Home Kolumne Zvonimir Peranić: O stogu sijena i patologiji izobličenosti

Zvonimir Peranić: O stogu sijena i patologiji izobličenosti

3173
2
Piše: Zvonimir Peranić

Henrietta Theodora Markovitch rođena je 1907. u Buenos Airesu. S 19 godina nije mogla podnositi stalne svađe oca i majke. Vratila se u Pariz gdje joj je otac (hrvatskoga porijekla), diplomat oženio majku. Završila je školu fotografije, učila slikarstvo… Promijenila je ime u Dora Maar. Iznimna umjetnica uvijek je ostala u sjeni „uloge ljubavnice“ Pabla Picassa. Na kraju njihove, gotovo desetljeće duge, lucidno psihotične veze „poslužila“ je slikaru za stvaranje još jednoga djela: platno „Poprsje žene“. Portret je naslikan 1944., a danas se procjenjuje njegova vrijednost na oko 20 milijuna funti. Dora Maar je umrla u 90. godini života u samoći.
28. prosinca 2019. Shakeel Ryan Massey (20) je u londonskoj Tate Modern Gallery razderao Picassovo djelo “Poprsje žene”. Ovaj čin izazvao je zgražanje ne samo nazočnih posjetitelja, već i najšire (kulturne) javnosti, označen kao neviđen vandalizam umjetničkoga djela. Masseyu nije odobrena jamčevina te se neće moći braniti sa slobode. Prvo ročište zakazano je za 30. siječnja 2020.
Ivan Kožarić 1959. i 1960. nekoliko je mjeseci boravio u Parizu. Vratio se u Hrvatsku. Otklanjao se od uobičajenoga, razvijao je stalno novo. Upravo se zbog toga približio umjetničkoj grupi Gorgona. Gorgona nastaje kao refleks vremena koje užasava, vremena koje čovjeka odbacuje, čini ga usamljenim i osamljenim. Ime Gorgona se zato i referira na mit o Meduzi. Odustajanje postaje jedinstven umjetnički čin članova Gorgone. Grupa se ne pokušava nametnuti. Postoji mali broj informacija iz vremena samoga rada grupe. Jedinstveni je to (umjetnički) refleks vremena i prostora u kojemu rade. Samo ova crtica iz životopisa Kožarića ukazuje na jedinstvenu perspektivu promatranja njegovih djela. Njegov opus možete vidjeti ovdje.
Na riječkom Trgu 128. brigade Hrvatske vojske 08. siječnja 2020. postavljena je privremena skulptura „Stog sijena“ Ivana Kožarića, jednoga od najpoznatijih hrvatskih kipara, koja je prema najavama do početka veljače trebala simbolički označavati početak žetve kulturnih događanja u godini Europske prijestolnice kulture (EPK). Postavljanje skulpture organizirao je Muzej moderne i suvremene umjetnosti uz potporu obitelji Kožarić i podršku Komunalnog društva Čistoća, kao dio programa Europske prijestolnice kulture, programskoga pravca Doba moći.
„Stog sijena“je prvi put postavljen u Dubrovniku 1996. ispred Kneževoga dvora, isto kao i 2001., te 2005. u umjetničkome paviljonu u Zagrebu. Rijeka je ugostila još jedno Kožarićevo djelo. 2010. Na Korzu je postavljena uvećana skulptura „Hodač“. Deset godina kasnije (nakon napretka i razvoja) u otvorenoj i liberalnoj Rijeci izvršen je vandalski čin devastacije umjetničkoga djela. Dana 11. siječnja 2020. zapaljen je „Stog sijena“. Ovaj čin izazvao je zgražanje dijela (kulturne) javnosti, dok je dio javnosti podržao devastaciju. Počinitelj još nije poznat, a kada će biti (ako će i biti) prvo ročište ne može se niti naslutiti. Picasso je jednom izjavio: “Oni koji pokušavaju objasniti slike mlate praznu slamu.” Je li netko doslovno shvatio pokušaj objašnjavanja, u ovome slučaju instalacije, pa je pošao mlatiti (zapaliti) praznu slamu?
„Stog sijena“ može predstavljati postavljanje u ne-prirodno, ne-uobičajeno mjesto. Takvo ga interveniranje čini osamljenim (u odnosu na njegovu prirodnu okolinu). Stog sijena, asocijacija seoskoga (nikako s predzankom lošega ili manje vrijednoga), ruralnoga – umetnutoga u žilu kucavicu grada, urbanoga. Na početku karnevala krilatica kojega je „Budi što želiš!“. Na kakvu neprirodnost može ukazivati Stog? Užasavamo li se stanja u kojemu u današnje vrijeme možemo biti što želimo samo pod maskama, samo kao maškara? Je li ruralno ukazuje na različitost u odnosu na urbano, ili urbano nestaje, briše se i postaje ruralno? Primjerice, je li Rijeka grad rocka kakav je bio? Postoji li rock u Rijeci? Jesu li rockeri postali nešto drugo? U što nas pretvara transformativnost Meduze? Treba li nam sijeno kao stoki? Percipira li nas tko kao stoku? Sijeno znači i preživljavanje. Živimo li ili preživljavamo? Što Stog predstavlja u najavi Luke različitosti? Po nekima žetvu. Po drugima nepravdu. O kakvoj se različitosti kazuje? Kako je stvorena? Kakva je percepcija različitosti?
Neprihvatljiva devastacija umjetničkoga djela, nažalost ukazuje na slojevite perspektive različitosti koje su kreirane. Destrukciju i fizičko uništavanje svakako treba osuditi.
Mnogi banaliziraju kada ustvrđuju da je postavljanje stoga sijena bezvezarija, jer eto i oni su se toga mogli sjetiti i to isto postaviti. Što je tu umjetnički? Slično kada se komentira, primjerice Maljevičevo djelo„Bijelo na bijelom“ („Bijeli kvadrat na bijelome polju“). Pa svatko se mogao sjetiti i staviti „samo“ bijelo. No, barem su dvije stvari važne u tom kontekstu. Prvo, nisu se sjetili. A drugo, nisu Kožarić, ili Maljevič, ili Picasoo, ili… Izolacionističko gledanje na (umjetničko) djelo, van konteksta također je osamljenost. Osamljenost od činjenica, informacija i modela koji povezani stvaraju strukturu. Koji stog sijena, ili bijeli kvadrat na bijelome, pretvaraju u jedinstveni koncept. Koncept koji jednostavnošću isijava slojevitosti i potiče na promišljanje, ukazuje na stanja, koji kao umjetničko djelo može jedinstveno mijenjati, transformirati pojedinca, a time i društvo u cjelini. To je moć kulture koja nas sa svijesti razlikuje od ostalih bića.
Zato se „Stog sijena“ ne može u ovome kontekstu promatrati samo kao stog sijena. No, zato se niti „Stog sijena“ ne može izolacionistički promatrati kao jedini reprezent Luke različitosti. Kao izdvojeno umjetničko djelo programa EPK. Instalacija „Stoga sijena“ naslanja se na objave još jednoga rada koji nas očekuje u budućnosti.
Nemanja Cvijanović izvest će 03. svibnja 2020. „Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik na vrhu Riječkog nebodera“. Riječ je o skulpturi-objektu od armiranog betona i željezne konstrukcije u obliku velike, odbačene i zaboravljene partizanske zvijezde petokrake. Za razliku od svevremnskih i nadvremenskih tema i jednostavnih elemenata koje najčišće i dubinski umjetnički propituju (ljubav kod Picassa ili stog sijena kod Kožarića) zamjetna je fiksacija građanina Cvijanovića na određenu žarišnu točku. Nemanja Cvijanović potpisuje još jedan program u sklopu EPK: „Zajednički Manifest komunističke partije ujedinjenog građanstva Rijeke“ projekt koji se planira održati 01. svibnja 2020. Nadalje, već je jedan projekt održan uz dioništvo Cvijanovića. Dana 23. lipnja 2018. održan je „Zbor crvene Rijeke“, događanje u organizaciji Samoupravne interesne zajednice (SIZ) čiji je predsjednik upravo Nemanja Cvijanović.
Nemanja Cvijanović se tako pojavljuje u više programa EPK. Jednom u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka), drugi put u organizaciji udruge kojom predsjedava (SIZ), treći put u organizaciji udruge Drugo more čiji je direktor Davor Mišković, a predsjednica Milijana Babić koja je i članica Upravnog odbora SIZa. Povezanost SIZa i Drugog mora valja tražiti u prošlosti kada je SIZ bio galerija (dio) Drugog mora. Tada je Cvijanović bio član Kulturnoga vijeća koje je predlagalo novčana sredstva za programe Javnih potreba u kulturi. Programi s kojima su bili u izravnoj vezi dodjeljivana su statistički značajno veća financijska sredstva. Tada se SIZ izdvojio iz Drugoga mora. Najviše je do izražaja ovakvo sufinanciranje došlo u godinama krize. Tada su svi dionici dobili manje financijskih sredstava, ali ako se analiziraju relativni brojevi, postotak udjela u ukupnim sredstvima upravo je na ove (pravne) osoobe postotak rastao značajno.
Na dodatnu zanimljivost ukazuje i činjenica kako je Nemanja Cvijanović koordinator programa „Kuhinja različitosti“ unutar EPK. Dakle zaposlen. Glavni domaćin programskoga pravca Dopolavoro je je Drugo more. Jedan od lokalnih partnera „Kuhinje različitosti“ je Art-kino, čija je ravnateljica Slobodanka (također) Mišković, nekadašnja zaposlenica Odjela za kulturu koja je sudjelovala u procesima donošenja Javnih potreba u kulturi u doba Cvijanovića kao člana kulturnoga vijeća.
Ova crtica isprepletonsti odnosa jedna je od razina kojom obiluje EPK. Dijelom EPK izgleda kao starija sestra, nalikovna slika, onoga što su nekada bile Javne potrebe u kulturi Grada Rijeke. Druga je slika odnos direktorice Rijeka2020, trgovačkoga društva koje vodi EPK, Emine Višnić spram javnoga novca, novca poreznih obveznika, dakle građana koji plaćaju i EPK. I dok za „Poprsje žene“ možete saznati vrijednost umjetničkoga projekta, za programe EPK to je gotovo nemoguća misija. Potrebni su tjedni i mjeseci da saznate koliko je koštao promotivni spot EPK, da nikada ne saznate koliko je koštao dizajn štanda u Berlinu gdje je izrada osam stolica koštala oko 24.000,00 kn. Usputno, gdje su danas te stolice? Ne možete niti saznati je li Nemanja Cvijanović odgovoran za tekst koji je nastao i uzrokovao prijetnje jednome građaninu, a tiče se Armadinih artefakta. Ne možete niti saznati tko je od zaposlenika EPK išao na koje službeno putovanje, kada, koliko i što je osobno na tom putovanju napravio. Sve je obavijeno tajnom u uporabi GDPR-a. Takvim djelovanjem i koordiniranjem, djelovanjem tajnosti, onemogućavanja informiranja u proizvodnji umjetničkih djela, polarizira se javnost. Stvara se slika elitističnosti, muljaže, kulture koja je namijenjena samo odabranima, nažalost ne po vrhunskim umjetničkim kriterijima.
Kada u tom kontekstu sagledamo „Stog sijena“ i rekaciju na isti – njegovo vandalsko devastiranje, potreba za fizičkim uništenjem, onda možemo iščitavati i gnjev, bijes i nezadovoljstvo koje se gomila u pojedincima, a kojemu doprinosi i sama politika vođenja EPK i kulture u Rijeci već duži niz godina. Umjetnička dimenzija Dore Maar ostala je u sjeni u sudaru umjetničkih divova. Bila je važnije kao ljubavnica, nego umjetnica. Ipak, i u jeku drugoga svjetskoga rata, ostvarila se kao umjetnica. Današnja polarizacija onih koji rade u kulturi uzrokuje egzoduse. Ne omogućavaju se sudaranje umjetnika već samo egzistencija interesnih zajednica. Događa se emigracija, naročito mladih, umjetnika. Takve politike brišu čitavo jedno polje. Polje koje omogućuje kritičko promišljanje, osobni rast, pronalaženje zadovoljstva. Ostaje prostor koji stvara potpuno drugačije reagiranje.
Problem je što pojedinci reagiraju nedopustivo. EPK je tako pod vođenjem Emine Višnić kao kulturni projekt, već drugi puta (nakon prijetnji građaninu) potakla na nasilje. Posljedica je to još širega konteksta.
Kao što se „Stog sijena“ ne može promatrati samo kao stog sijena i kao što se „Stog sijena“ ne može izolacionistički promatrati kao jedini reprezent Luke različitosti, kao izdvojeno umejtničko djelo programa EPK, tako se niti sam program EPK, niti rad društva Rijeka 2020 ne može promatrati kao izolacionističlički kulturni reprezent društvenoga djelovanja.
Kada se zgražamo nad uništenjem (zapaljenjem) umjetničkog djela, onda ono u drugačijoj perspektivi postaje minorno. Nažalost, nije samo gorio „Stog sijena“. Isti dan, samo u jutarnjim satima, u požaru doma za starije i nemoćne osobe u Andraševcu kod Oroslavlja smrtno je stradalo šest osoba. Izgorilo je šest nemoćnih ljudskih bića u ustanovi koja je garantirala 24satni nadzor. Isti taj dan u Splitu u središtu grada dogodilo se trostruko ubojstvo. Mladić od 25 godina ubio je tri osobe koje se povezuju s desecima prekršajnih i kaznenih djela. Govori se „o obračunu s kriminalcima“. Reakcije na ovaj događaj također su zaprepaščujuće. Mnogi se pitaju kako je policija u roku od odmah angažirala sve jedinice i uhvatila ubojicu, a nije mogla načiniti ništa spram desetke kaznenih djela? Mnoštvo građana putem društvenih mreža otvoreno odobrava, hvali i podržava trostruko ubojstvo zbog osjećaja kako pravna država ne funkcionira i „kako je konačno i netko i s pravom uzeo stvari u svoje ruke.“
Kožarićev „Stog sijena“ i vandalska reakcija njegova zapaljenja ukazuju na patologiju izobličenosti koja se maligno širi svim slojevima društva. Kakvo smo društvo u kojemu se bez problema odobri jamčevina za ljude koji su ubili? U kojemu je potrebno nerazumno vrijeme za sazivanje sudskoga postupka, njegovo trajanje i na kraju presude koje ostavljaju gorčinu. Prelijeva li se šira društvena patologija u svome izobličenome obliku? Eto i u Ujedinjenom Kraljevstvu se uništavaju slike. Užas je to koji u kulturnome segmentu dovodi do vandaliziranja umjetničkih djela. U društvenome segmentu do uzimanja pravde u svoje ruke, do nemara koji rezultiraju oduzimanjem života.

2 COMMENTS

  1. citiram tekst: “Kožarićev „Stog sijena“ i vandalska reakcija njegova zapaljenja ukazuju na patologiju izobličenosti koja se maligno širi svim slojevima društva. Kakvo smo društvo u kojemu se bez problema odobri jamčevina za ljude koji su ubili? U kojemu je potrebno nerazumno vrijeme za sazivanje sudskoga postupka, njegovo trajanje i na kraju presude koje ostavljaju gorčinu. Prelijeva li se šira društvena patologija u svome izobličenome obliku?” zavrsen citat.
    Cudim se da drustvo se tek sada pocelo preispitivati kakvo je ono, ovo je tek pocetak onoga sto smo sijali i sto smo cinili ne samo u Rijeci nego po cijeloj Hrvatsko. Hrvatsko drustvo je bolesno drustvo koje placa sada tek kamate koje su pocele dolaziti na naplatu od 1945 , rijekom i hrvatskom vlada crveni fasizam a preteca njega je diktatura proleterijata (TITOISTA).
    Dobro jutro dusebriznici ……………

  2. Zanimljivo je da STOG nebi ni izazvao reakciju kod 99% sugrađana, nit bi znali zašto je tamo (nit bi ih bilo briga). Ne opravdavam čin, samo se pitan da li je onda veće umjetničko propitkivanje i djelo učinio postavljač sijena ili piroman? Uz dobro objašnjenje mogao je piroman proć kao umjetnički heroj i čak dobit neku kintu od grada. Odnosno ako je član nabrojenih struktura je mogao, ovako za izražavanje mišljenja ostaje kutija šibica kupljena samofinanciranjem;)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here