Poraz “suverenista” i euroskeptika u Mađarskoj i pobjeda Peter Magyara razotkrili su jednu od većih političkih iluzija posljednjih desetljeća. Suverenizam, koji se godinama prodavao kao borba za samostalnost država, u praksi se često pretvarao u – ovisnost o drugim centrima moći.
Jer kad se makne retorika, ostaje činjenica: najglasniji europski suverenisti prvi su tražili političko pokroviteljstvo izvan Europe. Dok su govorili o “obrani nacionalnog suvereniteta”, otvoreno su se svrstavali uz Donalda Trumpa i održavali bliske veze s Kremljom. Teško je govoriti o suverenizmu dok političku legitimaciju tražiš u Washingtonu ili Moskvi.
Primjer je godinama bio Viktor Orbán. Retorika o suverenoj Mađarskoj, a istodobno strateško približavanje Vladimir Putinu, energetska ovisnost o Rusiji i političko savezništvo s Trumpovim pokretom. Suverenizam koji završava u energetskoj i političkoj ovisnosti teško je nazvati suverenizmom.
Sličan obrazac vidljiv je i drugdje. Marine Le Pen godinama je zagovarala “suverenu Francusku”, dok su njezinu stranku financijski pomagale ruske banke. Matteo Salvini nosio je majice s Putinovim likom dok je govorio o talijanskom suverenitetu. Robert Fico gradi politiku na “nacionalnom interesu”, ali otvoreno relativizira rusku agresiju i politički se veže uz isti blok.
Paradoks je očit: političari koji su najviše govorili o “obrani suvereniteta” prvi su relativizirali europsku autonomiju i gurali EU prema vanjskoj ovisnosti. Umjesto suverene Europe, dobili smo fragmentiranu Europu na koju se lakše utječe izvana.
Upravo zato izborni rezultat u Mađarskoj ima šire značenje. Nije riječ samo o smjeni političkog smjera, nego o pukotini u narativu. Pokazalo se da suverenizam često nije bio projekt jačanja država, nego slabljenja zajedničke europske pozicije.
Na kraju, suverenitet nije savez s velikima nego sposobnost da ne ovisiš ni o kome — ni o Moskvi, ni o Washingtonu, ni o političarima koji suverenizam koriste kao marketing.
