Novovjeka hrvatska krilatica koja glasi “Ko je jamio, jamio je”, mogla bi se, dakako, u mnogo pozitivnijem značenju primijeniti i na subotnji, drugi po redu LabINmusic Fest. Festival održan na sportskom igralištu tik pored starogradske jezgre Labina, ponosnog istarskog gradića, vjerojatno je duboko dirnuo sve njegove goste, posebice sve one koji su zaobišli ili probušili Učku. A takvih je bilo podosta.
Naime, mnogobrojni gosti iz Rijeke ( u što, naravno, spada i dvojac vaših izvjestitelja), Karlovca, Zagreba, Slovenije, Italije i ostalih Istri prijateljskih gradova i država, ostali su osupnuti količinom pozitivne vibre s kojom su dočekani od strane organizatora, osoblja i publike, unatoč prijetećim kišnim oblacima i gromovima osvijetljenim istarskim nebom.
Odmah na ulazu, kod super simpatičnog osoblja festivala, dočekale su nas akreditacije zajedno s bonom za cugu i hranu (živjeli ćevapi ). Tko je još u ova “krizocesijska” vremena napravio nešto slično?! Bravo Istrijani, svaka Vam čast. Ulaskom u prostor igrališta otkrili smo da se organizator, hvale vrijedno, potrudio natkriti što više prostora nekakvom polušatorskom konstrukcijom, koja se u kasnijoj fazi večeri pokazala spasonosnom za sve nas koji se ipak više vole kupati u moru ili kadi.
U tom trenutku na stageu je već dobrano prašila labinska grupa The Crossroads, o kojoj, priznajemo, ništa nismo znali, ali smo u razgovoru s tada još, nažalost, prilično malobrojnim posjetiteljima, većinom Labinjonima, saznali da je ova mlada ekipa znala svojim slušateljima podariti zaista kvalitetne svirke. I bi tako. Da, obrade, ali kakve. Pravi rock’n’roll!
Nakon njih, pojavile su se još jedne mlade nade labinske scene, grupa Rockline. Dečki, sve pet, svirka odrađena kao po špagi, samo tako dalje, ali nama je vaša pjevačica zakon. Cura s fantastičnim glasovnim mogućnostima. U svakom slučaju, bravo za predgrupe!
A onda je na scenu stupio velikan sadašnje hrvatske glazbe i ondašnje jugoslavenske novovalne scene, čovjek s vojskom odanih obožavatelja, jedinstveni Darko Rundek. U pratnji svog Cargo Tria zvučao je veoma zanimljivo i nadasve drukčije nego obično, mada nam se učinilo da je unatoč raspamećenoj publici i Izabelinim vanserijskim violinskim dionicama ipak nešto nedostajalo. Onda smo shvatili i što. Pa Cargo orkestar je postao Cargo trio! Po nama, u dobronamjernoj kritici, sve to puno bolje zvuči s orkestrom. No, da ne bude neke zabune, svirka je odrađena i više nego korektno. Pjesme kao što su “Šejn”, “Ruke”, “Ena” ili “Apokalipso” opet su oduševile.
Nakon što su Rundek i društvo odradili i dva bisa, na stage se popela ponos i dika grada na Riječini, naš Damir Urban sa svojom ” Velikom četvorkom “, uvijek izvrsno glazbeno raspoloženom. Iako je svaki njihov koncert nepresušno vrelo glazbenih užitaka, a ljude poput nas, koji smo relativno često na njihovim koncertima doista je teško iznenaditi, ovaj put bacili su nas na koljena. Fantastična svirka benda, super raspoloženi Urban (koji je u jednom trenu nenadano sišao na kišurinu među publiku i pjevao zajedno s njom) , te unatoč dobranom pljusku zapaljena, željna i apsolutno motivirajuća publika, rezultirali su fenomenalnim koncertnim događanjem! Unatoč početnim problemima s mikrofonom, mješavinom starih, novijih i relativno novih stvari kao što su “Magnet”, “Astronaut”, “Hirošima”, “Mala truba” ili prigodna ( s obzirom na vremenske uvjete ) “Budi moja Voda”, Urban & 4 doveli su publiku u stanje nekog mokrog transa. Pamtljivo!
Situacija se malko smirila ( ne u negativnom kontekstu, bilo je samo malo manje euforično) dolaskom starih zagrebačkih rock lisaca, grupe PipsChips&Videoclips, koji su, valjda u jeku najžešćeg nevremena, posjetiteljima festivala podastrli na uvid svoj široki opus pjesama iz bliže i dalje povijesti benda, posebice se koncetriravši na novi album naziva “Diskografija”. Ripper i ekipa zaista su dali sve od sebe (valjda u inat poplavi), a kad im se pri izvođenju njihove poznate stvari “Plači” pridružio i Darko Rundek, zadovoljstvu nije bilo kraja.
A onda šećer na kraju, skupina kreativaca okupljenih pod zajedničkim nazivnikom “dečki splitskog asfalta”, The Beet Fleet, poznatiji kao TBF. Toliko smo ih puta vidjeli, toliko puta čuli i nikad nismo ostali razočarani. Pa ni, naravno, ovog puta. Iako je pljuštalo kao da smo svi zajedno nekog gore naljutili, i po publici i po izvođačima, TBF je svoj perfomans izveo u potpunosti, natjeravši publiku na skakanje, pjevanje, plesanje i sve ostale, visoko cijenjene stvari, zbog kojih se i dolazi na koncerte. Nama je, obzirom na tada prevladavajuće polukatastrofične životne uvjete ( opći potop), nekako najbolje legla “Smak svita”. I na kraju, sve pohvale svima koji su ugradili sebe u ovogodišnji LabINmusic, nije bilo lako. Ali, vrijedilo je! Vidimo se dogodine. Forza Albona! (Sandi Basić; foto: Vedrana M. i Bojana G.)
