Piše: Neven ŠantićPrije nekoliko dana kada su se Vojko Obersnel i Zlatko Hasanbegović sukobili oko toga je li riječki gradonačelnik ovom drugom spomenuo veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a ili, pa su u kasnijim reakcijama i jedan i drugi zgroženo odbili takvu postizbornu mogućnost kao i njihovi stranački čelnici, samo je spomenuto ono što će se zadnjih dana kampanje nadviti nad izbore kao nešto što se u postizbornom razdoblju ne čini neizvedivo. Po prvi put, a o postizbornoj suradnji dviju najvećih stranaka počelo se ozbiljnije govoriti nakon izbora 2007. godine dok Ivo Sanader nije svoju pobjedu nad Zoranom Milanovićem utvrdio tek u produžecima sklopivši pakt s manjincima, velika koalicija doista se i čini mogućom.
Ne naravno zato što je Ivan Sinčić jučer ustvrdio da ima dojavu o pripremama za veliku koaliciju, nego stoga što je sve izvjesnije da bismo se i nakon 11. rujna mogli naći u postizbornoj pat-poziciji, pa se s obzirom na ne tako davno iskustvo mrcvarenja sa sastavljanjem i funkcioniranjem vlade skrpane s konca i konopca valja pripremiti i na alternativna rješenja kako za godinu dana ne bi trebalo ponovno raspisivati izbore. Ako dakle ne bude nadmoćnog relativnog izbornog pobjednika koji bi s nekom stabilnijom političkom grupacijom mogao sklopiti postizbornu koaliciju, a čini se da takvog pobjednika neće biti kao što neće biti ni dovoljnim brojem mandata opskrbljenog potencijalnog stabilnog koalicijskog partnera, onda bi veliki igrači mogli premostiti situaciju i krenuti zajedno.
Ključno će dakle biti kako će na izborima proći Most i Živi zid, stranke koje bi poslije Narodne koalicije i HDZ-a trebale osvojiti najviše mandata. Riječ je o grupacijama koje su istovremeno i slične i različite. Slično im je antipolitičko ponašanje, pa tako tobože konstruktivni Most stalno nešto uvjetuje i traži od potencijalnih partnera ignorirajući pravila političke igre. Istovremeno ne želi čuti argumente drugih koji imaju još snažniju podršku birača, što također nešto znači. Živi zid je uz neracionalno političko ponašanje (obećavanje mnogo čega neprovedivog) još i antisistemska stranka. Oni u startu tvrde da će biti oporba i “javnom borbom” štititi nekakve imaginarne pojedinačne i nacionalne interese, bez želje da uopće dođu u priliku odlučivati, što bi po definiciji trebao biti nečiji motiv da se uopće bavi politikom. Most i Živi zid razlikuju se međutim u bitnom. Iza Mosta, koji se predstavlja kao narodni pokret “pravde i principijelnosti”, ipak stoje moćni konzervativni krugovi koji su dizajnirali ovu stranku kao potencijalni korektiv moćnijima, prije svega HDZ-u, da bi dugoročno promicali svoje interese (nije bez temelja Željka Markić podržala najviše kandidata iz Mosta), dok je Živi zid klasična protestna stranka bez uporišta u utjecajnim krugovima a za koju glasaju nemoćni birači koji smatraju da su ih sve ostale stranke izdale.
Vratimo li se na razdoblje od prije desetak mjeseci, kada je Most i sam iznenađen brojem mandata krenuo u razgovore o “suradnji” s drugim strankama, pa preko odabira koalicijskog partnera i problema u funkcioniranju vlasti do pada vlade i aktualne kampanje, jasno je da Most niti je imao niti ima ubuduće namjeru koalirati sa SDP-om, ili bilo kojom koalicijom koju on predvodi. I u aktualnoj kampanji najmanje se podbadaju kandidati HDZ-a, a glavnina oštrice usmjerena je stranke iz Narodne koalicije ili Bandićevu stranku. Doduše, poneku riječ upozorenja Božo Petrov povemeno upućuje tek Andreju Plenkoviću i vodstvu zajedničara. S jedne strane da se “Vlasi ne dosjete”, a s druge što ozbiljno, zajedno s okruženjem koje ga je iznjedrilo, misli da je pozvan “pravilno usmjeriti” i HDZ i njegova čelnika u cilju izgradnje konzervativne Hrvatske.
Čini se da su stvari ipak nešto složenije nego što se pričinja Ivanu Sinčiću koji tvrdi da je glas za Most glas za HDZ. U konačnici bi to tako moglo i biti ako bi HDZ, iako jači partner, pristao u potpunosti plesati kako Most svira. A Most je već pokazao majstorstvo u sluđivanju svojih političkih partnera. I ta mogućnost Plenkoviću već sada ide na živce, pa je na Petrovljevu provokaciju kako se kao čelnik HDZ-a tek mora dokazati odgovorio istom mjerom čovjeku koji se, eto, “dokazao” kao potpredsjednik abortirane Vlade i ni sa jednim jedinim političkim rezultatom u pola godine obnašanja te funkcije.
No, problem nije samo u tome što bi Plenković htio izbjeći nove ucjene Mosta sve i da Petrov i društvo ponove sličan rezultat kao protekle jeseni, što sigurno neće, nego i što bi i ukupan broj mandata stranaka i koalicija s kojima eventualno mogao koalirati bio premali za sigurnu i opuštenu vladavinu. Pogotovo ako Živi zid uzme dio kolača Mostu a unaprijed se proglasio oporbom, i HDZ-u i SDP-u. Slično je i s Milanovićem. I njemu može nedostajati “konstruktivnih” mandata za sastavljanje Vlade sve da Narodna koalicija i dobije HDZ za nekoliko postotaka glasova. Na tri ili četiri mandata regionalista SDP i partneri mogu računati ako obećaju makar postupnu decentralizaciju, vjerojatno bi ih podržala i veća skupina manjinskih zastupnika, ali sve daljnje koaliranje bi moglo voditi ka skupim i nestabilnim aranžmanima. U tom slučaju, bez obzira što jedan o drugome rekli tijekom kampanje, Milanović i Plenković mogu procijeniti da bi i SDP-u i HDZ-u najisplativije bilo da sjednu za stol i dogovore suradnju (sami ili s uskim krugom koalicijskih partnera). Imaju uhodane stranačke strukture koje mogu odraditi posao i držati projekt živim što je bitna organizacijska pretpostavka za ovakvo “udruživanje”.
Što mogu dobiti? Prvenstveno najavu okončanja jednogodišnje krize vlasti i političke apatije, te snižavanje troškova vladanja. Zatim predstavljanje sebe kao odgovornih političkih stranaka koji prelaze preko svih međusobnih razlika da bi pokrenuli zemlju koja se još uvijek bori s gospodarskom i političkom krizom, što bi bilo udovoljavanje ključnom uvjetu za stvaranje velikih koalicija – spašavanje zemlje. I ne manje važno, ozbiljnošću takvog aranžmana bio bi vraćen dio izgubljenog kredibiliteta u međunarodnim krugovima, jer su posljednjih godina iz Hrvatske u svijet uglavnom išle samo loše vijesti.
Što mogu izgubiti? Dio članova, birača i simpatizera, sigurno bi im zamjerili takvo udruživanje i prešao u “oporbu”. Ideološke razlike nije jednostavno premostiti, a kamo li racionalno objasniti ljudima koje ste do jučer stalno na njih podsjećali. To im ne bi moglo dugoročno toliko nauditi ako odrade posao kako treba. U slučaju neuspjeha koalicije, onoga partnera koji bi iz toga naposljetku izašao s lošijim imidžem, s dojmom da se prodao za šaku vlasti, i dobro osakatiti prije sljedećih izbora. Mogu izgubiti i dio aktualnih ili potencijalnih koalicijskih partnera, iako među članovima Narodne koalicije i njima bliskih stranaka nema niti jedne koja bi apriori odbila surađivati s umjerenim HDZ-om. Također, više na desnici nego na ljevici mogući su poticaji na prosvjede čim nastupi bilo kakvo sporno pitanje, što može remetiti normalan rad vlade.
Mogućnosti za veliku koaliciju, kao i razlozi za njeno (ne)formiranje dakle postoje. Valja ipak pričekati prebrojavanje glasova. Puno toga će biti jasnije već u nedjelju navečer.
