Čini se da Hrvatska živi u nekoj vrsti Matrixa, paralelnih stvarnosti u kojima svatko ima svoju istinu, svoj film i svoju verziju povijesti.
U toj kakofoniji priča, gubi se ono što bi trebalo biti zajedničko, razum, dijalog i osjećaj pripadnosti istoj zemlji.
Ideološke magle i stranke bez identiteta
Do danas, nitko nije jasno definirao što je to hrvatska ljevica, što hrvatska desnica, a kamoli gdje se nalazi famozni centar.
Još manje znamo tko su točno suverenisti, a tko to uopće nije.
Danas svaka politička opcija sama sebi crta ideološke granice, uzima ono što joj odgovara, a izbacuje ono što bi otkrilo istinsku razliku među strankama.
Na kraju, ideologija se u Hrvatskoj svela na 1941. godinu, na beskrajno prepucavanje između partizana i ustaša, dok programi stranaka sliče jedan drugome kao jaje jajetu.
Razlike se više ne vide u radu, nego samo u etiketiranju i isključivosti.
Politika se pretvorila u natjecanje tko će glasnije viknuti ili pljuniti, a ne tko će bolje služiti.
Umjesto nadmetanja ideja i programa, gledamo nadmetanje uvreda.
Umjesto dijaloga, imamo etiketiranje protivnika.
Umjesto odgovornosti, imamo predstavu sirovih strasti.
Temeljne vrijednosti kao jedini mogući početak
A upravo bi političke stranke trebale dijeliti temeljne vrijednosti: poštivanje Ustava, zakona, ljudskih prava i demokracije.
Tek iz te zajedničke osnove možemo raspravljati o razlikama, jer razlike nisu prijetnja, nego znak da smo pluralno društvo.
Parlamentarna kultura trebala bi poticati dijalog, ne omalovažavanje.
Rasprava ne bi smjela biti rat.
Bez obzira koliko smo ideološki udaljeni, to ne znači da smo neprijatelji.
Naprotiv, možemo i moramo tražiti zajednički jezik oko onoga što nas povezuje.
A povezuje nas jedno: volimo svoju domovinu, Hrvatsku.
Domoljublje bez monopolista
Je li domoljublje isključivo desno ili lijevo?
Ima li ono uopće stranački predznak?
Ako su ljudi nekada zajedno bili u rovu, kako je moguće da danas jedan vrijedi kao „pravi Hrvat“, a drugi kao „izdajnik“?
Ako smo svi djeca Božja, ako smo svi različiti, zar to nije naše bogatstvo, a ne slabost?
Zar ta raznolikost ne čini Hrvatsku snažnijom, ne zato što smo svi isti, nego zato što smo naučili živjeti zajedno, bez obzira na naše razlike?
Nasilje kao izraz mišljenja – kraj slobodnog društva
U tom kontekstu, moramo se zapitati i nešto drugo:
Možemo li opravdavati nasilje u ime vlastitog uvjerenja?
Ako netko, maskiran, upadne na kazališnu predstavu i rastjera ljude, bez obzira što ta predstava predstavljala, možemo li to odobravati?
Jer onog trenutka kad nasilje postane sredstvo izražavanja mišljenja, društvo prestaje biti slobodno.
Umjesto da branimo svoj svjetonazor, mi tada rušimo sam temelj demokracije — slobodu drugoga da misli i govori.
Oduzimanje identiteta drugima — put prema novim podjelama
Isto tako, moramo se pitati:
Moramo li drugima oduzimati kalendarske dane kada žele predstavljati svoju kulturu i baštinu?
Treba li ih stavljati „u isti koš“ s onima koji su nas napali, negirajući da je u redovima Hrvatske vojske bilo oko 9.000 branitelja srpske nacionalnosti?
Ako ne možemo priznati doprinos svih koji su branili ovu zemlju, ne branimo Hrvatsku, nego vlastite predrasude.
U zemlji koja se želi zvati demokratskom, identitet jednog čovjeka ne može biti prijetnja drugome.
Ustav kao izvor nesporazuma — ili kao izvor lijenosti?
Ipak, u ovom ideološkom ludilu, ne uspijevamo se složiti niti oko temeljnih vrijednosti vlastitog Ustava.
Piše li u Ustavu ZAVNOH, ili antifašizam, ili možda oboje?
Zakoni nam zvuče kao da su pisani stranim, nerazumljivim jezikom, pa često ne znamo povezati početak i kraj rečenice.
A možda problem nije u jeziku, nego u volji da se razumijemo.
Pravo na pjesmu i obveza poštivanja zakona
Moramo razumjeti da Thompson mora i ima pravo pjevati po cijeloj Hrvatskoj, ali moramo isto tako razumjeti da se svi moramo pridržati Ustava i Kaznenog zakona RH.
Policija tu treba biti proaktivna i odmah reagirati na sve slučajeve koji krše zakonske odredbe, i to prije samog koncerta.
Ovdje ne smije biti tolerancije prema nikome, a posebno ne prema braniteljima koji takva obilježja nose izvan propisanih službenih protokola obljetnica.
Zakon je zbunjujući i nedorečen, ali takav je kakav jest i obavezuje sve jednako.
Što znači biti zrela demokracija?
Hrvatska će postati zrela demokracija tek kad naučimo da nema tuđih domoljuba, nego samo zajedničke domovine.
I da su različiti pogledi na svijet bogatstvo, dokle god dijelimo jedan temelj:
poštovanje Ustava i zakona, bez obzira slažemo li se ili ne sa svim njihovim odredbama, poštovanje prema svakom ljudskom biću, dijalog i odgovornost.
