Kvarner, Opatija, Rijeka – Znamo li iskoristiti svoje turističke potencijale?

U siječnju i veljači na Kvarneru je boravilo 34.807 turista koji su ostvarili 91.000 noćenja, objavila je Turistička zajednica Kvarnera u suradnji s ostalim lokalnim kvarnerskim turističkim zajednicama. Podatci ostavljaju gorak okus u ustima, jer je to čak 12% manje nego prošle godine u istom periodu. Gosti su najvećim dijelom iz Italije, Slovenije, Austrije i Njemačke. Od navedenih zemalja opadanje dolaska gostiju bilježi se kod svih, osim kod Nijemaca koji su spasili stvari da ne dođemo do „potpunog turističkog fijaska“. Osim što nam to govori da su građani Njemačke uistinu jedini u Europi koji nisu ozbiljnije osjetili krizu, iz svega ovoga možemo iščitati mnogo stvari koje su nam mnogo bliže.
Ukoliko gledamo siječanj i veljaču Opatijska je rivijera imala ukupno 10% gostiju manje nego prošle godine. Točnije, veljača je bila puno bolja od siječnja pa je tokom veljače na Kvarneru najviše gostiju boravilo upravo na Opatijskoj rivijeri s nevjerojatnih 55% od ukupnih kvarnerskih noćenja. Zanimljivo je da je tokom veljače sljedeći po noćenjima bio Gorski kotar s 15% te iznenađujuće Rijeka s 14%, a tek zatim Krk sa 6%, Mali Lošinj sa 5% te Crikvenička rivijera s mizernih 4,5%.
Ukoliko realno sagledamo stvari, znamo da je turizam danas daleko najvažnija gospodarska grana koja nosi kvarnersko područje (sve više i Rijeku), kao i jedina gospodarska grana koja nosi Hrvatsku, ovo nisu obećavajući podatci. Naravno, sama činjenica što je turizam jedina hrvatska nosiva grana već je samo po sebi tužan podatak. Ukoliko razloge tražimo u globalnoj krizi, možemo se upitati kako se onda desilo da europski turistički centri poput onih u Italiji, Francuskoj i Engleskoj istovremeno ne bilježe takve minuse? Odgovor je sljedeći: istina, kriza je učinila da su neki odlučili ne otići na putovanja, a dio je onih koji su ipak otišli odabrali domaće destinacije. Ali je podjednako tako istina da zbog sveopćih cirkusa u Grčkoj, Egiptu, Tunisu… tamošnji turizam se strmoglavio k nuli. Kako su to bile izrazito popularne destinacije svi oni koji su odabirali taj dio Mediterana nisu odustali od svojih putovanja, već su se naprosto preusmjerili na sigurnija područja u koje spada i Hrvatska. Ukratko, nije svjetska kriza kriva što Hrvatska te ljude nije znala privući u većoj mjeri te su oni skrenuli prema Italiji, Crnoj Gori, Malti. Stoga odgovore ne treba tražiti samo u drugima, već i u nama. Također treba shvatiti da su destinacije na jugu Mediterana samo trenutno turistički „out“ i kada se stanje na tim prostorima smiri iznova će uzeti svoj dio kolača. Ukratko, ovo je jednokratna prilika koju hrvatski turizam ima.
Nije neka tajna da se kvarnerski i opatijski turistički potencijali ne iskorištavaju dovoljno, a još manje adekvatno reklamiraju. Slikoviti primjer toga može se svesti na ono što svatko od nas svojim očima vidi (točnije, ne vidi): jeste li ikada vidjeli turistički reklamni plakat Opatije dok ste putovali od Zagreba prema moru? Ili od Trsta, Beča, Ljubljane, Budimpešte, Beograda prema Hrvatskoj? Možete ugledati reklame s Rovinjem, Rabom, Dubrovnikom… ali Opatiju ne. Priča da takvo što Opatiji ne treba glupava je, napose ukoliko pogledamo ranije navedene podatke za siječanj i veljaču.
I sada ono što najviše boli: možete li uistinu nabrojati tri događaja zbog kojih bi (realno) netko došao na opatijsko područje? Zanemarimo lijepu klimu, divan ambijent i more. Govorimo malo o onome što dolazi popratno. Ukoliko netko kaže „gosti imaju sve u hotelu, pa zato ne izlaze“, također nije baš uvjerljivo. Oni koji i sami putuju (među kojima je autor ovih redaka) znaju da gotovo nitko, osim možda mladenaca, ne ide na odmor kako bi se sedam dana zatvorio u hotelskoj sobi.
Nadalje, kako se destinacija uopće odabire? Odgovor vam mogu dati i brucoši kakvog turističkog usmjerenja: sustavnim reklamiranjem (kako bi se uopće znalo za postojanje određene destinacije) i ponudom (kako bi netko mogao ispuniti svoj boravak na jednom mjestu, neovisno bio on tamo dan, dva ili pet). Ponuda je ono što destinaciju čini destinacijom: neovisno bila to kulturna ponuda (za koju se uredno zaboravlja da je najprofitabilnija!), ugostiteljska ponuda, ponuda koja se tiče zabave, ponuda koja se tiče aktivnog turizma, ponuda koja se tiče relaksacije… Također, ono što svi uredno zaboravljaju je sljedeće: današnji turist uglavnom nije „sidraš“, koji dođe u jedno mjesto i tamo vegetira 10 dana. On je mobilan, i ukoliko stigne u Opatiju on hoće vidjeti i Brijune, i Plitvice, i jamu u Postojni, i trsatrku gradinu. Stoga mu treba ponuditi Opatiju kao centar od dakle tamo ide i od kamo se vraća. Rezultat: tzv. stalni turistički „muving“.
Možemo puno pričati o turizmu, jer živimo na području gdje po “prirodi“ svatko od nas o turizmu mnogo zna, ali ono što ne znamo jest da živimo u iluziji kada sami sebi govorimo da smo turistički naj-, naj-. Tada se čudimo što su nam svi pokazatelji redom negativni. Istina je da u europskim okvirima nismo ni blizu toga naj-, naj-. Istina je da ne znamo dobro iskorištavati ovu nam bogom danu zemlju. Da je tome tako dokazuje enorman broj nezaposlenih, dok istovremeno imamo tek nešto više od 4 miljuna stanovnika i kapital iskoristivosti koji može zapošljavati 10 milijuna ljudi (europski razvojni podatci).
Istina je da je točno ono što svatko od nas zna reći, kada nas opali trenutak iskrenosti: pa mi u ovoj zemlji ne znamo uzeti novac niti kada nam se nudi. Dati ću samo jedan primjer koji to saznanje pretače u realno poslovanje. Svatko tko je barem jednom provirio nosom izvan Hrvatske zna da čim turist stigne, pod nos mu se frknu informacije što u dotičnoj destinaciji ima (čitaj: gdje mogu potrošiti novac). Jedna od tih informcija je uvijek stanovita „večer“. Ukoliko dođete na Crno more ona će se zvati „tradicionalna crnomorska večer“, u Rimu „tradicionalna rimska večer“, u Barceloni „tradicionalna katalonska večer“… shvaćate poantu naziva. To nije ništa doli obične konobe, malo ukrašene u stilu, s večernjim programom koji „dočarava“ dotičnu tradiciju, izvođači prigodno odjeveni, malo tradicionalne hrane i zatim na izlazu, dakako, suvenirnica. Rezultat: oduševljeni turisti s dojmom da su upoznali „ono pravo gdje su stigli“ te izišli s podosta eura lakši. Zašto ovo pišem? Vjerovali ili ne, upravo su takve „večere“ označene kao najposjećeniji događaji 2012. godine koje turisti posjećuju kada stignu u određenu destinaciju. Idemo sada korak dalje. Znate li za pokoju našu specifičnu tradiciju? Pomoći ću: zvončari, uskoci, carevi u Opatiji, pirati u Voloskom, a da ne govorim o Rijeci koja ne zna iskoristiti kolosalni marketinški as da je prije devedesetak godina bila samostalna država. Ukratko, ima toga na pretek. I sada se normalnom čovjeku postavi pitanje: koliko na našem području postoji sličnih sustavnih turističkih večeri (ne mislim „organizirali smo nešto slično par puta, i to je to“, već doslovno sustavno)? Niti jedne jedine! Poanta: kada razmišljamo o turizmu, treba početi razmišlajti praktično i konkretno, a ne samo filati turističke masterplanove, gušiti se u birokraciji i otkrivati toplu vodu dok ostali – zarađuju. (Ernie Gigante Dešković)