Kolumne

Mučenje, šizofrenija i Rijeka kao EU prijestolnica kulture

Mučenje, šizofrenija i Rijeka kao EU prijestolnica kulture
EPK 1

foto: rijeka.hr

Kako stoji na službenim stranicama Grada Rijeke 10. lipnja 2013. … S ciljem upoznavanja najšire zajednice s dinamikom pripreme kandidature Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture, uvjetima i zahtjevima natječaja, izazovima i prijetnjama, ali i pružanja platforme za zajedničku raspravu o smjerovima i ciljevima programa Rijeka EPK2020. u Gradskoj vijećnici Grada Rijeke danas je održana javna rasprava. I tako dalje…

Iako se sveudilj na istoj raspravi ex catedra govorilo o tome kako je ovo tek početak javne rasprave na SLUŽBENIM stranicama Grada piše da je ista održana! Zašto je tomu tako? Valja napomenuti da je na istoj raspravi uglavnom održano nekoliko monologa, politički obojenih, prikazan je promidžbeni film s malo glasova iz publike. Vijećnica je ovoga puta bila znatno praznija za razliku od nedavne također rasprave o Strategiji kulturnog razvitka Grada Rijeke do 2020. kada je bilo i više živosti i više zanimanja.

Sama kandidatura Rijeke za EPK ujedno je i prioritetni strateški cilj. Na tadašnjoj, brže bolje održanoj raspravi, čisto da se ista stigne usvojiti prije izbora, djelatnici u kulturi dovedeni su praktično i činjenično pred gotov čin. Tipa, evo je… Naša krasna strategija. Od Vas očekujemo da ju zajedno provedemo. Pri tome, usprkos pitanjima, nisam dobio analizu stanja. Jednu od temelja rada pristupa strategiji. Iako je rečeno da je provedena.

Nisu održane, primjerice, nikakve fokus grupe, nikakve radnje, koje bi na bilo koji način uključile u proces stvaranja Strategije one koji bi ju trebali provoditi. A očekivalo se da to bude NAŠA strategija, da ju percipiramo kao SVOJU, da je došlo neko drugo vrijeme. Grubo su tada ignorirani neki temeljni projekti koji već niz godina postaju brand Rijeke, poput Festivala malih scena dok su se kao strateški ciljevi pojavljivali neki novi festivali – tipa Republika ili pak Dramsko učilište pri HNK Ivana pl. Zajca koje se sveudilj spominje u medijima da već posluje, samo imate jedan mali problem. Ne možete dobiti nikakvu informaciju o istome, o njegovom ustrojstvu, programu, planu, kurikulumu, odluci o provoditeljima, a da pri tome HNK nema ni statutarnu opciju pokretanja tog učilišta. Kada zatražite informacije, opet odugovlačenje. Zašto? Ako sva dokumentacija postoji zar treba mjesec dana da se isti dokumenti dostave? Ili možda ne postoje?

I kao da se gotovo ništa nije naučilo evo je ponovno, opet jedna rasprava za koju od istog izvora, Grada Rijeke, nije jasno jel je početak kako je rečeno u Vijećnici ili kraj, kako je napisano na službenom portalu. Čemu takva zbrka? Ima li se jasna vizija istoga unutar vlastitih redova? Na većinu pitanja, što, kako, tko, kada, gdje i slično, dobivan je isti odgovor tipa to još nije definirano ali je ideja da svi zainteresirani donesu odluku o tome (što, kako, tko, kada, gdje i slično).

Ovakav pristup se može smatrarti dvostruko. Uistinu kao otvorenu mogućnost suodlučivanja u cijelome procesu, ali i nepripremljenost, neznanje ili blagu kaotičnu izgubljenost. Ne želim donositi sud o tome. Međutim, postoji niz činjenica koje upućuju na temeljni problem koji je kreiran unazad više od dva desetljeća u Rijeci (a i šire). Ne samo da ne postoji, već je i izbijeno iz svake primisli – POVJERENJE.

Teoretiziranje nasuprot djelovanju.

Pogledajmo dva primjera. U Rijeci je krajem svibnja izvedena predstava Victimize Fraktal Falus Teatar (FFT) iz Splita u režiji Hrvoja Cokarića i izvedbi Sanele Marković, Darija Tvrdića i Nele Sisarić kao dio Europskog projekta Gender Crossroads. FFT je gotovo višedesetljetna pojavnost na hrvatskoj suvremenoj kazališnoj sceni koja svojim kontinuiranim djelovanjem propituje, ali i utječe ne samo na izvedbenu scenu već i na društvo u okviru svoga djelovanja. Spojem načela tehnologije, ali i društveno angažiranih tema, postavlja gledatelja – čovjeka u izravno stanje aktivnog promišljanja, pa prema tome i poticanju na djelovanja.

Primjerice, kada ste u poratnom razdoblju, u sred ljeta, pod punom ratnom spremom, marširali, primjerice Zadrom, a onda u pokretnom kavezu bili izloženi neposrednoj (mini)torturi samo sudaranja tih kaveza, ali i psihološkom energetskom izboju o jednoj viziji rata. Ili pak kada je sam odabir podzemih vlažnih hodnika Zagreba davao drugačije perciptivne mogućnosti. Ciklus Olovnih vojnika tako je izravno putem medija kazališta mijenjao.

Victimize je interdisciplinarni projekt započet 2012. u izvedbi FFTa čija je dramaturgija zasnovana na istinitim događajima. Projekt koji raskrinkava i analizira odnos žrtve para homoseksualaca neprihvaćenog u užem obiteljskom krugu i njihova nesretna sudbina te odnos zapadne kulture prema patnji i žrtvi općenito. Ciklus performanca u 2012. i 2013. je zamišljen kao work in progress koji će istraživati odnose između žrtve i mučitelja u raznim socijološkim i političkim kontekstima koristeći SM poetiku.

Aktualnost koja se danas ogleda u raznim pristupima zdravstvenom odgoju, osnovnim ljudskim pravima, aktualnost je koja na sceni pruža gorku sliku izobličenog, nužno (ne)željenog života dvoje ljudi čije ih „oznake“ drugačijosti prisiljavaju na drugačiji životni put.

FFT u Rijeci pokazuje, „prolazno vrijeme“ rada na projektu. U atriju HKDa, intimne atmosfere, kostimografskoj i izvedbenoj formi sadomazohizma, na kožnim foteljama, publika gleda, ali i motri ne samo mučenje, već i žrtvovanje, ali i obmanjivanje, ne samo čovjekove seksualnosti, već i njegove sociološke i društvene koordiniranosti, čija je tragična priča samo ishodište. Jednom riječju prevara – što sve može značiti victimize!

Vjerujem kako se već u Splitskoj verziji početkom lipnja sama predstava izmijenila dodavanjem fascinantne scenografije Alemke Đivoje čiji su nacrti bili dostupni na internetu, a koja, između ostaloga, izvođače stavlja na ogromi rotacijiski, post suvremeni križ – možda temelj takvoga konačnog stanja. Ako sadašnje situacije i stupanj slobode dovodi do takvih tragičnih posljedica, onda je pitanje kakva će stanja ubuduće donijeti eventualno dodatno (zdravstveno) needuciranje ili pak Ustavom ograničena prava pojedinih manjina? Takva pitanja postavlja ovaj rad. Dodatna koordinacija pokreta izvođača, kao i dramaturgija glazbe Jorgea Sladića i Hrvoja Cokarića zasigurno može povećati izvedbeno perciptivni potencijal ovog projekta.

Nešto kasnije, početkom lipnja u Rijeci smo vidjeli i novi projekt mladog plesača, izvođača i koreografa Jasmina Vrbana SHIZOF-20RENIJA. Sama ideja nastala je u sklopu završnog rada Vrbana za vrijeme boravka u Sjedinjenim Američkim Državama na programu CIC Choreolab pri New Yorkškoj, broadwayskoj akademiji za suvremeni ples Dance New Amsterdam gdje se i u dva navrata školovao.

I ovoga puta, nakon povratka Vrban ima potrebu prezentirati riječkoj publici ono što je tamo naučio uključujući u projekt riječke snage. Predstava je to zanimljive dramaturške i režijske strukture ljudskog života u inverzu vremena, od smrti do rođenja. Zanimljiva su i pojedina koreografska rješenja, dok osnovne poteškoće nastaju kod tranzicjia, spajanja pojedinih scena. Izvedbena snaga mahom mladih plesača, ukazuje na potencijale i kapacitete možebitne nove riječke scene. I tako se konačno u Rijeci događa suvremeni ples. Ne da je samo u Rijeci suvremenog plesa na kapaljku, već to postaje opće, uglavnom kvazikonceptualno pravilo hrvatske suvremeno plesne scene. Tronove i pozicije zauzeli su, sad već pomalo ostarjeli (za ples) akteri, koji grčevito drže pozicije, isprepleteni u raznoraznim mrežama, uz potporu politike i vlastite podobnosti, a najviše poradi vlastitoga (ne)ostvarenja koče, guše i onemogućuju razvoj.

Vrban je za premijerno postavljanje predstave dobio HKD na Sušaku točno na dan izvedbe. Dakle, postavljanje scene, markiranje, tonska proba, postavljanje svjetla, probe sa svjetlima, možebitne korekcije, generalna proba i sama premijera, predviđeni su za samo jedan dan! Nadalje, Vrban gotovo samostalno financira ovaj projekt, od kostima do fluoroscentnih boja koje pri kraju fascinantno svijetle razmazane na tijelima izvođača kroz nizove pokreta i suodnosa. U svakome slučaju bitan rad, bitna situacija i bitan osjet za nadolazeće autore!

Kakve veze imaju ove dvije izvedbe s Rijekom kao EPK? Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel izjavio je na raspravi kako ima želju da kandidatura bude kandidatura cijeloga grada… kako želimo stvoriti novu sinergiju grada… ali i partnerski odnos civilnog društva, udruga, institucija i Sveučilišta. Obersnel nije spomenuo umjetničke organizacije! Zašto iste nije uvrstio u tu sinergijsku slogu? Pa u umjetničkim organizacijama upravo rade profesionalni umjetnici! Je li na njih zaboravio ili nisu u programu naučenih rečenica?

Raspravljati o EPK, a ne spomenuti umjetničke organizacije ozbiljan je (politički) propust. Ali taj propust odaje i stvarno stanje stvari. Nakon prva dva govornika iz publike, aktera riječke scene opterećenih prošlošću, koji u gradu u kojemu je mašinerija brisanje identiteta glavna poluga rješavanja neistomišljenika, koji ovakve „događaje“ koriste za istupanje u javnosti, Obersnel se jednome obrati s: Ma daj šuti. Kako je takav postupak u skladu s proklamiranom željom sinergije i zajedništva? Ne bi li gradonačelnik trebao primjerom, prvi, pokazati realizaciju i želju novih tendencija? Ili kad se besplatno pokupe ideje oni plaćeni će opet udarit po svome?

U Rijeci je skrivanjem informacija, primjerice svojedobno zapisnika o radu Kulturnih vijeća, potom netransparentno financiranje, sukobima interesa, milijunima kuna poreznih obveznika riječkom nacionalnom kazalištu, za koje se ne može znati na što su utrošeni jer ih je intendantica proglasila poslovnom tajnom, nepoštivanja Zakona o kazalištima, nepoštivanje zakona kada se riječki umjetnici zapošljavaju u školi za klasičan balet i suvremeni ples, različitim tretmanima stvorena sablasna pozornica mrtvila, na kojima je sve manje i manje publike, grad iz kojega je otišlo na tisuće ljudi.

Na predstavu FFTa gotovo nikoga nije bilo od kolega iz struke, niti institucionalne niti one izvanstitucionalne, tzv. nezavisne. Opća je boljka da je većina sama sebi dostatna, gledaju sami sebe, a i ponekom zalutalom gledatelju kada vidi kazališno izvedbeni užas institucije ili nezavisnog u vremenu recesije više ne pada na pamet ići u kazalište. A, onda se organiziraju okrugli stolovi na kojima se intelektualno masturbira o razlozima smanjenja broja publike, a da nitko niti u jednom trenutku poradi balona egomanijakalnosti ne poentira na samoga sebe, na scenu samu, kao prvi i iskonski uzrok. Pa kako će drugi dolaziti gledati ono što i samo „stručnjaci“ ne dolaze, što ih ne zanima?

Kakav odnos i podršku pokazuje Grad kada primjerice Vrbanu daje samo jedan dan korištenja prostora za postavljanje i premijerno izvođenje predstave? Zašto nam vrsni profesionalci, primjerice oni iz HNK, vlastitim primjerom ne pokažu kako se u 1 dan sve postavi, odradi generalna proba i premijera? Zašto neki profesionalci to moraju, a drugi ne? Nije li i to razina sociološke diskriminacije o kojoj progovara Victimize?

U Rijeci očigledno nikoga ne zanima niti iskusni FFT niti mladi nadolazeći Vrban. Kako onda ostvariti želju za novom sinergijom? Kako stvoriti monolit kandidature cijeloga grada? Kako ozbiljno pristupiti toj temi kada se jedno priča, a djelovanjem se pokazuje drugo? Kada izvarani, obmanjeni i victimizirani jednostavno nemaju POVJERENJA. Sada, kada bi trebalo prionuti poslu, i uistinu iskoristiti mogućnost, brže preobraziti grad, ostvariti ideju, hoće li biti moguće, da na ognjenoj zemlji, kada su stigli aveti prošlosti, nikne novo sjeme? Pogotovo kad samo ponašanje prvoga čovjeka grada odaje posve nešto drugo.

Hoće li se na tu neuvjerljivu, možda lažnu iskrenost, uhvatiti neki novi entuzijazmi, koji će opet biti iskorišteni i fraktalno za sedam osam godina proživljavati još jednu tužnu priču prevarenih, dok će podobni, i uglavnom nestručni i dalje gurati kulturu ovog grada u dubinu balkanskog kala.(dayline.info – zvonimir peranić)

Midas

Click to add a comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Kolumne

More in Kolumne

Za vrijeđanje mrtvog predsjednika 15 dana zatvora, za vrijeđanje živih Riječana niti prijava!

February 13, 2019

Mario Nakić: Trst je naš!

spFebruary 12, 2019

Denis Kuljiš: Hrvatska i Rijeka ponovno s Mađarima?

spJanuary 20, 2019

Riječki kafe: Od Loleka i Boleka, do Ekonomskog tigra Nove Europe

spJanuary 16, 2019

Denis Kuljiš: U 2.krug predsjedničkih izbora idu Kolinda i Kolakušić!

spJanuary 15, 2019

Denis Kuljiš: Upravljaju li Hrvatskom amateri?

spJanuary 5, 2019

Koliko je djecu uopće briga za vašu seksualnu orijentaciju?

spNovember 26, 2018

Kuljiš: Festival uhljeba i zloslutna grmljavina s Pantovčaka

spNovember 1, 2018

KOMENTAR: Spaljeni ili liječeni

spOctober 19, 2018

Copyright © 2017 Rijeka danas.