Rimski luk u Starom gradu – poznat kao Stara vrata – posljednjih je dana u središtu žestokih rasprava nakon što je javnost ostala zatečena izgledom nedavne sanacije. S druge strane granice, u samo sat vremena udaljenom Trstu, rimski Arco di Riccardo već desetljećima slovi kao primjer kako se antička baština može integrirati u suvremeni grad bez agresivnih zahvata i vizualnog narušavanja izvornika.
Iako oba spomenika potječu iz istog povijesnog razdoblja i dijele sličan arheološki značaj, njihova sudbina – barem danas – izgleda potpuno različito.
Trst: spomenik u kojeg se ne dira više nego što je nužno
Arco di Riccardo jedan je od najstarijih rimskih lukova na prostoru današnje Italije. U Trstu se ne tretira kao „problem“ koji treba sakriti, nego kao statični, ali živi dio urbanog identiteta grada.
Kroz desetljeća:
- održava se minimalnim, reverzibilnim intervencijama,
- prate se konzervatorski standardi Soprintendenze,
- spomenik se integrira u prostor bez dodavanja novih materijala koji bi zamaglili razliku između starog i novog,
- a zona San Giusto u kojoj se nalazi dio je detaljno razrađenih planova zaštite povijesne jezgre.
Javnost u Trstu možda ne sudjeluje u formalnim „javnim raspravama“ za svaki pojedinačni zahvat, ali ključni urbanistički i konzervatorski dokumenti su javni, a pristup je stabilan i predvidljiv:
ne mijenjaj ono što je staro – čuvaj ga takvim kakvo jest.
Rijeka: sanacija koja je izazvala šok i nevjericu
Riječki slučaj, barem po reakcijama građana i vizualnom dojmu, djeluje kao potpuna suprotnost.
Nakon što su se pojavile fotografije nove sanacije Rimskog luka, val nezadovoljstva proširio se društvenim mrežama i lokalnim medijima. Građani su primijetili:
- plohe obložene materijalom koji vizualno djeluje kao cementna ili betonska žbuka,
- neujednačene spojeve,
- volumene koji ne prate originalnu teksturu i strukturu antičkog kamena.
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek kasnije je izjavila da beton nije korišten, da su navodne cementne žbuke uklonjene i zamijenjene „vapnenom žbukom kompatibilnom s izvornom građom“, te da je spomenik sada „siguran od kiše i potresa“.
No, javnost ima dva problema:
- Vizualni rezultat izgleda kao da je masivan moderni materijal dominantan nad izvornim, što je suprotno suvremenim konzervatorskim standardima „minimalne intervencije“.
- Nedostatak dokumentacije. Nema objavljenih projektnih nacrta, materijalnih specifikacija, metoda restauracije ni fotografija prije–poslije koje bi potkrijepile tvrdnje Ministarstva i umirile građane.
Dok Trst godišnje objavljuje planove urbane zaštite, u Rijeci se građani tek naknadno informiraju – i to tek kad skandal izbije.
Povijest restoriranja: Trst gradi, Rijeka krpa
Trst je još početkom 20. stoljeća donio odluke o uklanjanju okolnih objekata kako bi Arco di Riccardo bio vidljiv i dostupan. Riječki Rimski luk pak desetljećima stoji pritisnut zgradama, skriven, zanemarivan i korišten kao sporedni prolaz.
Kada je konačno došao na red – umjesto pažljive restauracije, javnost je dobila dojam brze „popravke“, s izvedbom koja ne podsjeća na arheološki zahvat nego na sanaciju stambene fasade.
Razlika u filozofiji, ne samo u izvedbi
Na kraju, usporedba ova dva spomenika nije pitanje estetike, nego kulture upravljanja baštinom.
- Trst polazi od ideje da se identitet grada gradi na autentičnosti.
- Rijeka je ponovno pokazala da baštinu često tretira kao problem koji treba prekriti, umjesto kao vrijednost koju treba otkriti.
U Trstu se restaurira s osjećajem.
U Rijeci se, barem prema dojmu javnosti, restaurira „da se završi“.
Primjer loše prakse
Rimski luk u Rijeci nije manje vrijedan od onog u Trstu. Ali način na koji gradske institucije – i hrvatske konzervatorske službe – pristupaju njegovoj obnovi ostavlja dojam da se nad antičkim spomenikom provodi improvizacija, a ne vizija.
Dok god:
- dokumentacija nije javna,
- materijali nisu transparentno predstavljeni,
- standardi nisu jasno komunicirani,
Rijeka će nažalost ostati primjer loše prakse – na samo sat vremena od grada koji pokazuje da se može i drukčije.
