Otprilike deset mjeseci nakon događaja u Srebrenici, Ratko Mladić i Slobodan Milošević imali su dugi telefonski razgovor, koji je presretnut.
Sve se dogodilo 11. svibnja 1996. godine, a neke od stranih obavještajnih službi uspjele su probiti komunikaciju generala i tadašnjeg predsjednika Srbije.
U razgovoru je Milošević ispitivao Mladića o “pucnjavi u Srebrenici”, kako je rekao, i rekao generalu da je čuo da je pucano na civile, što je žestoko negirao i tvrdio da je spasio civile, da će biti uhićen ako dođe u Srbiju.
11. svibnja 1996., 10 mjeseci nakon Srebrenice, Mladić je u RS-u, Milošević u Dobanovcima
Milošević: Ratko, htio sam malo razgovarati. Objasnit ću vam to lijepo, jednostavno i jednostavno, nema kompliciranih ideja.
Mladić: Ne znam vjerujete li mi?
Milošević: Čim vas pitam jer, ako vam ne vjerujem, koliko mi vrijedi reći mi: “Evo časne riječi”, rekao je. Napravili smo Republiku Srpsku. To je čista stvar. Na kraju, zato je nužno da ljudi, to je naš nacionalni interes, da se ljudi koji su zauzimali najodgovornije položaje u njegovom stvaranju izvuku iz raznih hipoteka koje su nam neprijatelji postavili, uključujući i ovo pitanje Međunarodnog suda. Stoga, odmah na početku i unaprijed, dopustite mi da vam kažem ne samo da iz osobnih razloga nikada ne bih dopustio da vas netko izruči Tribunalu, već iz povijesnih i političkih razloga, jer bi to bio najveći nacionalni sramota za naš narod. jednostavno, skrećem vam pažnju na to, glupo je vjerovati da ne smijete doći ovdje kako vas netko ne bi uhitio ili izručio nekome itd.
Mladić: Ne, ne, predsjedniče.
Milošević: Pitali ste me telefonom što se nalazi u tajnom protokolu itd.
Mladić: Dobro, to sam pitao, ali ne mislim ovo. Ovo se slažem sa svime što ste rekli.
Milošević: Pa, u takvoj situaciji ne želim tebe i Radovana Karadžića, moram vam reći, ne razlikujem se između vas, iako vas volim i ne volim njega, ali ja također ga ne mogu mrziti. Ne mrzim ga, uopće ne mrzim ljude, a on je vrijedno radio i puno se žrtvovao, ne mogu reći da nije. Samo što je kreten, pa neke stvari nije razumio, ali ja vas ne razlikujem jer mi je, s obzirom na vaše položaje, jednako važno da vas dvojica dolazite do izražaja.
Mladić: To suđenje mi se uopće ne sviđa, znate, ni s nacionalnog ni s nenacionalnog suda.
Milošević: Pazite, budući da izvještaj dolazi, mora se razmotriti.
Mladić: Prvo da vam kažem, imam snimke i trebaju mi, ali, doduše, nemam pristup medijima, ni na Palama, ni u Beogradu, ni u Podgorici, nigdje. I bolje tako.
Milošević: Bolje. Sad je bolje. Kasnije neće biti problema.
Mladić: Da vam kažem. Spasio sam te civile. O kakvoj djeci i ženama govorite. Došli su svi, i muški, a kamoli ženski, i mali i veliki, tamo gdje je bilo dogovoreno. Prebačeni su u Kladanj.
Milošević: Ono do čega smo došli – u Srebrenici je bilo veliko pucanje na civile.
Mladić: Kada?
Milošević: Veliko pucanje na civile u Srebrenici.
Mladić: Ne, ne.
Milošević: Ne u Srebrenici, već na farmi tamo negdje.
Mladić: Ne, ne, ne … Ne, nema civila.
Milošević: Vjerujem da je to trebalo riješiti.
Mladić: Ne, da vam kažem. Jeste li gledali što su oni koji su pobjegli rekli nakon tri mjeseca, četiri. Nakon godinu dana pobjegli su. O čemu ti pričaš? Nisi mi vjerovao da su se Turci međusobno tukli. Vjerujete li sada nakon onoga što to dijete kaže? Dvadeset godina je, kaže, ubio sina svoga oca, sina svoga oca, ubili su se, pucao na sve. O tome postoji trag, predsjedniče, od Srebrenice do prijelaza prema Tuzli. Tačno se zna gdje je tko pao. Imate gužve u kojima je ubijeno 200, gdje je deset ubijeno među sobom. Tko je uletio u minska polja, tamo se probio kroz vojsku. S njima sam potpisao ugovor gdje doći. I tko god je došao na punkt, bio je spašen.
Milošević: Pozitivan rezultat izbora za mene je kad kaže da su Frovik, koji vodi KESS, da su održani američki, pošteni i demokratski izbori. Toliko mu je stalo, do sada sam razgovarao s njim 20 puta. On je dobar čovjek. Mat je u dva poteza. Trebala bi postojati jedna emisija koja će pokazati demokraciju, pa je ova pohvala, sve je kontraproduktivno što Karadžić miješa vaše i njegove slike, rekao sam Gveri …
Mladić: To je moje zlostavljanje. Rekao sam mu, ali on …
Milošević: Pusti ga, jebem ti mater. I onda oni kažu, da, Karadžić i Mladić su kočnice Daytona. On to ne može učiniti. Na svijetu ne postoji etnički čista zemlja.
Mladić: Pa ne, sad smo takvi kakvi jesmo. Karadžić je idiot. Cijeli je život radio samo s luđacima i uopće ne zna raditi s normalnim ljudima. Laže kad zagrabi žlicu. Nikad prije tebe ovo nisam rekao tako otvoreno.
Milošević: Znam da laže.
Mladić: Dakle, to je čovjek-čudovište. Mučili su me, pa sam javno rekao u Skupštini: „Cijeli sam život radio s normalnim, ispitanim ljudima.” Tko god je radio u vojsci, morao je biti sustavno ispitan tri puta. Radio je samo s luđacima. Pekao bi me na ražnju pred Alijom Izetbegovićem.
Milošević: Ne bih prihvatio dvojac Plavšić-Koljević jer je Biljana obična budala i stalno će nam stavljati prst u nos.
(Kurir.rs/S. Telegraf)