U raspravi o zdravstvenom odgoju u riječkim školama otvorilo se pitanje koje nadilazi sam kurikulum i zadire u srž političkog licemjerja. Naime, dio političke scene – predvođen MOST-om – odlučio je problematizirati sadržaj programa koji je neobvezan i koji se provodi isključivo uz pristanak roditelja. Drugim riječima, riječ je o programu koji pohađaju samo ona djeca čiji roditelji smatraju da im je takav oblik edukacije potreban.
No istodobno, isti politički akteri ne pokazuju ni približno isti stupanj zabrinutosti kada je riječ o vjeronauku u školama.
Kriterij znanosti – ali samo za neke
Tu dolazimo do očite nedosljednosti. Ako je kriterij za obrazovni sadržaj znanstvena utemeljenost, kako to da se taj kriterij primjenjuje samo na zdravstveni odgoj, a ne i na vjeronauk? Jer kada bismo na vjeronauk primijenili isti standard – zahtjev da se iz njega izbaci sve što nije znanstveno utemeljeno – postavlja se legitimno pitanje: što bi uopće ostalo od tog predmeta?
Vjeronauk je, po svojoj definiciji, predmet koji počiva na vjeri, tradiciji i teologiji. To nije problem samo po sebi – sve dok postoji sloboda izbora. Međutim, upravo je ironija u tome što se politički problematizira program koji je također izboran, koji roditelji mogu prihvatiti ili odbiti bez ikakvih posljedica.
Zašto se politika petlja u odluku roditelja?
Zašto onda potreba da se politički intervenira u odluku roditelja koji žele da njihova djeca pohađaju zdravstveni odgoj?
Ako je temeljna vrijednost sloboda roditeljskog izbora – kako često ističu konzervativne političke opcije – onda bi ta sloboda trebala vrijediti za sve roditelje, a ne samo za one čiji se svjetonazor poklapa s određenim političkim strankama.
U protivnom dolazimo do dvostrukog standarda:
jedan skup pravila za predmete koji proizlaze iz religijskog svjetonazora, a drugi za programe koji se temelje na javnom zdravlju i suvremenoj edukaciji.
Od obrazovanja do političke kontrole
U takvoj situaciji više se ne raspravlja o pedagogiji, nego o političkoj kontroli nad sadržajem obrazovanja.
A kada politika počne odlučivati koji su izbori roditelja prihvatljivi, a koji nisu, onda više ne govorimo o zaštiti djece – nego o pokušaju nametanja vlastitog svjetonazora svima drugima.
