je zamišljen kao spojnica povijesti, kulturne baštine i stremljenja onoga što nas očekuje. Isto tako, moguće je sredstvo usmjeravanja prema budućim mogućnostima.
Rijeka se diči svojim stavovima spram različitosti, drugačijosti, jedinstvenosti, prkosnosti, tvrdoglavosti, rockom… EPK je titula koju je Rijeka svakako zaslužila. Dan svečanoga otvaranja sa 70 razičitih programa zasigurno je jedinstven doživljaj. I za organizatore, i za građane, i za posjetitelje. U sljedećoj godini zasigurno će biti izvedeno mnoštvo kvalitetnih programa koje produkcijski ne bi mogli pripremiti u uobičajenim uvjetima. No, kada se projekt sagledava u cjelini, uvijek postoje neodgovorena pitanja. Temeljno je pitanje hoće li se maksimizirati učinak prilike koju je Rijeka dobila? O tome postoje razna mišljenja. Ono što je zanimljivo jest kako su programi postavljeni na otvaranju otvorili mnoga pitanja.
Službeno otvaranje započelo je u HNK Ivana pl. Zajca hrvatskom himnom u izvedbi kultnih riječkih Putokaza. Umjetnički projekt Putokazi živi u Rijeci, a i šire, već gotovo 36 godina. Svojim jedinstvenim umjetničkim promišljanjem, prvenstveno glazbe, Putokazi su tijekom više desetljeća profilirali osobitu i „osobnu“ poetiku. Svaka njihova izvedba, svaka njihova glazba umjetnički je poticaj. Tako je bilo i s interpretacijom himne.
No, ključni umjetnički trenutak cjelokupnoga otvaranja EPK dogodio se netom nakon izvedbe himne. Što je bilo vidljivo i u televizijskome prijenosu Okrenuvši se kako bi izašli s pozornice na leđima decentnih kostima neočekivano se pojavio natpis „NEMA NAS“. Kao što će se u kasnijoj ‘Operi industriale’ nizati digitalne poruke, tako se pojavio natpis „na tijelima“ izvođačica.

„NEMA NAS“!

I tada slijedi (dramaturška) kaskada koju potiče ovaj izvrstan umjetnički čin. Jednostavan, a „moćan“.
Tko je taj koga nema? Koga nema?
Kakva se pitanja postavljaju upravo nakon izvedbe himne? Ima li nas kao naroda? Ima li države? Ima li nas u usputnosti prolaznosti raznih država? Tema s kojom se riječki EPK bavi upravo se tiče i raznih država na riječkome prostoru. Ima li nas u usputnosti? Ima li nas…? Ima li nas?
Sam programski sadržaj EPK upućuje na daljnja pitanja. Prvotno se razbacivalo s brojkom od oko 1.000 programa. Onda nekako krajem prošle godine govorilo se o 600 programa. Potom o 350 jedinstvenih programa koji će se izvesti 600 puta. Ukoliko izuzmemo 70 programa s otvaranja eto nas na 530. Primjetna je redukcija broja različitih programa. No, uprkos tome, zašto među stotinama programa nema niti jednoga programa Putokaza? „NEMA NAS“ u programu EPK? Zašto nema Putokaza u programu EPK? Možda nisu zadovoljili visoke umjetničke kriterije niti jednoga programskoga pravca? Možda nisu zadovoljili visoke umjetničke kriterije kao program otvaranja? Možda nisu dovoljno različiti? Jedinstveni…? Posebni…? Riječki…?
S druge strane postoje pojedini autori i skupine koji višestruko sudjeluju u programima.
Nadalje se postavljaju pitanja. Tko još nije prisutan unutar programa EPK? Govori se samo o odabranima, izabranima. Ali ne i o onima kojih NEMA!
Kako će EPK utjecati na umjetnike koji su stvarali drugačije okruženje različite Rijeke, tolerantne Rijeke, posebne Rijeke, okružje koje je omogućilo upravo dobivanje titule EPK, a sada ih NEMA? Kojih sve umjetnika NEMA? Zašto ih NEMA?

„NEMA NAS“

Znači li to da Putokaza više neće biti? Je li ovakav slijed događaja uzrokovao kraj? Približava li se projekt Putokazi završetku?
EPK će zasigurno promijeniti grad. No, kako? Novi umjetnički kvart. Ostavština. Menadžeri u kulturi… Hoće li EPK i brisati? Uzrokovati nestajanje? Kao što su i totalitarni režimi koje propituje. Je li na toj razini sam EPK totalitaran?
Te dvije riječi napisane velikim slovima snažan su umjetnički krik. Krik koji kazuje više od mnoštva plitkih provokacija mnogobrojnih programa čak i istih autora. Od kojih pojedini imaju i fiksaciju: (https://www.rijekadanas.com/zvonimir-peranic-o-stogu-sijena-i-patologiji-izoblicenosti/). Ovakvom umjetničkom intervencijom propituje se ne samo (kulturološki) utjecaj EPK, već i utjecaj riječke i hrvatske kulture.
Nakon himne na pozornicu su stupili voditelji programa Leonora Surian i Edi Ćelić glumci ansambla hrvatske i talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca. Edi Ćelić nastupio je u ulozi transvestita. Još jednom program EPK ukazao je na podršku različitosti. Potičući na prihvaćanje i toleranciju spram drugačijosti. No u ključu „NEMA NAS“ ovakva uloga može se sagledati kao i svojevrsni transvestizam samoga EPK. Što je to što EPK zatomljuje? Kako se odnosi spram (ne)potrebnosti zatomljenja vlastitosti? Kako je to kada se osjećaš jedno, a ponašaš drugo? Kako se osjeća direktorica Emina Višnić kada se postavi legitimno pitanje o utrošenim sredstvima poreznih obveznika, a onda se, umjesto da se podaci pokažu građanima, smišljaju načini i načini da se u GDPR transvestiji prikrije istina.
Možda je odgovor na to dala sljedeća točka u izvedbi Damira Martinovića Mrlea, Ivane Mazurkijević i Ivana Valušeka pod nazivom „Nije dobro“. Ova sjajna zvučna izvedbe proizvedena računalnm obradama tonova proizašlih iz vibracija struna povezanih sa spremnicima vode (iz kojih svakodnevno konzumiramo Vodu?!) donosi crni svijet morbidnoga bijega od stvarnosti, zatvorenosti u san. Kada Mazurkijević pjeva „Ne ometaj me u sivilu, ni u snovima“ iscrtava otuđeni svijet svakodnevice, jer NEMA NAS u stvarnosti, kao da se suprotstavlja zajedništvu koje zaziva predsjednica, koje isto NEMA, i EPK.

I u daljnjem programu službenoga otvaranja dramaturški se nižu slike smrti, propasti, inverzije koje rezoniraju s NEMA NAS. Tako se estetskim formama otvaraju slike isušenih kaljuža u prologu „Opere po Kamovu“, zamjenjuje se Zajčev „U boj, u boj“ sa „Za mir, za mir“. Zanimljiva je izvedbeno i likovno sekvenca iz baletne predstave o paškoj čipki koreografkinje Maše Kolar koja sudara tradiciju i originalnost stvaranja paške čipke s plesnom dinamikom monokromatskoga krika. Izvođači osim u crno bijelome i crnome imaju roze čarape. Stoga je diletantski što u ovoj stiliziranoj slici nisu prekrivene tetovaže plesača.
U tako poetskim slikama rubnosti i snoviđenja nižu se govori političara koji zvuče manje uvjerljivi, s nužnim metričkim rečenicama, isforsirani i plastični. O stavu važnosti spram najveće europske manifestacije u kulturi ukazuju i pojavnosti predsjednice i predsjednika (Vlade i Sabora) kojih NEMA.
Na kraju se događaju još dva indikativna elementa. Odnos EPK spram talijanske manjine podcrtan je u skeču u kojemu Giuseppe Nicodemo „otima“ mikrofon ne bi li se čula i talijanska riječ, koje do tada…NEMA. U dramaturgiji zamjene i kritike to je sjajan potez, no, ukoliko se radi o površnome skeču… Onda…NEMA IH! Manjina? Različitih?
I na kraju RiVal ponovno okupljen oko pjesme Moj grad. S ehom prošlosti, refleksijom nostalgije pomalo otužno zvuči i izgleda prikaz onoga što je Rijeka nekada bila, sada pokušava biti, a više toga NEMA… Prošlost… Bez jasnog ukazivanja na buduće — Jer mladih NEMA… Otišli su…
A koga onda ima? Na to ukazuje središnji događaj otvaranja „Opera Industriale“ iz koje opet izviru one satkanosti, isprepletenosti, a poradi kojih možda danas nekih NEMA, drugi su otišli, treći jecaju za prošlosti. Glazbeni predložak središnjega događaja otvaranja načinili su JMZM – Josip Maršić i Zoran Medved čija je supruga Lea Stoiljković Medved zaposlena u EPK na mjestu glavne savjetnice za odnose s medijima i komuniciranje, ali je i dugogodišnja zaposlenica Grada Rijeke na mjestu voditeljice Službe za odnose s medijima i online komuniciranje. Zoran Medved je pak nekadašnji poslovni suradnik Ivana Šarara, pročelnika Odjela za kulturu, kada su zajedno putem pravne osobe Manufaktura, između ostaloga, realizirali i poslove za Grad Rijeku.
No vratimo se samoj Operi. Josip Maršić iznimno je originalan glazbenik koji jedinstveno pristupa glazbi. Uvijek drugačije, posebno. Uvijek, samo ne u „Operi Industriale“. Zaista je šteta, što je Opera reciklirala već iskušane umjetničke modalitete. Osim izričaja izlizana je i uporaba himni koju je Laibach izvrsno obradio 2004. Kako se to danas radi mogli smo čuti u obradi Putokaza na službenom otvaranju. Nadalje, danima se ranije komuniciralo kako će dio gledatelja biti i dionicima programa (dio na Molo longu sa zvonima), a da će se kao publika uključiti i svi ostali. Ipak, sve je rađeno prvenstveno za televizijski prijenos, dok je publika u Rijeci uglavnom predstavljala kulisu, scenografiju. Na taj način, ukoliko ste gledali izvedbu u Rijeci, niste mogli vidjeti, niti povezati mnoštvo elemenata. Uz brojne tehničke probleme, neodopustive za manifestaciju (i financiranje) ove razine, neke izrečene rečenice koje ne odgovaraju činjenicama, i još ponešto, mnogi su se odlučili za napuštanje samoga programa. Simbolično, i kvaliteta izrade kaleidoskopa bila je takva da su već u večernjim satima izgledali ofucano. Ali i za to će se, naravno, okrivit kiša.
Mnogima je pak program bio fantastičan. Kao i uvijek razlila su se različita mišljenja. Operu Industriale spasio je DB Indoš stvarnim „industrijskim“ pristupom i oslikavanjem zvukom onoga… čega više NEMA… industrije… ljudi… I dok su riječku luku ispunjavale barčice, u zraku je ostajao osjećaj s kojim su mnogi otišli s otvaranja. NEMA NAS. A tomu je sigurno doprinijela i kultura Grada, ali i programiranje samoga EPK.

1 COMMENT

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here