Toponimija nekadašnje Rijeke – od srednjeg vijeka pa sve do polovice 20. stoljeća – vjerno odražava ovdašnji višestoljetni hrvatsko-talijanski suživot, s time da su slavenski nazivi bili najbrojniji u podopćinama (Plase/Plasse, Kozala/Cosala i Drenova), a oni romanskog porijekla u gradu.
U 16. stoljeću utvrđeni je grad, okružen Rovom (tal. Fosso), bio podijeljen na četiri kontrade/contrade: Sv. Vid/San Vito, Sv. Jeronim/San Girolamo, Sveta Barbara/Santa Barbara i Sveta Marija/Santa Maria. Nazivi su se, naravno, odnosili na istoimene crkve. Crkva sv. Barbare, međutim, više ne postoji. Srušena je daleke 1787. godine, a na mjestu gdje je nekad stajala, danas se nalazi istoimeni trg.
Stari Riječani / Fijumani sastajali su se pod uriloj (na čakavskom), soto l’orolojo ili soto la Tore (na fijumanskom). Prostor ispred Gradskog tornja nazivao se Predgrad (naime, znamo da postoji i Zagrad). Kroz Toranj (nekoć i Porta marina ili Morska vrata), srednjovjekovnog porijekla, ali obnovljen u baroknom stilu, ulazi se s Korza (Corso)u Stari grad (fijum. Citavecia ili Zitavecia, tal. Cittavecchia)ili, da budemo precizniji u Koblerov trg, nekoć Piazza delle Erbe, a prije toga i Piazza grande (18. st.). Ondje stoji skromna, ali ljupka mala palača koja je stoljećima bila gradska vijećnica, pa se stoga zvala Palazo Comunal ili Palac Komuna. I to je bilo mjesto sastanaka i druženja: pod Palac ili soto el Palazo.
U minulim se vremenima na tom trgu nalazila i Loža / Loggia, koja se često spominje u 15. stoljeću pod latinskim nazivom Lobia. Lijevo od Palaca stoje Stara Vrata ili Arco Roman(o), glavni ulaz u nekadašnji rimski pretorij; u habsburško je doba, ondje u blizini, u staroj trošnoj kući bila neka gatara, a da bi se ušlo trebalo je najprije pozvoniti, zbog čega je nastao hrvatski mikrotoponim pod zvončić. Uspnemo li se kalom koja se nekada zvala Calle Arco Romano, dolazimo do pitoreskne ulice Pod voltun (Calle del Volto), koja je nadahnula više od jednog slikara, premda danas više nema svoda/volte.
Zapadno od Koblerova trga (Piazza delle Erbe, gdje se prodavalo voće i povrće), nalazi se kvart zvan Marsecia (tal. Marsecchia, hrv. Marseća). Etimologija ovog imena nije poznata; neki tvrde da je keltskog ili latinskog podrijetla. U Marseci se nalazi crkva svetog Jeronima (tal. San Girolamo ili, na arhaičnom fijumanskom, San Jerolamo) i dominikanski – nekoć augustinski – samostan. Odmah u blizini bio je lokalitet na Bunaru iliti (vicolo del) Pozzo.
U gornjem, sjeverozapadnom dijelu Staroga grada nalazi se, ili bolje rečeno, nalazila se nekoć Gomila. U 15. stoljeću javlja se pod nazivom Vragneva gomila, čije značenje nije posve jasno. Prema nekima je riječ o gomili izmeta ili smeća, a prema drugima bila je to gomila rimskih ruševina. Žitelji ovog karakterističnog pučkog kvarta, koji je zapravo bio prilično ozloglašen (zbog bordela, oštarija i svadljivih pijanaca) zvali su se Gomilàri i Gomilarice (isto tako imamo npr. Brajdare i Brajdarice te Štrangare i Štrangarice).
Žila kucavica Gomile se u međuraću službeno zvala Calle del Morer (po velikoj murvi koja je tamo rasla), no narod ju je zvao Strada Larga ili Cale Larga. Danas je od te ulice ostala jedna kuća u poluruševnom stanju, a Gomila, nekoć puna života i mularije postala je golemo parkiralište.
Iz latinskih spisa kancelara Antonija De Reno iz Modene da se zaključiti da je negdje na Gomili bilo i mjesto zvano Poli Iasle. Podsjetimo i na Calle Staio Romano (danas Kirin kula), u narodu zvanoj Gomiliza (Gomilica) ili Stajo in Gomila. Nedaleko odatle, naime, ispred Guvernerove palače / Palazzo del Governo, u 19. se stoljeću nalazio trg Piazza dello Stajo. Taj je predio puk najčešće zvao Ster (fijum.) ili na Staru (čak.). Ta riječ, u svim svojim oblicima, potječe od latinskog sextarium, mjerne jedinice za žito, čija se trgovina od davnina prakticirala na tom području. Spomenut ćemo i Barbakan / Barbacan(e), toponim koji se javlja već u 15. stoljeću te nas podsjeća na drevne gradske fortifikacijske strukture.
U prošlosti je Kaštel/Castel/Castello, impozantna utvrđena srednjovjekovna građevina, dominirao Starim gradom, a riječki je kapetan, predstavnik feudalnog gospodara, imao ondje svoje sjedište. Godine 1904. na njegovu je mjestu sagrađena monumentalna Palača pravde u budimpeštanskom stilu, sa sudnicom i zatvorima. A pod Kaštelom, točnije na nekadašnjoj pjaceti sv. Mihovila (fijum. Piazeta San Micel ili Piazza della Cuccagna), na dan sv. Vida održavalo se vrlo popularno natjecanje u penjanju na zamašćeni stup (albero della cuccagna / drvo izobilja), na čijem su vrhu visili slatkiši, pršuti i kokoši. Ta je tradicija još uvijek živa u Istri, a možda bi je bilo zgodno obnoviti i u našem gradu.
Jugoistočno od Kaštela smještena je elegantna katedrala sv. Vida, koju su izgradili isusovci u 17. stoljeću po uzoru na crkvu Svete Marije od zdravlja u Veneciji. U notarskim knjigama iz 16. stoljeća nalazimo u blizini toponime Grivizza (Grivica) i Porta superiore (Gornja vrata), tj. sjeverni ulaz u utvrđeni grad. Upravo tamo, kod katedrale, izvire potok Lešnjak / Lesgnach ili Fonte dei gesuiti (isusovački izvor), koji teče sve do Vele crekve, iako je danas natkriven. Prema Viktoru Caru Eminu, bila je to najmrzlija voda u Rijeci, u kojoj je bilo i pastrva. U rimsko doba taj je potok opskrbljivao terme, čiji su ostaci i mozaici otkriveni (a zatim i pokriveni) relativno nedavno. Tu je i Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, koja se spominje kao Ecclesia maior (15. st.), Vela crekva (16. st.), Domo (17. st.), Duomo, Assunta, a danas najčešće kažemo Kosi toranj. U blizini je bio predio zvan Zuecha ili Zudecca, koji se spominje u 15. stoljeću. U njemu su obitavali Židovi, uglavnom španjolskog porijekla, pristigli iz Splita i Dubrovnika. Zato u 19. st. nalazimo ondje ulicu zvanu Calle del Tempio – u prijevodu: kala od Hrama – što se odnosilo na tamošnju sinagogu sefardskog obreda.
Spomenimo još da se trg Matije Vlačića Flaciusa nekoć zvao Piazzetta delle Legne (“pjaceta od drva”), jer su tamo Grobničani prodavali butorice, tj. snopove drva. Taj je trg još bio poznat kao Mala plaćica i kao Grom(n)iška placa, naziv koji se koristio još u međuraću, kao što mi je potvrdio pokojni Rodolfo Decleva (Rijeka, 1929. – Genova, 2022.), koji ga je čuo od svog oca (“mio papà lo ho sentito dire Gromiska Piazza”).
Taj mi je fijumanski gospodin, inače ekonomist, prije par godina na facebooku napisao i ovo: „U Ribarskoj ulici (Calle dei Pescatori) nalazio se uski prolaz između dvije kuće kroz koji je mogla proći samo jedna osoba. Vodio je do Marseće i završavao u Tkalačkoj ulici (Calle dei Tessitori), blizu današnje Grotte. To se mjesto zvalo Virtich ili Tre Busi (fijum. “tri rupe”). Tre Busi nije bilo mjesto za dogovaranje sastanaka. Tamo bi dolazili parovi, a budući da je to bilo mračno mjesto, koristilo se i za druge potrebe.“
Spomenuo bih još tri toponima, kojima ne znam odrediti točnu lokaciju: Clanaz/Klanac (jako uska kaleta koja se spominje u 15. st.), Pod koprivom (također 15. st.) i Pod smokvicom (spominje Vanda Ekl u svojoj čuvenoj knjizi Živa baština).
Patricijske kuće/palače
U Starom gradu nije nedostajalo ni takozvanih patricijskih kuća. U Užarskoj ulici (Calle dei Canapini) nalazi se Casa Zanchi s venecijanskim balkonom i kipom Djevice Marije s djetetom iznad ulaza. Zanchijevi su u Rijeku došli iz Bergama početkom 16. stoljeća te su uskoro postali članovi gradskog vijeća. Godine 1749. Giuseppe Antonio, pazinski kapetan, bio je sudac rektor u Rijeci i živio je u toj kući; kasnije je ona postala vlasništvo Perettijevih, koji su emigrirali iz Španjolske zajedno s plemićkom obitelji De Verneda.
Casa Wassermann, zatim Minelli i konačno Garbas (Gerbaz, Grbac) nalazi se pokraj kuće Zanchi, a razdvaja ih ulica Antonio de Reno, koja se prije 1920. zvala via Wassermann, a još prije toga Calle della Gondola, po tamošnjoj krčmi/oštariji. Obitelj Wassermann javlja se u spisima 1663. godine, ali je kuća postojala i ranije. Među žiteljima Staroga grada postojalo je vjerovanje da je ta zgrada nekoć bila samostan, iz čijeg se bunara navodno moglo pristupiti gustoj mreži podzemnih tajnih prolaza povezanih s augustinskim, benediktinskim, pa čak i trsatskim samostanom.
U ulici Andrije Medulića, nekoć Calle Ca’ d’Oro, nalazila se istoimena Zlatna kuća – Casa d’Oro (kao u Veneciji), koja je iznad ulaza nosila natpis “Domus aurea”, jedan od naslova kojim se u litanijama oslovljava Gospu. U 18. stoljeću unajmila su je dva švicarska doseljenika, Tommaso Bianchi i Florio Maruloni. Tamo su oni otvorili “Bottega del Caffé”, koja je posluživala kavu i sladoled do 1806. godine. Calle dei Grigioni (danas ulica Petra Zoranića) dobila je ime upravo po tim vrijednim Švicarcima (po kantonu dei Grigioni/Graubünden, na istoku Švicarske).
Valja spomenuti i kuću Gladich (Gladić), smještenu nasuprot Zlatne kuće. Bila je to obitelj bogatih trgovaca koji su stekli plemićku titulu. Zgrada je prozvana Casa Orlando nakon što se 1728. Paolo Orlando oženio Katarinom Gladich. Orlandovi su bili trgovci; došli su iz Venecije početkom 17. stoljeća, a 1715. postali su austrijski plemići. Trgovali su žitom i uljem te su velikim dijelom financirali obnovu Vele crekve (1716.-1726.).
Na Grivici se pak nalazila Casa Marchesetti, u vlasništvu tršćanskih patricija koji su doselili u Rijeku u 16. stoljeću, te Casa Benzoni, koja još uvijek postoji, a bila je dom istoimene obitelji, koja je stigla iz Cremone u 17. stoljeću. U blizini katedrale nalazi se i danas Casa Chnezich (Knežić). Iako je iznad ulaza napisana godina 1588., kuća zapravo datira iz srednjeg vijeka. Knežićevi su bili trgovci, suci i trsatski kapetani, a sagradili su i crkvu Sveta Tri Kralja / Santi Tre Re, koja je srušena 1840. godine.
U ulici Šime Ljubića (ex calle della Marsecchia, blizu Grotte) još uvijek stoji Casa Tudorovich.Ona je pripadala istoimenoj obitelji, koja se prvi put u Rijeci spominje 1525. godine. Tudorovići, možda porijeklom s Hvara, primljeni su u ugarsko plemstvo 1627., a izumrli su 1840. godine.
