Početkom godine treći najveći grad u Hrvatskoj bio je pun optimizma i samopouzdanja, započinje reportažu o našem gradu novinarka britanskog Telegrapha Linda Cookson. Nakon neočekivane pobjede pored Dubrovnika i Splita, Rijeka je proglašena prvom europskom prijestolnicom kulture (Galway je također pobjednik) i luka je bila spremna zaslijepiti novu publiku amicioznim programom i izložbama. Ostaci vatrometa s raskošne ceremonije otvaranja u veljači jedva su nestali s obale kada je pandemija iznenada i katastrofalno upropastila cijelu riječku feštu. Ograničenja, zaključavanja, zatvaranja granica i otkazivanja javnih događaja zaprijetili su da će događaj privesti kraju prije nego što je započeo.
Ipak, organizatori i partneri Rijeke 2020. okupili su se kako bi nastavili projekt. Videozapisi o performansima vrtili su se tijekom lockdowna i, s obzirom na ograničenja, rekonfigurirali događaje kako bi odgovarali pravilima društvenog distanciranja. Sada, kako se gradski život počinje vraćati u normalu, Rijeka se ponovno priprema ukrasti svoj dio showa.
Ako do sada niste čuli za Rijeku (izgovara se “Ree-ecka”), ne brinite, niste jedini. Iako je samo 15 minuta udaljen od luksuznog primorskog odmarališta Opatije i izravno povezan s nekim od najljepših hrvatskih otoka cestom i trajektom, grad nikad nije bio pravo turističko odredište.
Moj prvi posjet, 1973. godine, nije bio previše ohrabrujući. Bio sam na posljednjem dijelu putovanja vlakom i nisam radila nikakvo istraživanje o bivšoj Jugoslaviji. Samo sam stavila prst na mapu i očekivala da ću se naći u mjestu poput Dubrovnika, kojeg sam se sjetila s razglednice.
Mladost – ludost. Umjesto mjesta iz svoje mašte, stigla sam do brze industrijske luke, pošumljene hrđavim dizalicama. Iako je bio početak rujna, neumorno je padala kiša. Uzela sam prvi vlak i otišao iz grada.
I to je, pomislila sam, bilo to. Fast forward skoro 40 godina i vijesti o riječkom predstojećem statusu Europske prijestolnice kulture bile su dovoljne da me potaknu na razmišljanje. Možda sam propustila nešto o gradu svih tih godina? Ili su se možda stvari promijenile?
Odlučila sam riskirati – možda će to biti ljubav na drugi pogled – i konačno posjetila grad prošlog ljeta. No ovaj put sam domaću zadaću odradila unaprijed i imala bolju predodžbu što očekivati. Naime, Rijeka nije bombonijera. Grad ima svoj dio arhitektonskih atrakcija koje odražavaju njegovu kompliciranu političku povijest – rimski luk, barokna katedrala, talijanske vile i habsburške palače sa svadbenim tortama. Ima glavno pješačko Korzo kao glavno središte i atraktivnu obalu Rive duž obale – mjesto koje je potpuno očišćeno od mog prvog posjeta. Smješten u paunovsko plavom Kvarnerskom zaljevu i uokviren šumovitim planinama Učke, također ima neočekivano glamurozna mjesta. Ali ipak, teško da bi osvojio nagradu na bilo kojem natjecanju ljepote. To jednostavno nije njegov đir.
Ono što Rijeci pruža pobjedničku prednost i u što sam se zaljubila (ovaj put) nešto je manje definitivno od estetskog šarma. To je čista energija i vitalnost mjesta koje vas osvaja: njegova ponosna kulturna raznolikost, cvjetajuća “alternativna” glazbena i umjetnička scena i njegova nepokolebljiva pritajenost. Sa snažnom studentskom prisutnošću, dugogodišnjom reputacijom korijenskog aktivizma i nadimkom “Crvena Rijeka”, ima osjećaj grada koji vjeruje u sebe, grada u kojem se stvari događaju. Ako ga posjetite očekujući obilnu umjetničku scenu Liverpoola na Balkanu, nećete se razočarati.
Kao i Liverpool, glazba je Rijeci u u krvi. Godine 1976. samo mjesec dana ili otprilike nakon što su The Sex Pistols objavili Anarchy u Velikoj Britaniji, lokalni bend Paraf svirao je prvu punk svirku u Istočnoj Europi u centru grada. Bivša Jugoslavija je tada još bila komunistička država, ali podzemna pobuna je bila u tijeku. Jedno od glavnih gradskih glazbenih mjesta, Palach, preimenovano je 1969. u spomen na samozapaljivanje češkog antisovjetskog prosvjednika Jana Palacha. Još uvijek radi u dvorištu prepunom grafita. Danas se otvaraju novi klubovi i indie mjesta. Renovirani Tunel Bar, smješten u luku ispod željezničke pruge, miješa izložbe s koncertima uživo i džezom. Dalje uz rijeku Rječinu, funkcionalno namješteni Život popularno je odredište za zabavu do zore.
Ali ne morate biti u ranim dvadesetima da biste “dobili” Rijeku. Njegova convivial cafe kultura je užitak. Širok habsburški Korzo ne bi izgledao neuobičajeno ni u Beču. A ako skrenete s glavne staze, tu su mali, nekada zapušteni stari gradski trgovi koji su urbanistički projekti obnove pretvorili u višenamjenska mjesta za sastanke. Pavlinski Trg, u blizini srednjovjekovnog riječkog kosog tornja, kombinira ogroman kafić na otvorenom sa šarenim dječjim igralištem.
Još jedno od mojih najdražih mjesta bio je u centru grada Čajni trg, gdje su 2017. godine posađene drvene bačve sa sortama čajeva kao dio inicijative „Zelenog vala“ za unošenje više vegetacije u središte grada. Mještani se okupljaju kako bi ispijali čajeve (i druga pića) ispod ogromnog murala s plavim drvetom.
U ugodnom samovarskom baru, na uglu trga, poslužen mi je čaj „Torpedo“, navodno omiljena mješavina Engleza Roberta Whiteheada, čija je inženjerska tvrtka sa sjedištem u gradu proizvela prva svjetska torpeda u 1860-ima. Što je prilično visoko na šarenoj ljestvici. Kao i otkrivanje spasilačke jakne iz Titanika (koju je spasio 18-godišnji pomorac iz Rijeke koji je služio na brodu Carpathia), i koja je izložena u gradskom Pomorskom i povijesnom muzeju u palači bivšeg guvernera. I na kraju, moj posjet muzeju računala Peek & Poke, zemlji čudesa za geekove, prepunoj starinskih tehnoloških nostalgija.
Problem je u alkoholu.