Ideja da se novčani dio Nagrade Grada Rijeke usmjeri u antiratno obrazovanje srednjoškolaca, kako je najavio Igor Bezinović, autor proslavljenog dokumentarca Fiume o morte, svakako je plemenita i razumljiva. U gradu koji je kroz povijest više puta mijenjao države i sustave te osjetio posljedice ratova, razvijanje svijesti o miru, nenasilju i prizivu savjesti ima jasnu humanističku vrijednost.
Ipak, možda se u toj raspravi nameće jedno naivno, ali važno pitanje: što kad mir nije izbor jedne strane?
Povijest nas, nažalost, uči da postoje trenuci kada se agresiji ne može suprotstaviti edukacijom, apelima ili moralnim pozivima. Da se slobodni dio Europe i svijeta 1940-ih nije oružano suprotstavio nacizmu i fašizmu, danas vjerojatno ne bismo živjeli u demokratskim društvima kakva poznajemo. Antiratni sentiment sam po sebi nije zaustavio Auschwitz ni okupaciju Europe — zaustavila ih je vojna pobjeda nad režimima koji su rat nametnuli.
Zato se čini da bi možda najcjelovitija poruka mladima trebala biti složenija: rat jest tragedija i treba ga sprječavati, ali postoje situacije u kojima je (samo)obrana nužna, pa i legitimna.
U tom smislu, antiratno obrazovanje i priziv savjesti imaju važnu ulogu — ali možda tek uz paralelno razumijevanje zašto su neke generacije ipak morale uzeti oružje da bi mir uopće ponovno postao moguć.
