Najava prosvjeda protiv fašizma u Rijeci idućeg vikenda ponovno je potaknula pitanje koje se u javnosti redovito vraća: je li antifašizam ideologija ili samo civilizacijska vrijednost? Rasprave se često vode pojednostavljeno, kao da postoji samo jedan model antifašizma. No povijest i politička teorija pokazuju da je pojam kompleksniji i višeznačan.
Antifašizam nije ideologija u klasičnom smislu
Političke ideologije — liberalizam, socijalizam, konzervativizam, nacionalizam — imaju prepoznatljiv sustav vrijednosti, društveni i ekonomski model, odnos prema vlasti i jasne političke ciljeve. Antifašizam takvu strukturu nema. On ne nudi model ekonomije, ne definira društveno uređenje, nema jedinstven pogled na institucije, niti jedinstvenu političku praksu. Antifašizam je prije svega reaktivan: definiran je time čemu se protivi — totalitarnom fašizmu, nasilju, rasizmu i ukidanju demokratskih sloboda.
Zato ga politolozi najčešće opisuju kao vrijednosnu poziciju, građanski pokret ili povijesni konsenzus, a ne ideologiju. Njegov zajednički nazivnik jest otpor fašizmu, ali način na koji se taj otpor izražava kroz povijest i društva znatno varira.
Paradoks: antifašist ne mora biti demokrat
U javnosti se često može čuti tvrdnja da je “antifašist osoba koja teži demokraciji i slobodi”. To je točno za velik dio suvremenog, građanskog i liberalnog antifašizma. Međutim, povijesno gledano, ta definicija nije održiva. Antifašističke su bile i države koje same nisu bile demokratske.
Najpoznatiji primjer je Sovjetski Savez pod Staljinom, koji je odigrao ključnu ulogu u slamanju nacizma, ali je pritom bio totalitarni režim obilježen represijom, jednom strankom, ukidanjem sloboda i masovnim nasiljem. Slično vrijedi i za komunističke režime istočne Europe nakon 1945., koji su antifašizam koristili kao legitimizacijski temelj vlasti, iako nisu bili demokratski.
Zbog toga politička teorija jasno odvaja dva pojma: antifašizam označava otpor fašizmu, dok demokratija označava uređenje temeljem sloboda, pluralizma i vladavine prava. Povijesno, te su se dvije kategorije ponekad preklapale, ali nisu istoznačne.
Zašto Zapad i Istok Europe različito gledaju na antifašizam
Ključno je razumjeti da se u zapadnoj i istočnoj Europi antifašizam percipira na dva bitno različita načina, što se izravno reflektira i na hrvatske rasprave.
U Zapadnoj Europi antifašizam se promatra kao moralni i politički temelj poslijeratne demokracije. Povezuje se s pokretima otpora, obrambenim ratovima protiv nacizma i zaštitom ljudskih prava. U tom kontekstu antifašizam je sinonim za otpor totalitarnim ideologijama i napadima na demokratske institucije.
U Istočnoj Europi antifašizam je bio službena državna dogma komunističkih režima. U mnogim je slučajevima korišten za opravdavanje represije, gušenje političkog pluralizma i delegitimizaciju opozicije. Zbog tog nasljeđa, antifašistički simboli u postkomunističkim državama često imaju ambivalentno značenje: dio društva ih doživljava kao simbol otpora fašizmu, dok drugi dio u njima vidi instrumente bivših totalitarnih režima.
Ta dvostruka povijesna putanja objašnjava zašto se antifašizam u Hrvatskoj često pogrešno prikazuje kao “ideologija jedne strane”, umjesto kao široki društveni minimum nakon iskustava Drugog svjetskog rata.
Zašto je važno kako se o antifašizmu govori danas
Najave prosvjeda protiv fašizma u Rijeci dolaze u trenutku kada se u javnom prostoru sve češće potežu jednostavne, ponekad i manipulativne tvrdnje. Dio političkih aktera nastoji prikazati antifašizam kao ekstremnu ili ideološku poziciju, dok ga drugi idealiziraju kao pojam koji je po definiciji demokratski.
Istina je, kao i obično, složenija.
Antifašizam jest dio temelja suvremenog europskog poretka, ali nije automatski ni ljevičarski ni desničarski, niti je jamac demokratičnosti. On je zajednički nazivnik – minimalni civilizacijski standard koji se nakon 1945. smatra nužnim za očuvanje slobode, pluralizma i ljudskog dostojanstva.
U tom se okviru može razumjeti i prosvjedni skup u Rijeci: kao izraz zabrinutosti zbog sve učestalijih govora mržnje, povijesnih relativizacija i ekstremnih političkih poruka, ali i kao dio šire europske tradicije koja jasno odbacuje totalitarne ideologije koje su obilježile 20. stoljeće.
