Kao odgovor na svjetonazorsko-ideološke ratove koje je pokrenuo premijer Zoran Milanović i njegova Kukuriku koalicija, u posljednjih godinu dana u Hrvatskoj nam se događa konzervativna revolucija. Konzervativna, jer svoje uporište traži i pronalazi u vjeri i naciji. Nerijetko prelazeći granice dobrog ukusa. A bili smo i svjedocima otvorenih manifestacija hrvatskog nacionalizma.
U trenucima velikih društveno-ekonomskih kriza gotovo je uobičajen i u svijetu raširen povratak tradiciji, kao “sigurnom” utočištu u nesigurnim vremenima. Slično je i u Europskoj Uniji. Primjerice, u bankrotiranoj Grčkoj, novoj predsjedateljici EU, ekstremistička Zlatna zora, ustrojena poluvojnički i čiji članovi s psima patroliraju Atenom i prebijaju emigrante je parlamentarna stranka. U susjednoj Mađarskoj ksenofobni parlamentarni Jobbik zauzima se za obnovu Velike Mađarske koja bi uključivala i dijelove Hrvatske s “pripadajućom” Rijekom također.
Ništa bolje nije ni u razvijenim europskim demokracijama. U EU drugoj po ekonomiji jakoj Francuskoj sve više jača utjecaj Nacionalne fronte Marine Le Pen kojoj prijeti ukidanje zastupničkog imuniteta zbog govora mržnje prema muslimanima. Sličnog bujanja krajnje desnih ekstremističkih stranaka ima i u Belgiji, Nizozemskoj, te Švedskoj i Norveškoj.
Uspoređujući se sa spomenutim zemljama, a uzimajući u obzir nagomilano nezadovoljstvo građana, kako kakvu potencijalno opasnu socijalnu bombu koja samo što ne eksplodira, kod nas je situacija još relativno mirna. I pod kontrolom sustava. Nakon pokliča “Za Dom spremni” nogometaša Joe Šimunića, još je jedan događaj, ovaj put pomno prešućen u javnosti, podsjetio na dane Nezavisne Države Hrvatske.
U bazilici Srca Isusovog u Zagrebu, a na njegov rođendan, 28. prosinca održana je sveta misa zadušnica za poglavnika Antu Pavelića. Pogrešno bi bilo brzati pa taj potez Katoličke Crkve ocijeniti njezinom ustašizacijom nakon referenduma o braku i najavljenog o ćirilici. Zato jer se misa za poglavnika u toj crkvi održava svake godine još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća. A u crkvenoj je praksi da zadušnicu može naručiti i, dakako, platiti bilo tko, za bilo koga i bilo kada.
Zbog toga i nije čudno, ma koliko možda bilo zgražajuće, da se, eto, održi zadušnica i za Antu Pavelića. Doduše valja reći da su joj nazočili njegovi štovatelji. A takvih, vjerojatno, ima i puno više od onih koji su bili u crkvi. No, opasnije od revitalizacije ustaštva, što se prenaglašava u nekim medijima, je ipak sve ono što ne čini, u prvom redu što se tiče gospodarstva i socijale, aktualna Kukuriku vlast. Jer, da se bolje živi…(Giancarlo KRAVAR)
