Povjesničar Hrvoje Klasić dao je intervju za N1 povodom obilježavanja 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, komentirajući njezin povijesni značaj, politički kontekst i posljedice koje su uslijedile. Istaknuo je kako je riječ o vojno briljantnoj akciji, ali i podsjetio da Hrvatska još uvijek mora odgovoriti na pitanje – što se dogodilo nakon nje?
“Oluja je bila neophodna i izvedena vojnički besprijekorno”
Klasić podsjeća da je Hrvatska u trenutku pokretanja Oluje već više od tri godine bila međunarodno priznata država, ali bez kontrole nad trećinom svoga teritorija.
“Uz brojne pokušaje pregovora, uključujući i posredovanje međunarodne zajednice, koji su u Kninu odbijeni od strane političkih predstavnika Srba, donijeta je odluka o vojnoj operaciji.”
Opisuje Oluju kao fokusiranu i efikasnu vojnu akciju, izvedenu s minimalnim otporom i velikom učinkovitošću.
“Vojnički briljantno i brže nego što se očekivalo.”
Povijesna paralela s Drugim svjetskim ratom
Klasić naglašava da pobjede u ratovima, ma koliko važne bile, ne znače da ne trebamo govoriti o zločinima koji su uslijedili.
“Sutra je 80. godišnjica bacanja atomske bombe na Hiroshimu. Nitko ne dovodi u pitanje pobjedu Saveznika nad fašizmom, ali razgovara se o žrtvama bombardiranja Dresdena, o zločinima Crvene armije u Berlinu, o Bleiburgu…”
Podsjeća da se u bivšoj Jugoslaviji 45 godina šutjelo o zločinima pobjednika, a danas, kako kaže, “35 godina govorimo samo o Bleiburgu”.
“Oluja je pobjeda, oslobođenje i pravi početak mira. Ali ono o čemu također moramo govoriti je ono što se događalo nakon Oluje, što je u principu sramota.”
“Šutnja o zločinima je narušavanje digniteta Domovinskog rata”
Povjesničar odbacuje tezu da se o poratnim zločinima ne smije govoriti jer bi to navodno narušavalo ugled Domovinskog rata.
“Ne razumijem kada netko kaže da o tome ne možemo govoriti jer time štetimo Domovinskom ratu. Ne. Šutnja o tim zločinima je ono što zaista šteti njegovom dostojanstvu. Velika većina ljudi nije išla u rat da bi ubijala starce i palila kuće.”
Naglašava da odgovornost za suočavanje s tim događajima ne može biti prebačena na međunarodne institucije.
“To je zadatak nas – ne Haaga, ne Beograda, ne Banje Luke. Moramo dokazati da smo drugačiji od sustava nakon 1945., kada se smjelo govoriti samo o veličanstvenoj pobjedi, bez priznanja ijedne mrlje. A mrlje su uvijek prisutne.”
“Ne smijemo se pretvarati da toga nije bilo”
Klasić navodi najnovija istraživanja prema kojima je u tjednima i mjesecima nakon Oluje ubijeno oko 1100 civila – uglavnom starijih osoba i žena – te spaljeno oko 10.000 kuća. Ipak, gotovo nitko za te zločine nikada nije odgovarao.
“O tome moramo govoriti. Ne zato što ne volimo Hrvatsku, nego upravo suprotno – jer vjerujemo u pravdu, slobodu i demokraciju.”
Na kraju, naglašava da je ukazivanje na zločine oblik izgradnje države.
“Govorenje o onima koji krše zakone, bilo da se radi o ratnim zločinima ili gospodarskom kriminalu, to je rad na državi, na demokraciji, na slobodi.”
