Home Mozaik Damir Čargonja Čarli: Kampanju protiv mene vodili su aktualni zakupci Palacha

Damir Čargonja Čarli: Kampanju protiv mene vodili su aktualni zakupci Palacha

1299
17

Nekadašnji voditelj Palacha, danas voditelj K.U.N.S.-a, Damir Čargonja Čarli za kulturpunkt je progovorio o svojim iskustvima djelovanja na riječkoj nezavisnoj sceni te svom umjetničkom radu.

KP: Riječki klub Palach je deset godina vodila umjetnička organizacija M.M.C. čiji si voditelj i osnivač. Klub Palach je pokrenut davnih 60-ih godina. Možeš li ukratko prikazati njegovu povijest i navesti u kakvom ste ga stanju zatekli kada ste ga počeli voditi?

D. Č.: Povijest kluba Palach je puna kontroverzi i uglavnom se zasniva na usmenoj predaji generacija Riječana koji su ovaj prostor u nekom periodu svog života pohodili ili čak u njemu kreirali neka od zbivanja. Koliko kontroverzi ima oko ovog prostora dovoljno govori nedavno objavljeni tekst riječkog novinara i pisca Velida Đekića u Novom Listu koji je otkrio da klub Palach nije osnovan 1968. već 1964. godine. Pa ipak prije nekoliko mjeseci je ponovno postavljena ploča pored ulaza u Palach s krivom godinom osnivanja Kluba (1968.). Na proslavi su se okupili riječki političari, gradonačelnik, češki veleposlanik te osnivači tog Palacha iz 1968. koji bi sigurno trebali znati pravu istinu. Zašto se to dogodilo, u čijem je interesu bila ta laž i zašto nakon Đekićevog teksta svi šute veliko je pitanje.

Inače tijekom boravka u prostoru pokušavao sam sakupiti podatke o povijesti Kluba te su neki od njih objavljeni u dva intervjua na portalu ri-rock.com. U intervjuima ima i nekih malih povijesnih netočnosti za koje sam doznao nakon objave, ali uglavnom kratki prikaz povijesti, s fokusom na desetogodišnji rad M.M.C.-a se može pronaći u tim intervjuima (1.dio; 2.dio).

Ovaj razgovor je objavljen na portalu ri-rock.com u meni najtežim trenucima odlaska iz Palacha. Vezano uz razgovor spomenuo bih novinara i osnivača portala na kojem su intervjui objavljeni, Roberta Pauletića čiji je doprinos riječkoj rock i nezavisnoj kulturnoj sceni ogroman. Roberta Pauletića na žalost više nema.

KP: Budući da je M.M.C. prostor kluba Palach dobio na korištenje od Grada Rijeke i da je vođen kao javni prostor, kakav ste sustav upravljanja prostorom uspostavili? Jesu li drugi pojedinci i organizacije mogli koristiti prostor i ako da, na temelju kakvog modela?

D. Č.: Prostor kluba Palach smo dobili na Natječaju Grada Rijeke koji je raspisan 1997. i na koji su se osim nas javile još dvije organizacije. Prostor je bio prazan i u derutnom stanju te nam je trebalo nekoliko mjeseci da ga preuredimo i opremimo kako bismo stvorili osnovne uvjete za rad. Činjenica je da je 1995. klub Palach zatvoren te je nakon pritiska javnosti 1997. ponovno namijenjen za potrebe nezavisne kulture. Moja je obaveza bila registrirati tvrtku koja se trebala baviti profitnim segmentom djelovanja kluba te je tako i nastao M.M.C.

Od samog početka prostor su mogli bez ikakve naknade za svoje programe, a često i uz našu materijalnu pomoć, koristiti svi pojedinci i organizacije čije se djelovanje nije kosilo s nekakvim osnovnim moralnim ljudskim vrijednostima. Bilo je to vrijeme procvata kluba Palach. Veliki broj riječkih udruga tadašnje nezavisne scene je povremeno ili stalno djelovao u prostoru. U Klubu je osnovan i djelovao je GONG, koordinacija udruga GLAS 99 a prostor su za svoju medijsku promidžbu, razne press konferencije, sastanke i drugo koristile i udruge registrirane izvan Rijeke (Koalicija udruga ovčara, Eko-centar Caput Insulae Cres, Hrvatska udruga homoseksualaca i lezbijki, Eko-Kvarner-afera JANAF i mnogi drugi).

KP: Kako bi ocijenio njegovu posljednju dekadu u kojoj je bilo i dosta pritisaka na rad kluba pa i zabrana?

D. Č.: Zanimljivo je da nas, iako je prošlo skoro dvije godine od M.M.C.-ovog odlaska iz Palacha, još uvijek vežu uz taj prostor, na ovaj ili onaj način. Očito je da još uvijek postoje nerazjašnjeni odnosi, nerazumijevanje, pitanja razloga naše borbe i dugogodišnjeg boravka u samom prostoru, pritisaka, zabrana pa i fizičkih i drugih represija od strane mračnih tipova, raznih inspekcija, policije. Vjerujem da se sve se to događalo pod kapom politike, kao i odluka o odlasku iz njega i sve ono što je taj odlazak pratilo.

Cijela priča se mogla donekle objektivno, do neke granice, pratiti kroz medije. Veliku ulogu u cijeloj priči je odigrao i riječki Novi list te razni portali koji su, ovisno o onima koji su ih vodili i za čije su interese radili, različito prezentirali istinu. U svoj toj medijskoj priči oko slučaja M.M.C. bilo je nekoliko novinara koji su se hrabro zauzeli za M.M.C. i čiji tekstovi su nas, duboko vjerujem, spasili od puno gore sudbine. Ovom prilikom bih neke od njih spomenuo i zahvalio im se (Nela Valerijev Ogurlić, Novi List; Nevenka Koščić, Večernji List; Suzana Marjanić, Zarez; Tatjana Gromača, Feral Tribune….). Također bih spomenuo i jedno pismo čitatelja (Globalni teror uzeo je maha i nad kulturom) upućeno i objavljeno u Vjesniku od strane jedne od rijetkih nevladinih organizacija Osječki Zeleni koja je, u nama najtežim trenucima, stala u našu obranu. Ovdje bih u tom kontekstu spomenuo i jednu zanimljivost – dva poziva na razgovor o M.M.C.-u koja smo dobili od predsjednika RH Stjepana Mesića; prvi upravo radi gore navedene situacije na koji nisam otišao, i drugi radi našeg projekta Goli otok-Novi hrvatski turizam.

Činjenica je da je pritisak na nas (anonimne prijetnje, praćenja, zastrašivanja itd.) nakon prvog predsjednikova poziva naglo splasnuo. Je li to zasluga predsjednika Mesića ili ne, ne znam ali ako je on u tome pomogao zahvaljujem mu.

Ponovit ću opet da je tzv. legendarni prostor riječke tzv. alternative za mene bio samo poligon u realizaciji umjetničkog projekta koji nije slučajno nazvan M.M.C., a koji se bavio i danas se bavi direktnom komunikacijom, jednom vrstom direktne interakcije između suprotstavljenih polova, s ciljem objašnjenja suprotnosti sebi i drugima te pokušajem njihovog prevladavanja.

KP: Iz kojih ste točno razloga odlučili prije isteka Ugovora s Gradom Rijeka napustiti prostor?

D. Č.: Posljednje godine našeg boravka obilježene su stalnim prisustvom policije i raznih inspekcija koje su nas zatvarale zbog banalnih razloga – prekoračenja radnog vremena od desetak minuta, prekoračenja dozvoljene razine buke od nekoliko decibela itd. Osim toga, vlasnik prostora Grad Rijeka skratio je radno vrijeme do 23 sata, a uz to je došla i zabrana koncertne djelatnosti. Ako uzmemo u obzir da smo se uglavnom sami financirali, skraćenjem radnog vremena i onemogućavanjem održavanja koncertne djelatnosti kao jedine donekle komercijalne kulturne djelatnosti, onda se može pretpostaviti da je cilj bio ekonomski nas uništiti i na taj način nas otjerati iz prostora. Zanimljivo je da danas novi zakupnik prostora kluba Palach radi do 05 sati te mu je dozvoljena koncertna djelatnost iako je prostor ostao potpuno isti, tj. po pitanju famozne zvučne izolacije kluba Palach ništa se nije napravilo.

Te godine su poznate i po mnogim medijskim sučeljavanjima gradonačelnika i mene, brojnim anonimnim komentarima po forumima kojima nas se htjelo dodatno ocrniti te pripremiti situaciju kako se više ne bismo, prilikom isteka Ugovora o zakupu prostora, mogli javiti na novi Natječaj. Tek kasnije sam doznao da je ta kampanja uglavnom vođena od strane budućih zakupaca prostora, čija me parola “budi dobar s političarom ako želiš uspjeti” iskreno najviše zabrinula, a i danas me brine jer je postala sasvim normalan životni moto. Također sam siguran da su oni instruirani i instrumentalizirani od strane politike jer se sami toga ne bi sjetili i ne bi se usudili bez njene podrške. Upravo je drugi riječki glazbeni portal Ri Rock.net u tome odigrao veliku ulogu.

Posljednjih godinu dana pritisak je bio najžešći te se počeo odražavati i na mene i na moje prijatelje te sam odlučio otići. Bilo je to nekoliko mjeseci prije isteka Ugovora i svi su bili pomalo zatečeni. Odluku je pratila ogromna medijska pozornost, različiti komentari te za kraj akcija pokušaja samospaljivanja glumca HNK Ivan pl. Zajc Bosimira Ličanina ispred Gradskog poglavarstva u znak protesta zbog stanja nezavisne kulture u Rijeci.

KP: Serija intervjua u Zarezu koje je vodila Suzana Marjanić podsjetila nas je na bogatstvo alternativne scene u Rijeci te potrebu izdavanja kataloga o sceni okupljenoj oko M.M.C.-a, u kojoj bi se našli svi relevantni podaci. Je li taj projekt ikad realiziran ili se odustalo od njega? Postoje li još neki sintetički prikazi te scene?

D. Č.: Projekt nije nikada napravljen, osim što smo mi izdali knjigu Riječke devedesete kojom smo pokrili cjelokupnu vizualnu scenu u Rijeci tih godina te neke segmente našeg djelovanja. Za realizaciju projekta, knjige o djelovanju M.M.C.-a, bilo je nekoliko prilika od kojih bih izdvojio samo jednu.

Na molbu i u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci M.M.C. se 2007. predstavio retrospektivnom izložbom 10 godina MMC-a. Iako je u početku od strane Muzeja predložen naziv izložbe 10 godina MMC-a u susret 40 godina kluba Palach, mi smo to odbili prepoznajući u tom činu pokušaj neke vrste institucionalizacije M.M.C.-a koja ga ograničava na okvire odavno institucionaliziranog prostora kluba Palach. Vjerujem da je banalna akcija tiskanja majici s našim nazivom izložbe i velikog bannera s našom najavom izložbe (10 godina MMC-a), bio vjerojatno dovoljan razlog da naglo nestane interes za tiskanje našeg kataloga od strane organizatora. Kada se uzme u obzir da je otvorenje izložbe obilježila i akcija riječkog umjetnika Davora Dundare koji je izložbom prošetao s ruksakom na leđima, ispunjenim iznutricama i ribama starim desetak dana i iz kojeg se Muzejom širio odvratni smrad, mislim da je svima bilo jasno da od tiskanja “čitulje” za sada nema ništa.

Što se tiče objektivnog sagledavanja i praćenja našeg djelovanja od strane teoretičara, u prvom redu bih spomenuo dvoje ljudi: Suzanu Marjanić i Branka Cerovca koji je uz to i dugogodišnji aktivni član M.M.C.-a.

Nadamo se da ćemo uskoro dobiti i nekakav prikaz našeg dosadašnjeg djelovanja u vidu knjige ili nekog drugog medija prvenstveno iz razloga upoznavanja drugih s našim idejama o i oko umjetnosti. Iskreno se nadam da će takav projekt pokrenuti riječki MMSU, jer na kraju krajeva njima je to važnije nego nama. Mislim da je došlo vrijeme za to. Vidjet ćemo.

KP: Početkom ove godine pokrenuo si klub K.U.N.S. (Klub umjetnika na Sušaku), koji je izmješten iz centra grada. Kako zasad idu aktivnosti Kluba i kakvi su vam odnosi s gradskom vlašću, s obzirom na financiranje?

D. Č.: Nakon kratkotrajnog odmora i neke vrste unutarnjeg prestrojavanja (mnogi od nas su u prošlih desetak godina, a upravo zbog svojih stavova te načina djelovanja, prolazili teške životne trenutke, od gubitka zdravlja, posla, porodičnih problema, odbacivanja i prezira, zatvaranja, kažnjavanja, nekih više niti nema) krenuli smo iz početka. Ovog puta smo ušli u privatni, derutni prostor na Sušaku kojeg smo sami obnovili te priveli nečemu što će nam koristiti kao osnovni fizički prostor našeg ponovnog djelovanja. Samom odlukom da ovog puta to bude privatni prostor željeli smo i ostalima pokazati da alternativa uvijek postoji.

Možda ovaj čin izgleda banalno, ali oni koji razumiju znat će da nije. Odnosi s gradskim institucijama su uvijek isti. Mi pišemo zahtjeve i dopise, a oni ih usvajaju, na njih odgovaraju ili ne odgovaraju. Moram priznati da je komunikacija našim odlaskom iz njihovog prostora, kluba Palach, malo splasnula no vjerujem da ćemo je obnoviti. Što se tiče financiranja, nismo financijski podržani od Grada, jer im se i nismo nešto posebno javljali, ali hoćemo, a možda i oni dođu do nas.

KP: U znak podrške nedavnim studentskim prosvjedima, izveo si performans tijekom kojega si zasadio drvo masline pred zgradom Filozofskog fakulteta u Rijeci. U tvom umjetničkom radu upravo su performansi i akcije posebno zanimljivi, a neki su prerasli i u projekte, npr. Goli otok – novi hrvatski turizam ( 2000-2006.).

D. Č.: Performans, akcija, happeninng, art turizam, site-specific projekti su institucionalno priznati pojmovi, forme, koji su možda bili najbliže mom pokušaju razumijevanja sebe i svog umjetničkog djelovanja. No počeo sam osjećati da sve to više nema smisla. Uvijek mi je bio cilj pojednostaviti, neki bi i rekli banalizirati, svaki svoj takav iskaz kako bi, po mojem shvaćanju, bio što razumljiviji i čišći i meni i drugima te kako bi dosegao onaj stvarni trenutak vremena i života. Taj trenutak sam za sada samo uspio konceptulizirati u rečenici: Moje ruke ništa ne rade. Kada dođete u ovakvu situaciju predstoji vam jedino da pokušate doprijeti do suštine vašeg novog “ludila”.

Svoje umjetničko djelovanje još uvijek ne mijenjam. Također ga sebi još uvijek objašnjavam kao potragu za istinom, no ono što znam je da svaki umjetnik samo koristi svoju umjetničku poziciju stvarajući bezvrijedne artefakte, ekvivalente novcu, moći ili tko zna kakvim drugim priznanjima ili nastranostima koje će za njih dobiti od strane spomenutog mehanizma zaštite Sustava. Veličina tih ekvivalenata ovisi o vrijednosti i kvaliteti duhovnog oružja kojeg je napravio u slavu tog istog Sustava.

Na kraju ću morati odustati ili prihvatiti evoluciju kao nužnost. Suočiti se s vrijednošću svoje umjetnosti, kako bih procijenio svoju vrijednost i na kraju puta, proglasiti ili ne, sebe ili svoj rad umjetničkim.

Sađenjem masline ispred zgrade Filozofskog fakulteta u Rijeci, na neki sam uvrnuti način pokušao izbjeći direktan sukob s istinom ostavljajući ovog puta živu biljku na zadatku čuvanja te istine. Jesam li u tome uspio, sumnjam, još uvijek nisam otišao vidjeti što je s njom. Kažu studenti da je dobro i da su je zaštitili željeznom ogradom.

17 COMMENTS

  1. E moj Čarli,nije ni tebi lako u životu živit u ovakvom gradu…

    Zanimljivo je primjetiti da oni koji drže RiRock.net i imaju životni moto “budi dobar s političarom ako želiš uspjeti”,sada drže i Korzo.net 😉

  2. Da. To je točno. IL je jedan suvlasnika navedene tvrtke. I di je problem?
    Dragi Livio ponovit ću ti opet: Čarli je govorio o Forumu RiRock.neta a ne o sajtu.

  3. Što je Livio jedini među 150000 Riječana koji misli da je na Čarliju vršena hajka? Očito nije…

    Zato umjesto da pucaš imena bez podloge,možda bi ti bilo bolje da analiziraš zašto je riječka alternativna scena pala tako nisko. Ne znam tko stoji iza tvog nicka,drage volje boli me ona stvar i nit’ mislim da moram reć kako se zovem u stvarnom životu,bitno je ono što kažem.
    Ako imaš sive materije u glavi,shvatit ćeš,ako ne,tvoj problem 😉

  4. Slažem se sa većinom što je Čarli rekao u interviewu i u nekim trenutcima je na njega vršena hajka, a RiRock.net je aktivno stao na njegovu stranu kad je trebalo. Moja reakcija se odnosi na spominjanje rirock.neta u kontekstu politike što sam demantirao tekstom.

  5. Smatram da biste se svi vi koji predstavljate neki faktor u toj alternativnoj-urbanoj sceni trebali naći i rješiti neke vaše nejasnoće i nedvoumice.
    Meni nije jasno da jedan Mance prije dobi prostor od Grada “preko veze”,a onda napada gradsku upravu i “poltrone koji su favorizirani od politike”,pa jedan Let 3 pjeva za Obersnela na izborima a onda par mjeseci kasnije u Nedjeljom u 2 za njega kažu da “Laže,političar je poput svih ostalih”,pa jedan Urban kritizira stranje u Rijeci i kaže da je apolitičan a onda kada dođu izbori postane “ljevičar od rođenja”…
    Čak i prije spomenuti Korzo.net,pa nekad zaista ne možeš nać tjednima kritične članke/kolumne protiv gradske vlasti i imam dojam kao da čitam Obersnelov blog,a onda u par dana operu gradsku vlast oko NK Rijeke,neuređenosti gradskih parkova i da ne nabrajam dalje.
    Volio bih znati koju igru igraju ti ljudi.

  6. pa nije ‘alternativno urbana scena’ ideologija ili politička stranka da bi se trebala usuglašavati i razjašnjavati nedoumice. legitimno je raditi s Gradom ili Državom ili Partijom samo to onda više nije nezavisno nego zavisno.

  7. Činjenica jest da je u posljednjih par godina “alternativa” prestala to biti kada je postala miljenica politike.
    Nekada su bendovi poput Termita,pa časopis Val itd… bili kritični prema tadašnjem režimu do te mjere da su završavali i na informativne razgovore u policijskoj stanici.
    Dolaskom novog sistema,očito su se sami zapitali “Od čega ću ja živjeti,kako ću hraniti djecu,ne mogu vječno glumiti buntovnika” pa su prodali taj koncept alternative najboljem ponuđaču – politici.
    No,onda se postavlja pitanje jesu li oni još alternativa ili obična rock scena? Jer za mene prava riječka alternativa je kontriranje bilo kojem sistemu i stranci.Dobro,ne moraju kontrirati,ali niti biti perjanice političkih stranaka.Čak ni nemam ništa protiv da sviraju za stranke za vrijeme izbora ali pod uvjetom da taj odnos ostane samo na tome.
    Ali u našem gradu smo svjedoci dodjeljivanju gradskih stanova podobnim glazbenicima,dodjeljivanju sredstava podobnim “alternativnim” udruga (Drugo more),u najmanju ruku bliski odnosi između nekih aktera urbane scene i politike (Manufaktura). Gdje sve ovo vodi?

  8. Čarli ovo i ono, ali ima dobre ideje i uvijek zanimljive i otvorene rograme. Onda bi interes Rijeke kao grada trebao biti da ga zadrži negdje u centru u žiži zbivanja. Ne da se sam snalazi pa gdje nađe prostor, slučajno u Ružićevoj. Malo djeluje odbačeno tamo. Znači to, -“neka si nađe drugdje prostor” nije razvojna poilitika urbanog turizma. Grad mora pomoći da prostor bude u žiži, jer tu dolaze i strani gosti.Teško će do Ružićve. Može se isto zvati KUNS, Nema veze jedan je to grad.

  9. bome pred kraj, palach je bio pravi centar kulture. alu folija i objesen trlis iz 3.maja po zidovima a kulturno vodstvo uredno za stolom, zavidano od jutra do veceri. kultura i pol, nema sta…

  10. Ne znam zašto ova Čarlijeva cenzurirana pitanja i odgovore sa facebooka rijekadanas nije objavila.Jako zanimljiv tekst.
    Inače bravo Čarli.

    IZOSTAVLJENO:

    KP: Ne javljate se na natječaje? Kako se onda uopće financirate?

    D. Č.: Nije da se ne javljamo na natječaje. Ne javljamo se u onom obimu i s onim žarom kakvim smo se prije javljali, a niti nas rezultati tih natječaja više toliko zanimaju. Princip uravnilovke među „običnim“ proizvođačima kulture, monopol zasnovan na prijateljskim odnosima, rodbinskim vezama, dodvoravanju, koketiranju te takozvane nezavisne scene i politike, uzrok su ovakvog ponašanja. U našem slučaju kroz ovakve odluke često se dao iščitati jedan od osnovnih zakona političkog djelovanja neodgovornog društva, nagrade i kazne za „dobro“ ili „loše“ ponašanje, što nas je dodatno uznemiravalo, jer se kosilo sa osnovnim načelom našeg djelovanja.

    Hrvatska kvazi nezavisna scena ima političku moć iza sebe pa prema tome i kontrolu, a time dobivaju više materijalnih sredstava za njeno održavanje. Ne kažem da kod nas ne postoje nezavisne grupe i pojedinci koji rade dobre stvari ali je međusobna komunikacija onemogućena filtriranjem informacija i to kroz medije koje za potrebe političkih financijera, kontroliraju organizacije i pojedinci onog drugog takozvanog NGO sektora…. Više detalja

    Tu bih objasnio i razloge našeg nepristupanja hrvatskoj mreži udruga Clubtura prilikom njezinog osnivanja. Razlog je u tome da bez participiranja u političkoj vlasti nema niti nezavisne kulture, a što su osnivači Clubturea prihvatili, što je skroz ludo i ide na mlin upravo onih koji su još šesdestih, sedamdestih shvatili da protiv buntovne mladosti ne možeš ići pendrecima već da ih, za „sitne novce“ i malo moći možeš pridobiti. Na taj način oni nerijetko i ne shvaćajući obavljaju prljave poslove za svoje poslodavce.

    Vrhunac ovakve perverzije i manipulacije koja je ista kod nas, a i u svijetu, su video snimke jurišanja „aktivista“ Green peace-a na tankere u super skupim gliserima koje im je donirao bogati brodovlasnik, majice sa likom Che Guevare i jakne od 100 eura koje mora nositi svaki mladi modno osvješteni anarhist, propast i prodaja rock and roll-a i bunta kojeg je nosio, spektakularna predavanja samozvanih kritičara situacije, novih medijskih „voždova“ , (Noam Chomsky, David Icke, Oprah Winfrey…) ili neki naši festivali filmova, predavanja, i okrugli stololovi na temu ugrožavanja ljudskih prava, recimo, Pakistanaca u Londonu. Ne mislim da je to loše, ali koliko slobodno i snažno današnja nezavisna scena u Hrvatskoj progovara o problemu i istinski bori se za prava Roma, Srba, homoseksulaca…. Vjerujem isto toliko koliko se Englezi bore za prava Škota, Iraca ili došljaka u Engleskoj.
    Koliko danas cjelokupno društvo dopušta da sloboda pojedinca bude u jednakosti sa slobodom mase ili da ne kažem veća.

    KP: Pretpostavljamo da se mnogi na zagrebačkoj nezavisnoj sceni se ne bi složili s tvojom ocjenom o njihovoj političkoj moći. Možeš li razjasniti što pod tim podrazumijevaš?

    D. Č.: Zagrebačka nezavisna scena sigurno nema takvu vrstu moći, niti im je stalo do nje, niti sam ja to tako procijenio. Ona druga scena ima moć. Ona čiji predstavnici sjede u raznim gradskim, ministarskim vijećima i bez imalo srama sa očitim sukobom interesa dodjeljuju međusobno velika materijalna sredstva kojima kreiraju i manipuliraju te stvaraju privid postojanja civilnog društva a za interese svojih poslodavaca. Isto je i u Rijeci, Splitu Osijeku, Dubrovniku… Onima koji ne prodaju svoju nezavisnost i slobodu to je odavno jasno. Njihova pažnja i djelovanje se lukavim političkim činom pokušava usmjeriti upravo na obračun sa donedavnim istomišljenicima i raznim plaćenim poltronima. Treba sačuvati hladnu glavu i svoju akciju usmjeriti na pravo mjesto. Odricanjem od pozicija moći
    koje nam nameće ovakvo nezrelo društvo prvi je korak u ostvarenju čistoće svog izraza.
    Naravno ukoliko smo se, uopće, odlučili baviti prosperitetom civilnog društva na bilo koji način.

    KP: Sumnjičav si spram pozitivnih aspekata sudjelovanja civilnoga društva u javnim politikama. Nije li borba i participiranje mreže Clubture u pojedinim procesima donošenja odluka dovela da važnih pomaka, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini? Recimo, spašavanje Vijeća za nove medijske kulture koje je 2004. po hitnoj Saborskoj proceduri trebalo biti ukinuto, ili recimo osnivanje Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade.

    D.Č.: Nisam sumnjičav nego ja te pozitivne aspekte sudjelovanja mreže Clubtura u pojedinim procesima donošenja odluka u politici ne vidim.
    Mreža Clubtura je stvorena na inicijativu Multimedijalnog instituta te inicijalne grupe sastavljene od zagrebačkih organizacija stvorenih ili naglo eksponiranih na temeljima jedne druge svehrvatske mreže GLAS-a 99 koja je funkcionirala uz veliku materijalnu pomoć izvana kojom, a kojom su uglavnom manipulirale ove organizacije.

    Moment kada ta takozvana mreža dobiva svoj pravni oblik kroz „Savez udruga Clubtura“ potvrdio je da je riječ o strogo hijerarhijskoj organizaciji sa ciljem potpune kontrole nezavisne scene na način, „ili si u njoj, ili te nema“.

    Postavio bih pitanje gdje su sada organizacije i pojedinci koji nisu prihvatili sudjelovanje u ovoj mreži, a bili su članovi GLAS-a 99.
    Takozvano spašavanje Vijeća za nove medijske kulture bilo je samo spašavanje fotelja tog istog Vijeća koje su uredno, u ime nezavisnog sektora koristili uvijek, svima dobro poznati predstavnici Saveza udruga Clubtura.

    Osnivanje „Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade“ prati isti način osnivanja kao i model upravljanja tipičan za Savez udruga Clubtura osim što je ovog puta politička veza očitija a prepoznaje se u organizacijskoj strukturi „Centra“.
    U prvom redu mislim na članice „Saveza za Centar“ koji u sprezi sa Gradom Zagrebom vode „Centar“ a čiji istaknuti, uvijek isti pojedinci, uglavnom vode ili su vodili „Savez udruga Clubtura“. Zanimljiva je činjenica koja situaciju u Rijeci veže sa Zagrebom, ili idejnog voditelja riječkog modela „Centra“, Saveza udruga Molekula, Davora Miškovića, koji je odnedavno predsjednik Saveza Clubtura i na tome mjestu je zamjenio Eminu Višnjić, a koja je sada ravnateljica zagrebačkog „Centra“. Volio bih da mi netko odgovori na još jedno pitanje. Ima li u Hrvatskoj novih mladih i pametnih ljudi koji bi mogli voditi ove projekte na svoj način. Naravno da ima ali to nije cilj. Ako gledam riječku scenu, a verujem da je ostala u Hrvatskoj ista, bunt organizacija koje nisu u Savezu udruga Molekula i Savezu udruga Clubture, je sve očitiji. Moja poruka je tim organizacijama da pokušaju prevladati sadašnje stanje te sačuvaju ono što je od hrvatske nezavisne scene ostalo, a da resurse i sredstva koje je stvorio loš model organiziranja usmjere u pravcu istinske borbe za civilno društvo. Istaknuti pojedinci Saveza udruga Clubture trebaju shvatiti da su pogriješili, pomoći u pronalasku novog zamaha scene ili otići.
    Čet u 17:37 ·

  11. Intervju je izvrstan.Nije mi samo jasno zašto rijekadanas potencira sukob na sceni glupim urednikovim nazivom: “Kampanju protiv mene vodili su sadašnji zakupci Palacha” kada je to drugačije napisano i nije u cijelini važno.Isto je i sa rirock netom i vjerujem da je Čarli mislio na forum.Vodili li rijekadanas kampanju?Šteta što drugi portali nisu prenijeli intervju npr.korzo.net ili rirock.net.
    Bravo Čarli.

  12. c/p članka: ”Te godine su poznate i po mnogim medijskim sučeljavanjima gradonačelnika i mene, brojnim anonimnim komentarima po forumima kojima nas se htjelo dodatno ocrniti te pripremiti situaciju kako se više ne bismo, prilikom isteka Ugovora o zakupu prostora, mogli javiti na novi Natječaj. ***Tek kasnije sam doznao da je ta kampanja uglavnom vođena od strane budućih zakupaca prostora***, čija me parola “budi dobar s političarom ako želiš uspjeti” iskreno najviše zabrinula, a i danas me brine jer je postala sasvim normalan životni moto. Također sam siguran da su oni instruirani i instrumentalizirani od strane politike jer se sami toga ne bi sjetili i ne bi se usudili bez njene podrške. ***Upravo je drugi riječki glazbeni portal Ri Rock.net u tome odigrao veliku ulogu.***”

    poanta prijenosa intervjua je valjda da ga se prenese, a ne promijeni. zar misliš da će sporni dio teksta nestati ako se pojavi na nekom drugom portalu :-)?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here