Kada govorimo o klimatskim promjenama, većina ljudi pomisli na toplije temperature, suše i toplinske valove. No, znanstvenici upozoravaju da bi scenarij mogao biti potpuno suprotan – ledene zime i isušena ljeta u Europi.
U središtu ove priče nalazi se Atlantska meridionalna cirkulacija (AMOC), golemi sustav oceanskih struja koji funkcionira poput transportnog pojasa: nosi tople vode prema sjeveru, a hladne i duboke vraća na jug. Zahvaljujući tome, Europa ima blažu klimu od, primjerice, Sibira, iako se nalaze na istoj geografskoj širini. Osim temperature, AMOC utječe i na padaline, riblji fond te opstanak fitoplanktona – temelja oceanskog ekosustava.
Na rubu “točke preokreta”
Problem je što ljudska aktivnost sve više destabilizira taj sustav. Izgaranje fosilnih goriva zagrijava oceane, dok se otapanjem Grenlanda u Atlantik ulijeva velika količina slatke vode, razrjeđujući njegovu slanost. Znanstvenici upozoravaju da se približavamo tzv. točki preokreta, trenutku kada bi AMOC mogao naglo i nepovratno kolabirati.
Koliko smo blizu tom trenutku? To je pitanje na koje nema jednoglasnog odgovora. Različiti modeli daju kontradiktorne rezultate: neki predviđaju kolaps u narednim desetljećima, dok drugi tvrde da se neće dogoditi tako brzo. Razlika leži u definiciji pojma “kolaps” – je li to potpuno zaustavljanje struja ili već ozbiljno slabljenje? No, čak i oslabljeni AMOC značio bi oštrije zime u Europi, brže podizanje razine mora i snažnije uragane.
70% šanse za urušavanje do 2300.
Najnovija studija objavljena u časopisu Environmental Research Letters otišla je korak dalje i simulirala scenarije sve do 2500. Rezultati su zabrinjavajući: ako emisije stakleničkih plinova nastave rasti, postoji 70% šanse da se AMOC uruši do 2300. godine.
Čak i ako svijet dosljedno provede ciljeve Pariškog sporazuma, rizik ostaje značajan – oko 25%. “Zamislite da vam netko kaže kako avion kojim trebate poletjeti ima 25% šanse da se sruši. Biste li se ukrcali?” – piše Bloomberg, slikovito opisujući ozbiljnost situacije.
Posljedice za Europu i svijet
Ako do urušavanja dođe, posljedice bi bile globalne:
- Europa bi umjesto topljenja leda mogla doživjeti ekstremne zime i sušna ljeta,
- razina mora bi se ubrzano podizala,
- Atlantski uragani postali bi još razorniji,
- cijeli oceanski ekosustav bio bi ugrožen, od ribljeg fonda do fitoplanktona.
Jedno je sigurno – Atlantski ocean više nije pasivni regulator klime. On postaje nepredvidiv igrač čiji bi nagli obrat mogao promijeniti lice Europe, ali i cijelog planeta.
