Međunarodni kazališni festival PUF (Pulski alternativni festival) nastao u predvečerje rata kao reakcija na tadašnju kazališnu i političku stvarnost. Tada je bio potrebito osvježenje. Iniciran jakim alternativnim snagama toga vremena (pulski Dr. Inat, dubrovački Lero, sisačka Daska i čakovečki Pinklec) komentrao je i kritizirao ne samo tzv. glavnu kazališnu struju već i donosio suvremene kazališne tokove koji su utjecali na hrvatske kazališne grupe, ali i na percepciju i promišljanje publike. Umjetnički direktor i selektor PUFa Branko Sušac formirao je program energično i promišljeno.
Već od trećeg PUFa formiran je sustav nagrada, „Kazališno nebo PUFa“ s nagradama Oblak, Vjetar i Kaplja s ciljem vrednovanja najboljih. I već tada kreću erozijski pomaci, koji će leptirovim učinkom kristalizirati ono protiv čega je PUF krenuo.
Vrijeme je prolazilo. Prošlo je i više od dva desetljeća. A PUF se kotrljao nizbrdo. Retrogradnom putanjom. Veliki početni trud, formirana publika i jasna pozicija. Nakon početnih zanosa, inercijom se moglo ići još neko vrijeme. A nakon toga. Stvari su ostale iste. Ali, vrijeme je prošlo. Više od dvadeset godina. Relativno PUF je atrofirao, degenerirao i dekadentno trznuo! Vječno ista estetika posataje dosadna, zamorna.
I PUF odjednom postaje ono protiv čega je ustao. Postaje generator čudnog ludila. Umjesto da stvara – zagušuje. Onemogućuje. Refleksije su očigledne.
Kada sam došao u publiku drugog dana ovogodišnjeg (21.) PUFa nemalo sam ostao iznenađen. Mala scena INK bila je gotovo poluprazna. Nekada su horde gledatelja sjedile po podu. Iznenađenje je bilo i u informaciji o predstavi. Na presavijenom papiriću par slova o predstavi i kompaniji. MALDITA DANZA DANCE COMPANY, „Super Tejido Limbo“. Niti jednog slova o ljudima koji su kreirali predstavu. Ne zna se tko su izvođači, redatelj, dramaturg, oblikovanje svjetla, autori ili odabiravači glazbe? Potpuno diletantski. A onda objašnjenje programa. Fascinantno. Evo jedne rečenice: „Komplementarna opozicija je ono što prethodi svemiru, svemirima koji se grade kroz pradavni ples.“ Pokušao sam razaznati. Ukoliko je nešto u opoziciji nečega, znači da je dio istog sustava. Kako može biti komplement? Jer komplementarno je isključivo. Nema presjeka, nema zajedničkog dijela. I onda je to ono što prethodi svemiru?! Čak svemirima! Koji se ni više ni manje grade kroz ples?!
Zašto je to čudno? Pa ples se temelji na ritmu, tempu. Tišini. Sve to pretpostavlja vrijeme. Tijek vremena. Smjer vremena. A ples se izvodi u nekom prostoru. Postoji jedan mali problem. A taj je, da ono što prethodi svemiru je bezprostorno i bezvremensko! Jer vrijeme i prostor nisu fundamenti svemira. Samo izvedenice. Barem suvremene teorije fizike to već neko vrijeme ukazuju.
Dakle već ova rečenica ukazuje na bljezgavoću i laprdanje, mandrljanje, valjanje bedastoća, kreveljenje, intelektualno masturbiranje tako karakteristično za mnoge, a naročito hrvatske suvremeno plesne umjetnike. Ovo me podsjetilo na akrobacije Marjane Krajač, zijevanje Mile Čuljak, neprirodnost Ive Nerine Sibile, bledunjavu neinventivnost Roberte Milevoj, šlamperaj padanja scenografije Melite Spahić Bezjak kada se bavila Ruđerom Boškovićem, prenapuhanost i lažnost varaždinskog festivalčića plesnih poskočica na kojemu ima svega samo ne plesa… Za razliku od hrvatskih snaga kolumbijska kompanija ima barem izvježbane plesače (dva u ovoj predstavi). Ali sve ostaje samo na izvježbanosti. Bez poveznica, s donekle oblikovanim svjetlom i par boljih momenata ovo je u suštini – izgubljeno vrijeme. Promašaj. Još jedan rezidualni relikt programacije Sušca. Zaglavljen u vremenu. Zaleđen u prošlosti. Kroz bezličnu sadašnjost zrcali sumornu budućnost.
To je pokazala i publika. Nakon završetka dvadesetak njih odmah je izišlo, a prvi se put na PUFu čulo i Buuuuuu. U hodnicima rasprave isto nisu bile baš nešto. Bilo je i oduševljenih. Šlamperaj se očitovao i u informaciji osobe iz organizacije koja je rekla kako slijedeća predstava počinje u 22:30. No dolaskom ista je već poodmakla.
Iz razgovora s nekim posjetiocima PUFa saznao sam kako je i na otvaranju na predstavi „Anno Domini 2015“ blago rečeno bila katastrofa. Ljudi su odlazili. Mnogi su nezadovoljni. PUF se očigledno od osvježenja pretvorio u žabokrečinu. Suvremenost je nestala. Od kritike društva i kazališta generirao je upravo ono protiv čega je krenuo. Pretvorio se u jedan od najznačajnijih primjera sukoba interesa u Puli. No to je jedna druga priča. Kako sada stvari stoje – možda bi bilo najbolje da se kazališno nebo PUFa pretvori u Crnu rupu. I samog sebe eliminira.
