Rijeka je grad koji je kroz jedno stoljeće prošao kroz više država, ideologija i društvenih sustava nego većina europskih gradova u nekoliko stoljeća. Upravo zato svaki spomenik u njezinu javnom prostoru nosi više slojeva značenja, bar oni koje nismo sakrili u neku arhivu ili muzej. Spomenici su ogledalo načina na koji gradovi odlučuje pričati vlastitu priču, a spomenik na riječkoj Delti, povezan s titoističkim razdobljem i posvećen upravo čovjeku koji je tim razdobljem naše povijesti autoritarno vladao, već dugo izaziva različite emocije i interpretacije, ali možda je došlo vrijeme da se o njemu počne govoriti na europski naćin: mirnije, otvorenije i zrelije nego dosad.
Oslobođenje praćeno egzodusom stanovništva
Za dio građana taj simbol predstavlja pobjedu nad fašizmom i početak jednog novog društvenog poretka. Za druge, koji su većina građana danas, isti taj period označava početak represije, poratnih likvidacija civila, gubitka imovine i planiranog masovnog tjeranja autohtonog stanovništva iz grada. Rijeka je nakon Drugog svjetskog rata doživjela duboku demografsku transformaciju: velik broj ljudi različitih etničkih i društvenih pripadnosti napustio je grad, što zbog iz Beograda isplaniranog procesa terorizma nad građanima i radnicima, što zbog političkog pritiska i ignoriranja demokratske volje Riječana, straha od nasilja, klasne stigmatizacije ili jednostavno promjene sustava kojem se Riječani, toliko naučeni na trgovački mentalitet i liberalne vrijednosti, nisu mogli ili htjeli prilagoditi. 85% naših je riječkih sugrađana tad prešlo preko noći u izgnaništvo, a njihova iskustva često su ostala na rubu službenog sjećanja, i do pada SDP-ovog režima, propagandski skriveni u gradu.
Ostaviti ili ukloniti spomenik Titu?
Upravo zato pitanje da li pustiti ili otkloniti spomenik Titu na Delti nije jednostavno, nego zapravo otvara dublju raspravu o tome kako se grad odnosi prema vlastitim, još sasvim otvorenim povijesnim ranama. U europskim gradovima posljednjih godina sve je manje crno-bijelih rješenja i pogleda na takva pitanja. Neki spomenici kontroverznim ljudima i režimima iz povijesti su uklonjeni tout-court, neki premješteni u muzeje, ali sve češće se traže načini da se postojeći simboli vezane za moralno nečiste ličnosti i fenomene reinterpretiraju i da im se da novo znaćenje u skladu sa suvremenim humanističkim vrijednostima našeg europskog društva. Tj da se uz njih dodaju objašnjenja ili da se u njihovoj blizini stvore novi prostori sjećanja koji uključuju perspektivu žrtava takvih kontroverznih fenomena koji su oblikovali povijest jednog mjesta. Takav pristup nastoji ne brisati povijest, nego želi proširiti i produbiti njeno shvaćanje u srcima građana. Ideja je da se priznaje da ista povijest može izgledati potpuno drugačije ovisno o tome iz čije se perspektive promatra, i uvažiti u prvom redu žrtve nasilja i nasilnika.
Primjer Beča
Drugi su europski gradovi posljednjih godina razvili niz kreativnih rješenja upravo za situacije u kojima se želi izbjeći ujedno i glorifikacija i brisanje prošlosti. Najpoznatiji primjer je Beč, gdje je spomenik bivšem gradonačelniku Karlu Luegeru, velikoj povijesnoj ličnosti ali poznat također po antisemitskim idejama, ostao na svom mjestu, ali je umjetničkom intervencijom nagnut za 3,5 stupnja, stvarajući osjećaj nestabilnosti i jasnu poruku da društvo više ne stoji čvrsto iza vrijednosti koje je taj lik predstavljao.
Budimpešta
Slična logika pojavljuje se i drugdje: u Budimpešti su, umjesto uklanjanja spornih simbola iz prošlosti, uz njih stvarani snažni kontrapunkti poput memorijala „Cipele na Dunavu“, koji minimalističkom intervencijom mijenja način na koji prolaznik doživljava prostor i uvodi perspektivu žrtava. Isto tako je Budapest napravio svojevrsni muzej komunisti;kih spomenika, tako da ih je sve maknuo s izvornih lokacija i premjestio u zatvoriti park izvan grada. U Hamburgu su neki spomenici iz kolonijalnog razdoblja ostali na mjestu, ali su dobili intervencije suvremenih umjetnika: dodane su ploče, kontrastni elementi i tekstovi koji otvoreno govore o nasilju kolonijalizma. U Berlinu su brojni simboli istočnonjemačkog režima ostali u javnom prostoru, ali su reinterpretirani kroz informativne slojeve i umjetničke instalacije. Kod statue Cecila Rhodesa u Londonu nije došlo do rušenja, ali je prostor oko nje potpuno reinterpretiran kroz objašnjenja i javne intervencije koje jasno problematiziraju njegovu ulogu u kolonijalizmu. U više gradova Španjolske frankistički spomenici nisu odmah uklonjeni, nego su pretvoreni u mjesta edukacije o diktaturi.
Zajednička ideja tih rješenja nije rušenje, nego pomicanje pogleda: spomenik ostaje fizički prisutan, ali prestaje biti objekt slavljenja i postaje mjesto pitanja, nelagode i dijaloga.
Prilika za drugačiji pristup
Rijeka, više od drugih hrvatskih gradova, ima priliku pokazati da je sposobna za takav zreo pristup. Umjesto da rasprava ostane zarobljena između nadasve anakronističkih ideoloških podjela, pametnije je razmišljati o rješenjima koja će oplemeniti i prostor Delte i grad Rijeku. Spomenik na Delti mogao bi ostati kao povijesni artefakt najsurovijeg staljinističkog doba duge Titove vladavine, ali uz jasnu kontekstualizaciju koja bi govorila i o poslijeratnim represijama u Rijeci, o svakodnevnom političkom nasilju i o sudbinama više od 50 tisuća riječana koji su izgubili mogućnost življenja na svojoj rodnoj grudi, sve što su imali (za razliku od Istre, u Rijeci su izgnanici mogli nositi samo 1 veliki kufer po obitelji sa sobom), a neki i život. Još važnije, Rijeka bi mogla dobiti i novi memorijal, mjesto posvećeno svim civilima i svim stanovnicima koji su nakon rata postali izgnanici, bez obzira na etničku pripadnost, jezik ili ideološku oznaku. Takav bi potez pokazao da grad ne bira selektivno, ili rasistički, između sjećanja, nego ih pokušava pomiriti.
Šutnja nije rješenje
Najveći problem nije različito mišljenje, nego šutnja na koju su komunistički režim prije, a SDP-ov kasnije, prisilili cijeli grad. Generacije riječana su odrasle s paralelnim pričama o istim događajima, često bez prostora da se te priče susretnu. Javna rasprava o spomeniku mogla bi biti prilika da Rijeka prvi put otvoreno prizna složenost vlastite prošlosti. To ne znači izjednačavanje svega niti negiranje antifašističke borbe i NOB-a )u kojem su najaktivnije sudjelovali i većina riječana koje je kasnije Tito izbacio iz svog zavičaja), nego prihvaćanje činjenice da je nakon rata postojala i druga strana žrtve, ona koja je desetljećima ostala izvan službenog narativa iz političkih kalkulacija i razloga.
Spomenik koji ne stvara podjele
Gradovi koji se usude pogledati u cijelu svoju povijest, uključujući i bolne dijelove, obično izlaze iz takvih rasprava jači. Rijeka, osim u doba Mussolinija i u doba Tite, je cijelu svoju povijest bila grad bogatog susreta europskih kultura, jezika i identiteta ali upravo zato bi trebala imati hrabrosti priznati i svoje moralne lomove. Možda rješenje nije ni u rušenju, a defininitivno nije u slavljenju, nego u stvaranju prostora u kojem će različita sjećanja moći stajati jedno uz drugo. Tek tada spomenici prestaju biti izvor podjela i postaju početak razgovora.
Jer pitanje koje zapravo stoji pred Rijekom i Riječanima nije što učiniti sa spomenikom jednom diktatoru iz davne prošlosti, nego kakvu – bolju i plemenitiju, obavezno humaniju – priču Rijeka o sebi želi ostaviti generacijama koje dolaze poslije naše i čovječanstvu.
—
Nekoliko prijedloga i ideja, kako bi se u europskom duhu i umjetnički prihvatljivim obliku mogla očistiti ova mrlja u moralnoj povijesti grada:
1 – Najjače i najmirnije rješenje bilo bi nadograditi novi memorijal uz postojeći spomenik, a posvećen ubijenim civilima, političkim zatvorenicima i stanovnicima koji su nakon rata bili prisiljeni napustiti grad.
2 – Kao u Beču s Luegerom, moguće je napraviti intervenciju koja mijenja način na koji se spomenik doživljava, bez rušenja.
3 – Jedno od najučinkovitijih europskih rješenja je stvaranje kružnog prostora s informacijama oko samog spomenika. Na Delti bi to moglo značiti dodati kronologiju Rijeke 1943–1954, podatke o poratnim likvidacijama i represiji, svjedočanstva obitelji koje su otišle i prikaz kulturnog sloma grada.
4 – Delta je otvoren prostor i idealna za suvremeni pristup dodatkom puta kroz niz diskretnih kamenih ili metalnih oznaka u tlu, svaka s imenom, godinom ili pričom riječanina, koji je nestao ili otišao. Tako svaki prolaznik u tom mjestu fizički prolazi kroz povijest grada i zločina.
Tekst predstavlja osobni stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala Rijeka Danas.
