Dobrih, starih vremena, kao što je poznato, nema. Obično se nikad nisu dogodila. Što god mi danas mislili o socijalizmu, činjenica je da je Berlinski zid bio nadziran samo s jedne strane. Na jednoj strani bili su žica, reflektori, njemački ovčari i vojnici na osmatračnicama, čitava scenografija jednog konclogora. U tadašnjoj Demokratskoj Republici Njemačkoj bilo je tako sjajno da je građane trebalo mitraljezima čuvati da ne pobjegnu.
S druge strane, bili su tek pločnik i grafiti i nitko nikomu nije ništa branio niti je za tim bilo potrebe. Koliko se god trsili dokazati da je socijalizam bio bolji, valja biti iskren – zid se preskakao, ili žudio preskočiti, samo u jednom smjeru. Građani Zapadnog Berlina nisu pokazivali pretjeranu želju preseliti se u sovjetski raj, gdje se čitavo jutro stoji u redu za mjesečno sljedovanje cikle.
Istočnonjemački graničari veoma bi se začudili da se netko uzverao s druge strane pa da im razdragano mahao i zvao patrolu: “Juhu, momci, evo mene k vama! Nemojte moje bonove za benzin slučajno dati nekome!”.
Pa ni u nas nije bilo bitno drugačije, iako volimo vjerovati da jest. Četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća neki su u Dalmaciji bili tako očajni da su na vesla bježali u Italiju, a ne sjećamo se mnogo primjera da se netko odvažio na jednaku avanturu sa Zapada na Istok. Uistinu, jedva da bismo našli ijednog Talijana koji se iscrpljen, gladan i ispečen suncem, dovukao na lastovsko žalo i plačući uzeo ljubiti slobodno tlo prve zemlje samoupravljanja, sveudilj blagosivljajući druga Tita i drugove Rankovića i Bakarića.
Oni što tvrde da je u socijalizmu bilo bolje, nekako su valjda zaboravili da se nekada za ljepši komad odjeće morao uzimati pasoš i putovati do Trsta, a nije bio slučaj da su Nijemci ili Francuzi došli u nas, natrpali gepek Rizovim tranzistorima, Jugoplastikinim šlapama i kabanicama i Varteksovim vunenim odijelima s uzorkom riblje kosti i zavidno uzdisali: “Joj, blago vama Jugoslavenima, u vas se ima svašta za kupiti!” Mališani u zemljama takozvanog trulog kapitalizma nisu zamjerali roditeljima da moraju jesti čokoladu, dok se njihovi vršnjaci na Istoku prežderavaju najfinijim šećernim tablama.
Prije neki dan, guleći bananu, sjetio sam se danas potpuno neshvatljive zgode iz kasnih osamdesetih. Mislim da je 1989. bila, stariji će se toga sjetiti, kada su u rudniku Stari Trg kod Trepče štrajkali glađu albanski rudari, a srbijanska propaganda se različitim, katkad vrlo neobičnim sredstvima trudila obezvrijediti i ocrniti njihov prosvjed. Vjerojatno je najuspješnija bila beogradska Politika, s podlim i otrovnim tekstom kako “šiptarski separatisti” u rudarskom oknu, zamislite – jedu banane!
Žuta je banana tada bila takva rijetkost da je to moralo ozbiljno ozlojediti svakog poštenog Srbina. Politikini se čitatelji ne bi gore raspizdili valjda ni da su pročitali kako se zamazani albanski rudari u ugljenokopu hrane prvorazrednim kaspijskim kavijarom, drobe oklope jastoga i srču kamenice, sve obilno zalijevajući najboljim francuskim pjenušcem. Gajite li iluzije o socijalizmu, imajte na pameti da je prije dvadeset godina jeftino i široko dostupno voće doživljavano kao razvratan aristokratski luksuz.
Dvadeset je godina dugo vrijeme, ali opet, ima još mnogo živih svjedoka; ljudi su u pameti i ne razumijem kako bi itko od njih mogao kazati da se u socijalizmu ljepše živjelo. Nekoliko stvari, složit ću se, zaista su bile vrijedne. Nepovratna je šteta da smo izgubili besplatno zdravstvo i obrazovanje i jeftine socijalne stanove; bilo je onda i milosrđa i pravednosti više nego danas, no na drugoj je strani bilo toliko strašnog, da možemo samo s olakšanjem uzdahnuti da je sistem mrtav i pokopan.
Za čime bih žalio? Za divlje paranoičnom policijskom državom koja je stavljala u zatvor političke ekshibicioniste i klaunove? Ili za novinama koje su objavljivale plahte slaboumnih referata s partijskih kongresa? Ili da budem sentimentalan za vremenom kada su djeca obučavana u rukovanju vatrenim oružjem i tjerana da se zborno zaklinju na vjernost megalomanu okićenom šarenim ćilimom odlikovanja?
Ankete u nekadašnjim socijalističkim zemljama otkrivaju kako veći dio građana misli da im je prije bilo bolje. Po duši govoreći, i sam se gdješto nađem u sličnom iskušenju. Gramziva i bešćutna korporacijska civilizacija, u kojoj smo se nedužni zatekli, u mnogočemu je užasna. Stojimo u Pragu na Vaclavskim namestima prije nekoliko godina moja supruga i ja i ona mi pokaže:
“Ondje se zapalio Jan Palach.”
A ja pogledom obuhvatim prostrani trg, pročelja baroknih palača, s kojih blješte svi oni Reifeisen, Panasonic, Nokia, T-com i McDonald’s natpisi, što su učinili turobno jednolikim pejzaže svih gradova, i zgranuto šapnem:
“Pa zar zbog ovoga?!”
Nemoćni me besmisao preplavio pred spoznajom da se jednom davno, demonstrirajući protiv sovjetskih tenkova na ulicama njegova grada, jedan očajni mladić pretvorio u buktinju, da bi se iz njegova pepela podigao ovaj divni novi svijet cheesburgera s prženim krumpirićima, vode u plastičnim bocama i mobitela za jednu kunu. Lako je razočarati se, prirodno je da čovjeka uhvati mala snaga kada shvati ovaj tragični apsurd. Prevareni smo i izdani. Nije ovo što danas živimo ni nalik slobodi koju smo žudili, zgađeno gledajući generala Jaruzelskog na crno-bijelim televizorima, i nema nikakve veze s političkim idealima zbog kojih su prije dvadeset godina na Vaclavskim namestima deseci tisuća njih zveckali ključevima.
Ipak, neću se ni sasvim pokolebati i zaključiti da je sve bilo pogrešno i uzaludno, i da bi kola historije valjalo ubaciti u rikverc. Razmislite još jednom i nemojte se zalijetati. Be careful what you wish for. Ako ni zbog čega drugoga, a onda barem zbog banana, hranjivog i zdravog voća u kojem podjednako uživaju i najmlađi i oni nešto stariji. (ante tomić – jutarnji.hr)
