Home Sport Jarni: Pamtim Zvezdu po velikim batinama i Maura Ravnića na finalu Kupa...

Jarni: Pamtim Zvezdu po velikim batinama i Maura Ravnića na finalu Kupa 1987. protiv Rijeke

164
0
jarni
jarni

U ekskluzivnom razgovoru s kolumnistom Monda Nebojšom Petrovićem, legendarni Robert Jarni govorio je o svojoj sjajnoj karijeri.

“Debitirao sam na Poljudu protiv Dinama, izgubili smo 4:0. Stvarno lijep rezultat za početak seniorske karijere” – smije se Robert Jarni na početku nove epizode kultne emisije ‘Mojih TOP 11’.

U takvim situacijama mladom igraču više je potreban pedagog nego trener.

“Imao sam sreću da je Sergije Krešić stao iza mene i pomogao mi da se brzo oporavim od šoka. Spavao sam prvih šest mjeseci na stadionu, onda su me smjestili u sobu s Mišeom i sve je sjelo na svoje mjesto. Stigao sam iz Čakovca kao klasično lijevo krilo, ali Krešić mi je rekao: ‘tu su Zlatko Vujović i Deverić, bolje idi na beka’, poslušao sam ga i nisam pogriješio.”

Treća sezona u prvoj momčadi Hajduka bila je ključna u karijeri Roberta Jarnija.

“Imali smo izvrsnu momčad, dobru atmosferu, pravu svlačionicu. Ni danas mi nije jasno kako ta generacija nikad nije bila ni blizu naslova. Uzeli smo dva trofeja u Kupu Jugoslavije. U finalu 1987. Pucali su se jedanaesterci protiv Rijeke na stadionu Partizana, nije lako preuzeti odgovornost u tako važnoj utakmici. Činilo mi se da su mu ruke raširene od gola na gol. Nisam znao na koju stranu da pucam, ali me nije pročitao i lopta je završila u mreži. Četiri godine kasnije Hajduk je ponovno u finalu kupa, ali s ulogom autsajdera u utakmici protiv budućeg prvaka Europe.

“Pisalo se i pričalo da protiv Zvezde nemamo što tražiti. Oni su se pripremali za finale Kupa prvaka u Bariju, imali su moćnu momčad, u tom trenutku daleko najbolju u Europi. Otišli smo u Beograd i Znao sam što nas čeka. Bilo je puno taktičkih zahtjeva s obje strane.

Odlučujući pogodak postigao je Bokšić, na dodavanje Grgice Kovača.

“Jedna dubinska lopta između Belodedića i drugog centarhalfa… Kako su se zvali?”

Najdoski. “Joj, Najdoski…

Nemojte mi spominjati to ime, molim vas.”

Zašto?

“Svaki put kad smo igrali protiv Crvene zvezde prošao sam Goceta Jurića koji je igrao desnog beka, prošao sam Belodedića, čekao me Najdoski. I onda je bilo zemlja-zrak. Od njega sam dobio više batina nego bilo koji igrač u Jugoslaviji. .”

Porazom od Hajduka Zvezda je propustila priliku biti jedan od rijetkih europskih klubova s ​​’triplom krunom’ u svojim vitrinama.

“Bila je dosta čudna utakmica, na tribinama je bilo samo 7-8 tisuća gledatelja. Ne znam koji je razlog, vjerojatno su i navijači mislili da će Zvezda lako doći do pobjede i nije im se išlo na utakmicu Samo mjesec dana kasnije na prvenstvenoj utakmici na Marakani je bilo svašta, a on je htio udariti Skoblara, ali nije znao da je Hajduk promijenio trenera. osvajanje kupa.Strast vremena kada sportaše nitko nije pitao za savjet. Kaos u Maksimiru, pa spaljena trobojnica na Poljudu. Mili Hadžiabdić i Robert Jarni jedini su se u tunelu pobrinuli da Partizanovcima ne padne dlaka s glave.

“Svašta se događalo u tunelima. Bježali smo i s terena u Skoplju. Bilo je gotovo.”

Oštro i nepopustljivo. Tako je bilo na svim terenima u nekadašnjoj Prvoj ligi Jugoslavije.

“Gdje god igraš na strani, znalo se da je prvih pet startova za zatvor i nema žutog kartona. Sada, ako te uhvate, šutiš i guraš dalje. To mi se dogodilo u Nikšiću, to je jedino Kad su me izveli s terena, prvi sam došao do lopte, njihov desni bek je udario u koljeno, pogotovo kad igraš protiv Napolija, nitko nije igrao pored mene u duelu s Đelmašem kroz moje noge, vratio mi je kroz noge, kasnije kažeš: ‘kako si naivna’ šanse da napraviš karijeru.”

Nakon Hajduka, Bari je bio Jarnijev logičan izbor. Najjača liga na svijetu i ‘pijaca’ po mentalitetu slična splitskoj.

“Vrlo slično. Relativno mali grad, a stadion pun do vrha na svakoj utakmici. Fascinantno. U Bariju sam najviše naučio o ulozi lijevog beka u modernom nogometu. Trebao sam ići u Juventus zajedno s David Platt na kraju sezone, nažalost, ispali smo iz lige i predsjednik me nije pustio.”Skupina golobradih momaka bez pompe i velikih očekivanja ispraćena je u Čile, a vratila se ovjenčana slavom i titulom svjetskog juniorskog prvaka.

“Čile nam je slomio sve karijere. Bili smo djeca, nismo znali što nas je snašlo. ​​Rušili smo prepreke, družili se, zabavljali i odjednom, evo nas na tronu. Nije tamo sve bilo bajka. Pinochet još uvijek Presudile su dvije stvari- tri puta ostati u hotelu jer je tek padala kiša s domaćinom A na tribinama 80.000 ljudi, u jednom trenutku cijeli stadion na nogama. Nitko od nas ne zna Što se događa, samo su nam rekli: ‘Istuširajte se i bježite odavde’, policija je podigla cerade, a onda su počeli batinati ljude koji su izlazili sa stadiona. .Najstrašnija stvar koju sam vidio u životu.”

Morao je zaobilaznim putem do Juvea. I to preko gradskog rivala.

“Tada je razlika u kvaliteti već bila prevelika da bi prelasci igrača iz jednog kluba u drugi izazvali navijački revolt. Impresioniran sam što sam pripadnik generacije koja je nakon deset godina vratila naslov Juventusu Loše je krenuo u prvenstvo, a nakon poraza od Foggie, Lippi je u svlačionici rekao: ‘Od danas ćeš me slušati ili te neće biti, slobodno idi razgovarajte zajedno i recite novinarima da je trener kriv’.”

Udarac bičem koji je prekinuo sezonu.

“Počeli smo koračati. Došli sat i pol ranije na trening, prolili litre znoja, naučili napamet Lippijeve zadatke. Presing, napuštanje zadnje linije, tko gdje stoji, kako se kreće. U pet ujutro netko nas budi i pokazuje nam taktiku na brodu, morali smo znati koje su naše obveze u zadanom sustavu, s vremenom je to postalo automatski i koji god igrač ušao u momčad, jednostavno se uklapao u postojeću strategiju.A u svlačionici cijeli niz nogometnih virtuoza.

“Baggio, Villali, Ravanelli, Paulo Souza, Deschamps, Conte, Kohler, Ferrara… na golu Peruzzija. Del Piero i Tacchinardi su postupno ulazili kao klinci. Užasna ekipa. Za moj ukus, rekao bih daleko bolja od one Bilo je nemoguće pobijediti ih u finalu talijanskog kupa. Zanimljivo je da je uprava Juventusa donijela odluku da igračima isplati pune premije. Imali smo fenomenalne ljude u upravi kluba koji su znali nagraditi trud i dobru igru. Scudetto smo posvetili Andrei Fortunatu, koji je preminuo tijekom sezone.”

Jarni je početkom devedesetih umalo završio u redovima šampionske momčadi Sampdorije.

“Trebao sam s Bokšićem prijeći u Marseille, nisu mi odgovarali uvjeti i ostao sam u Splitu. Vujadin Boškov imao je veliku želju dovesti me u Sampdoriju. Imali su tada moćnu momčad, osvojili su Kup pobjednika kupova i bili smo prvaci Italije, ali u međuvremenu me Boban preporučio predsjedniku, a oni su rekli: ‘Što god Sampdoria ponudi, dat ćemo vam više’, nažalost, Sampdoria je imala problem s viškom Boškov mi je iskreno rekao: “Roberte, predsjednik se zaljubio u trojicu igrača koje smo htjeli prodati, a mi nemamo uvjete da završimo transfer.”

Tko bi očekivao da će prelazak iz Juventusa u Betis biti potez karijere.

“Tu su bili Risto Vidaković i Vlada Stošić koji su mi puno pomogli da se prilagodim životu u Sevilli. Kasnije Adi Nađ, super momak. Dobra ekipa, zdrava atmosfera u svlačionici i sve je lakše. Imali smo osrednju momčad, ali mi smo ujedinjeni podignuti na višu razinu.Nitko se nije svađao s trenerom, ali to je bilo u službi rezultata, Sera Ferrer me je izgrdio za borbu. Bio sam ljut kao ris, podsjetio sam ga da sam prije Betisa igrao za još veće klubove i svugdje ostavljao otvorena vrata zbog svog poštenog rada i profesionalnog odnosa prema svojim obvezama.”

Ljubav prema Betisu koštala ga je i trenerskog posla kadetske reprezentacije Hrvatske.

“Još uvijek ne razumijem što sam krivo rekao. Igrali su Betis i Dinamo, rekao sam da ću još malo navijati za Betis. Zar nije logično, tamo sam proveo tri prekrasne sezone i ostale su mi u srcu. Pa, Nisam lud, svjestan sam da Dinamu pobjeda donosi bolji izgled i lakši put u europska natjecanja. Mislim, znam tko.

Kad igrač obuče dres kraljevskog kluba, to znači da je uspio u životu. I da je imao priliku roditi se.

“Trebalo mi je vremena da shvatim Realove zahtjeve. Opet, sa svojima je lakše, imao sam Davora i Peju, Panuccija sam znao od ranije. Dolazak Tošaka ubrzao je naš odlazak iz Madrida. U Tokiju smo osvojili Interkontinentalni kup i to je moj jedini trofej u dresu ‘Blancosa’ zabio sam gol u La Ligi protiv Extremadure i doživio da postanem dvostruki strijelac u Ligi prvaka protiv Sturma mogao ovako pucati, gurnuo bih te u napad.’ Od Schwaba sam puno naučio. Imao je fantastične ideje, nikad nije vikao na igrače, kad bi primijetio da je netko opušten.”

Zar nije povisio glas ni na Daya?

“To pitajte Fabija Capella. Letjelo je perje između njih dvojice. Pričao sam s Pixijem kad je gostovao s Veronom kod nas u Bariju. Pixi se smije i odmahuje rukom: ‘Pusti ga, pusti ga’ .A znaš Deju kojeg sam više fascinirao na terenu, jel’ to normalno?’

Mnogi tvrde da bi Jugoslavija izbacila Maradonu u Firenci da su Dejo i Jarni imali više minuta.

“Shvina odluka. Ne bih o detaljima. Možda biste trebali pitati članove njegovog stručnog stožera. Budimo iskreni, bio sam presretan što uopće putujem na Svjetsko prvenstvo.””Što je Pixie napravio 1990. godine…”

Godine prolaze, ali žal za plasmanom u polufinale ne jenjava. “Za mene su jedanaesterci protiv Argentine i dalje velika enigma. Brnović je po vokaciji ljevak nogometaš, a pucao je desnom i lopta je jedva došla do vratara. Zašto? Nisam mogao vjerovati. Nervoza očito uzeo danak.”

Priliku je dobio tek u drugom poluvremenu utakmice protiv Kolumbije, kada je unio svježinu i bitno pridonio najvažnijoj pobjedi u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva.

“Ono što je Pixi napravio protiv Španjolske ući će u povijest jugoslavenskog nogometa. Sreo sam Mitchella prije nekog vremena i zahvalio mu se što je u trenutku Pixijevog slobodnog udarca spustio glavu u živi zid. Lopta je išla točno tamo i završila u mreži gola Zubizaretta.”

U kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1992. bio je jedan od najstandardnijih igrača u postavi Ivića Osima, au odlučujućoj utakmici protiv Danske postigao je pogodak.

“Netko je odigrao dugu loptu Zlatku Vujoviću, krenuo sam iz zadnje linije, stigao na vrijeme u završnici akcije i glavom u padu zatresao mrežu. Padala je kiša, teren je bio katastrofa, bili smo blatnjavi do grla nam je pobjeda od 2:0 širom otvorila vrata europskog prvenstva.”

Vrata koja nam je UEFA zalupila pred nosom zbog sankcija Ujedinjenih naroda.

“Jedni kažu ovo, drugi ono. Činjenica je da smo u to vrijeme bili jedna od pet najjačih reprezentacija u Europi. Bilo koji klub u našoj ligi imao je barem tri igrača koji su mogli igrati gdje hoće. I da smo u Švedska je bila prvak Europe, tko zna, idemo dalje.”

I nije se moglo dalje u istim bojama i pod istom zastavom.

“Za nas je veliki šok bio krah u kvalifikacijama za EURO 2000. Bili smo službeno treća nogometna nacija svijeta i svi smo zajedno živjeli za novi podvig na velikom natjecanju. Slogan ‘lako ćemo Protiv Makedonije koštali su nas plasmana u Belgiju i Nizozemsku.Španjolski sudac García Aranda priznao je da su utakmice Barçe i Real Madrida liga pijetlova u odnosu na okršaje Hrvatske i Jugoslavije 1999. godine.”

“U Beogradu je nestala struja. Nismo se uplašili. Dejan Stanković je bio blizu mene, rekao je: ‘Ne brini ništa’. Na Maksimiru se rješavalo pitanje prvog mjesta. Ne slažem se s izjavama nekih mojih kolega da smo slavili unaprijed. Znali smo s kim imamo posla i protiv koga igramo.”

Sudar zvijezda na Maksimiru eskalirao je nekoliko minuta prije odlaska na odmor.

“Ali to mi nije bitno. Slava je napravljena od običnog dvoboja koji se često događa u žaru borbe u velikim mečevima. Mirković je malo inscenirao, ja sam se izderao na njega i to je sve. Što se događa na terenu , ostaje na terenu ništa izvan tog čarobnog četverokuta.”

Naprosto je nevjerojatno da se nikad nakon Zagreba protagonisti antologijskog obračuna nisu imali priliku pogledati oči u oči i razjasniti razloge sukoba.

“Ne znam što treba razjašnjavati. Na terenu smo, zar ne? Svašta ima na terenu. Kao da skočiš, gurneš nekoga, on padne, kažeš mu ‘što si napravio’ ?’ i što onda.. Nije mi važno.”

Vrhunac profesionalne karijere Jarni je doživio u Francuskoj 1998. godine, kada je golom protiv Njemačke odveo Hrvatsku u polufinale Svjetskog prvenstva.

“Bili smo jako napeti, s ogromnom željom da se revanširamo za poraz na Europskom prvenstvu u Engleskoj kada su ih suci gurali do pobjede. Ladić je skinuo pet ‘mrtvaca’ u prvih 15 minuta. Zabio sam gol, Prešao mi je izvana i na kraju smo ih pobijedili golovima Vlaovića i Šukera. Šteta što smo izgubili od Francuske, Tiram se naslonio na mene i gurnuo sam mu: ‘Čovječe, nisi zabio gol tvoj život. sve je zapisano u zvijezdama.’ tako mora biti.”

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here