Home Kolumne Zvonimir Peranić: Ruglo i sramota riječkog HNK-a

Zvonimir Peranić: Ruglo i sramota riječkog HNK-a

930
12

Nedavno sam ustvrdio kako se loše stanje u Zajcu ne mijenja i pogriješio. Kada pomislite da je HNK Ivana pl. Zajca pao na najniže moguće grane, na dno dna ponora, čak ambisa, uprava te kuće na čelu s intendanticom Nadom Matošević i ravnateljem Hrvatske drame Žarkom Radićem ponovno vas iznenadi. Za premijeru predstave (ako se to uopće može zvati umjetničkim djelom) (Med + Pepeo) / Iznad ponora redatelja François-Michel Pesentia i dramaturginje Christelle Harbonn prvanstveno se može reći da je loš eksperiment u promašenoj, nelogičnoj redateljsko – dramaturškoj matrici, suvremenoj možda tamo negdje u prošlome tisućljeću. Za ovaj uradak se čak ne može reći da je katastrofa, jer katastrofe imaju svoj ustroj, smisao, kauzalnost.

(Med + Pepeo) / Iznad ponora rađena je prema motivima Eshila, Sofokla i Euripida, u njoj sudjeluje cijeli glumački ansambl Hrvatske drame uz dvoje gostujućih glumaca. Sam naslov postavljen je kao matematička formula u kojemu su Med i Pepeo svedeni na zajednički nazivnik Iznad ponora. I vidljivo je da su redatelj i dramaturginja matematizirali cijelu strukturu. Glumci su isprogramirani do najmanjega detalja u kretnji, glasu, položaju ali u matrici sterilnosti. Postupak ide toliko daleko da se postavljena matrica udaljava od prirodnosti, smislenosti i logičnosti kazališnoga, dramskog, glumačkog i životnoga izričaja. Idejno, možda dobro zamišljeno, ali pogubljeno u nepoznavanju logike matematike.

Prvenstveno se za rezultat (što se sugerira) uzima zbroj, a glumci se umrtvljuju u položaju (tekstu i prostoru). Za takav postupak možda je bolje bilo uzeti razliku (ili čak inverzno množenje). Onome što predstavlja Med i Pepeo, matematičkim je postupkom pridodan zajednički nazivnik (dakle neko najmanje zajedničko svojstvo koje je višekratnik oba svojstva). Međutim, redatelj i dramaturginja usmjeravaju se upravo na jedno – zajednicu ljudi, njen položaj kroz vrijeme i smisao pojedinca u njoj destilirajući tekstove Eshila, Sofokla, Euripida i drugih. Time upravo čine suprotno od onoga što sugerira formula naslova. Ne izdvajuju neskrativa svojstva operacije već se uredotočuju na ostatak koji bi se dobio djeljenjem i prikazom u obliku decimalnoga broja. Sve se na kraju svodi na previše loše oblikovanu ideju koju nosi serija Ally McBeal.

U tom stilu postavljaju se i glumci koji bi trebali biti prirpodni na sceni. Međutim, postavljanjem cjelokupnoga ansambla na scenu, sa svim tim različitostima, s mnogim glumcima koji se godinama nisu pojavljivali na sceni (možda bi bilo bolje da se neki i nisu pojavili do mirovine) ne dobivamo homogeniziranu, već polariziranu strukturu. Tako je dio ansambla glumački dobar i prirodan. Prvenstvano izuzetna u interpretaciji Jelena Lopatić, uvijek drugačija Olivera Baljak koja je svojom glumačkom doradom nadrasla ovu tvorevinu pa je stršila u izobilju nelogičnosti, minimalistički bravuriran Denis Brižić, korektan i dosljedan Alen Liverić, introspekcijska pojavnost i izoliranost Leonore Surian činila se kao obrambeni mehanizam od nelagonosti te dostojanstven Nenad Vukelić koji vapi sa scene: Imamo li se mi još čemu nadati. Drugi dio glumačke ekipe bio je ili već viđen u nebrojenim interpretacijama ili neprirodan i karikaturativan. Tako se ideja prirodnosti (od popravljanja scene, međusobnog nazivanja vlastitim imenom i slično) istopila poput leda u pustinji.

Publika je ovaj kazališni užas napuštala već za vrijeme same izvedbe, brojna slobodna mjesta zjapila su parterom i ložama (već na premijernoj izvedbi), a mlaki pljesak jedva da se i čuo. Mnogi nisu niti pljeskali već su odmah počeli izlaziti, na drugome (isforsiranome) izlasku glumcima su dijeljene ruže, ali više nitko nije pljeskao. Žalost i tuga. Ruglo i sramota.

Lakrdija 15 – Licemjerje i kukavičluk

Odogovornost za ovaj fijasko nije isključivo na redatelju i dramaturginji. Ona djelomično stoji i na intendantici Matošević i ravnatelju Radiću. Naime, za vrijeme rada na ovome projektu glumački se ansambl pismeno pobunio te je između ostaloga naglasio: Ljudi žive u strahu od odmazde, a u takvim uvjetima, umjetnost baš ne cvjeta. Nadalje se tvrdilo da se u HNK od dolaska Nade Matošević na mjesto intendantice događa tragedija, u repertoarskom i svakom drugom smislu, što je uzrokovalo ogromno nezadovoljstvo u teatru. Sada vidimo da su svi ti navodi točni. Tragedija se dogodila u repertoarnom smislu, ali i u svakome drugome. Dozvoljavanjem da ovakva tragedija ugleda svjetlo dana Matošević i Radić preuzimaju i suodgovornost, jer su je mogli spriječiti, a nisu. Nadalje, ako je ansambl od sedamnaest glumaca izašao pred publiku svjestan ovakve preniske kvalitativne (tragične) razine, i ako tragedija nije spriječena, onda je vrlo vjerojatna i teza o strahu od odmazde.

Tako se još jednom licemjerno oslanja na stvaranje savršene slike o kazalištu od strane propagande i na milijunska proračunska sredstava bez obzira na ono što se napravi. Kazalište se pretvara u poslušnika, pudla koji se umiljava vlasti, i pretvara u suprotnost onoga što je nekada bilo: kritično i progresivno.

Lakrdija 16 – Još jedan promašaj ureda propagande

U svoj ovoj žabokrečini, iz menažerije promidžbe, izašao je i pogrešno napisan naslov, što još jednom ukazuje na nestručnu pripremljenost i oblikovanje onih koji se diče spektakularnošću. I na samim službenim, internetskim stranicama kazališta, i u materijalu koji se preslikao u gotovo sve medije naslov je predstave promijenjen u Med + Pepeo / Iznad ponora što ne odgovara naslavu na plakatima, programskoj knjižici i reklami koja visi s kazališne zgrade. Naime, u brojniku ove formule je suma Meda i Pepela. Naslov napisan Med + Pepeo / Iznad ponora zapravo znači da zbrajamo Med s razlomkom (Pepeo/Iznad ponora). U ovako postavljenoj redateljsko – dramaturškoj matrici ovo znači potpuno novu dramaturgiju, režiju i posljedice koje se ovakvim (drugačijim) zbrajanjem događaju. No ako se brojnik sastoji od više probrojnika onda oni moraju ići u zagradu, dakle (Med + Pepeo) / Iznad ponora. To je gradivo petoga razreda osnovne škole pa se postavlja pitanje kako to da nitko upleten u plasiranje svog promidžbenoga materijala nije primjetio ovu trivijalnost. Kada pogledamo rezultate državne mature iz matematike, onda su stvari jasnije i ukazuju da se i u Zajcu zapošljavaju podobni, a ne stručni ljudi. Tako je to kad se nonšalantno, nestručno i neprofesionalno, ali izdašno sufinancirano od novaca poreznih obeznika pristupa poslu (dok recimo radnici u 3. maju brinu za svoju egzistenciju).

Lakrdija 17 – Ponovno kršenje zakona

I još jednom smo imali prilike gledati djevojčicu na sceni čime se izravno krši Zakon o radu koji propisuje i noćni rad malodobnika i to: Članak 62. stavak 2 i 3. (2) Za malodobnike zaposlene izvan industrije rad u vremenu između 20 sati uvečer i 6 sati ujutro idućeg dana, smatra se noćnim radnom. (3) Zabranjen je noćni rad malodobnika, osim ako je takav rad prijeko potreban zbog više sile. Bili plaćeni ili ne, bez obzira na dozvolu roditelja i bez obzira na liječnički pregled malodobnici ne smiju radti između 20 sati uveče i 6 sati ujutro. Druga je stvar kome se sviđa ili ne sviđa ovakav zakon, ali trenutno je važeća ova činjenica. Ovime i roditelji djevojčica (dvije u zamjeni) krše zakon.

No, kako to već u ovoj zemlji biva, bilo u gospodarstvu, bilo u obrazovanju, bilo u sportu, bilo u znanosti, bilo u kazalištu, za neke zakon vrijedi, a za neke ne – ma što god drugi govorili o tome.

Tako su vapaji u glumačkoj interpretaciji mene je sram, mene je sram postali stvarnost i realno prikazali sadašnje stanje. Riječko kazalište nije ostalo iznad ponora, već se razbilo o njegovo dno i razasulo poput pepela (dok ga se predstavlja kao med) – dostojno događaja crne kronike. (zvonimir peranić – dayline.info)

12 COMMENTS

  1. Slažem se sa većinom stvari. Jedino s lakrdijom 17 malo manje. Iz razloga toga što to nije i ne bi trebao biti problem HNK-a. Naime, o ovome ste već pisali i na primjeru opere Madama Butterfly, konkretnije o djetetu koje se pojavljuje II. činu (1. dijelu te nešto više u 2. dijelu). No, niste naveli na koji način to riješiti. Vjerojatno dosta dobro poznajete operu, pa znate da dijete MORA biti tada na sceni, jer to Puccini traži. Dakle, ne može biti na sceni lutka ili neki patuljak. Mora biti dijete. A predstave u načelu počinju u 19 sati. Kako u našem HNK-u, tako i u Beču, Irkutsku i Osaki.
    Oko ostalih se stvari slažem i dajem podršku napisanom.
    Molio bih Vas kao 3., da se osim kazališta pozabavite i publikom. Naime, ne malo puta me iznenadi ponašanje publike pri simfonijskim koncertima. Jučer smo imali priliku čuti u Rijeci orkestar i zbor nemjerljive kvalitete, sa repertoarom koji nam je valjda dragi Bog poslao (prvenstveno mislim na Zvona Rahmanjinova), dakle, odnosim se na Orkestar i zbor ruske kapele. Ne mogu se oteti dojmu da konstantnim aplaudiranjem između svih mogućih stavaka cjelokupne večeri, publika govori o samoj sebi. Nisam fiskalist i tradicionalist, pa da se pokoravam nekim tamo zadanim pravilima da je među stavcima zabranjeno aplaudiranje jer je to tako u civiliziranome svijetu. Ali aplauz između stavaka nije slučajan. Postoji povezanost i koherentnost djela među stavcima, i prelazak energije, koji je fantastično osjetljiv u trenutcima tišine među stavcima. Jer “Zvona” nakon prvog stavka nisu završila, priča se nastavlja. To pokazuje da publika ne poznaje niti djelo, a niti uopće sluša takva djela, pa je sve skupa ispalo kao nekakva cirkuska predstava u kojoj se poslije svake numere aplaudira. Time su sami sebe obrukali i pokazali nivo civiliziranosti, ali što je važnije narušili dojam, moć i cjelokupan uspjeh umjetnosti koju su nam Rusi jučer podastrijeli. To su uistinu bili (mogli biti) biseri, ali, jučer samo porazbacanim nikome drugome doli svinjama!
    Pa onda, da Vas upotpunim; kakva kulturna ponuda u gradu, dobra je za koga je. Čast MALIM iznimkama i istinskim ljubiteljima glazbe. A vama, starim babama i djedovima koji do jučer niste čuli za nekog Betovena, Mocarta, Šoštakovića, Rahmanjinova (ili hrvatski Rachmaninoffa) ili Šopina, ali nogom udarate o pod kad čujete Va pensiero ili La donna e’ mobile, preporučam da ostanete doma i da uštedite tih 100/150 kn. Nema smisla ni potrebe. Bolje poluprazna dvorana sa 4 istinska ljubitelja, nego puna dvorana nepismenih magaraca riječkih! Koliko puta samo zavidim Palachu, Stereu ili Tunelu, što imaju tu sreću i čast da ih pohode u njihovom slučaju obrazovani i educirani za to ljudi. Samo sa klasikom to nije slučaj. Šteta.

  2. bah, po čemu Peranić može utvrditi kako autor nije zbroji? Ovo je presmiješno, hehehe, dugo nisam pročitao tako neutemeljeno pretenciozan tekst, a odnos predstave i Peranića je rugao se slon mravu da je debel.

  3. Cemu toliki (neutemeljeni) tekstovi? Radi li se ovdje ipak o obracunu pojedinaca koji ne vole bas raditi pa disciplinu shvacaju kao teror, a autor (ne samo) ovog teksta im sluzi samo kao glasnogovornik? Jedno rijecju: ruglo i sramota Rijekadanas-a.

  4. Vas dvojica zadnjih,jel se to meni cini ili vi malo spamate da nekome stitite guzicu? 😀
    Ako Peranic ima nesto protiv odjela za kulturu i HNK-a Ivan Zajc,to je itekako opravdano.Ocito vi ne pratite dovoljno dugo ovaj portal 🙂

  5. @medo- a što je to konkretno neutemeljeno u peranićevim tekstovima?
    btw, piše se “Rijekadanasa”, a ne “Rijekadanas-a”, to ti je, ono, elementarna pismenost 😉

  6. @medo
    Ne slažem se da su tekstovi neutemeljeni, dapače, Zajc zadnjih godina nije isproducirao niti jednu suvislu predstavu.
    A što se tiče pitanja: “Radi li se ovdje ipak o obracunu pojedinaca koji ne vole bas raditi pa disciplinu shvacaju kao teror”
    Radi se o obračunu s pojedincima koji ne vole raditi i koji disciplinu shvaćaju kao teror!!! Mislim da su upravo oni ti koje autor želi eliminirati. To su ljudi koje treba eliminirati u kazalištu, Gradu, državi…

  7. …zaista ne shvačam Peranića…samo pljuje po Zajcu…jer ON radi istinski teatar….a love nema…..ON predstavlja Rijeku u svijetu svojim teatrom Rubikon kina,koreja….itd…….Peraniću…nije sve u neverbalnom teatru i scenskom pokretu…(teatar avangarde)….ima nečega i u lošim predstavama…velikim “projektima”,work in progress predstavama…sve je to teatar pa s time i ono što ti produciraš………da ima problema u kazalištu što se tiče umjetničkog izričaja i odibira tekstova,redatelja,itd…tu si u pravu
    ali kad je stanje takvo kakvo je ništa nije čudno….(od države pa do najniže karike-samih ljudi)

  8. Peranić,Matošević – Obersnel
    Gotovo sve što piše i analizira g.Peranić je točno.Da previše ne iznosim činjenice za tu tvrdnju dovoljno je podsjetit se predstava u “režiji” gradske KLIKE i VIP gostiju za koje je Severina,Škrtac….vrhunac kulture.Osobno mislim da je riječka kultura krenula putem politike i pranje novca dodjelom nagrade KIPU – BABIN KURAC. (Let Tri) Nemogu zamisliti da je taj kip našao posebno mjesto u stanu majke g.Obersnela, žene g.Obersnela,g.Komadine,g.Linić i cijela riječke vrhuške.To govorim jer bez njih se ništa u ovom gradu nemože zamislit i ostvarit ONI NIKAKO DA SHVATE DA SE KULTURA NEMOŽE SILOVATI. Osobno nemogu priznat da se nagrade za kulturu dodjeluju isto vrijeme (godine ) Let Tri i književnik g.Nedeljko Fabrio. TO je samo dio gorčine na RIJEČKU STVARNOST

  9. Znate što!
    Ja nisam nitko i ništa – tj. obična sam građanka grada Rijeka.
    Obožavam kazalište, jako volim sve vrste predstava i drame i opere i balet- klasični! ….. ali zadnjih par godina sam jako tužna.
    Svake sezone kupujem pretplatu iako na kraju sezone kažem da više neću radi loših predstava.
    Žao mi je glumaca, a stvarno imamo dobre glumce u kazalištu, ali da im ne plješćemo na kraju predstave – mislim da je to krajnji odgovor građana na nezadovoljstvo predstavama, do ove godine smo pljeskali trudu glumaca ako je ostalo bilo loše.
    Intendantica, režiseri, koreografi, scenografi……….probudite se, malo mašte bi vam dobro došlo jer ovo što gledamo zadnje vrijeme ne valja., loše je.
    Nadam se ipak da ću i sljedeće sezone kupiti pretplatu i da neće biti više predstava poput med i pepeo.

  10. Pa što nije već sam po sebi, Med + pepeo umjetničko djelo, čim je izazvao ovakvu burnu reakciju kod publike, negodovanje, kritiziranje. Možda se iz ovakve “loše” predstave može isčitati neki dublji sloj, komentar na vrijeme.Je li postavljanje glumaca u “nepimjerene uvjete” dio je nekakvog pokusa, eksperimenta (?). Mislim da nitko nije kompetentan odlučiti što je to “umjetničko djelo”, jer ona nije definirana i nema granica, a najmanje predstavlja subjektivno. Inače, ovakve je reakcije u svoje vrijeme izazivala umjetnost prethodnica, pa prema tome možda ovo djelo bude prepoznato i razumno shvaćeno, prihvaćeno s oduševljenjem, gromoglasnim pljeskom u nekom svom vremenu, sutra.

    P.S. Možda bi bolje prošlo da je Severina bila jedna od glumica.

    Pozdrav!

  11. Med i pepo je vrhunska art predstava i naravno da je izazvala burne reakcije jer neki nisu mogli podnijeti da upravo “sebe” čitavo vrijeme gledaju na pozornici a neki su pak miljama daleko od toga da shvate što im poručuje redatelj.I eto, ona mala skupina je bila oduševljena.Pa ima i ta mala skupina pravo na bar jednu istinski art predstavu u nekoliko godina.Ili nema??

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here