Svakako najkorišteniji brod za ribarenje (pešku) kod premanturskih ribara je Batana. Premanturci je zovu Patana. To je drvena brodica ravnog dna i ravnih ali blago skošenih bokova u odnosu na ravninu mora. Uobičajene dimenzije su; Dužina 4,2 – 5,3 m, širina 1,4 – 1,7 m, visina 0,45 – 0,55 m. Zrcalo na krmi je trapeznog oblika. Uzdužni profil je prema pramcu i prema krmi malo uzdignut. Premanturci kažu a tako ću i ja koristiti nazive «prova» (pramac) i «popa» (krma). Taj oblik broda čini da je ista maritimno malo hendikepirana, što se očituje u tupom udaranju valova, po čemu vjerojatno i dobiva naziv. Tući (valove) (Tal.–batere), od čega dolazi Batana. No, Batana ima niz prednosti, evo nekih; Relativno je laka, što je prednost pri izvlačenju. Lako se izvlači na suho, jer se kod te operacije ne prevrće. Mreža (mriža) se lakše podiže jer je rub broda nizak. Kako je rub tek blago skošen ribar (peškadur) je bliže moru, u odnosu na „Guc“ ili „Paseru“, te se ne treba savijati. Iz istog razloga, klečanjem uz rub, lako se koristi «Laštra» t.j. staklo za gledanje dna u moru. Batana se lako pokreće a pri mijenjanju smjera vožnje, ne pruža značajan otpor.
Poveći dio pokrivene prove dobro služi kod podizanja, odnosno spuštanja (kalivanja) mreža. Lako se izbacuje voda koja je prodrla u brod, od dažda, od mreže ili od valova (marete). Premanturci kažu «šekiva» – isušuje, što se čini sa «šešulom». Šešula je od drva izrađena kutlača sa urezanom ručkom, ravnim dnom te koso izrezana sa gornje strane. Kasnije će se za tu svrhu rabiti, u skladu sa „napretkom“, u koso izrezana plastična boca. Batanom se može i jedriti (jadrit) ali se to malo koristi jer jedro smeta (intrigiva) kod ribarenja. Najčešće se u batani vesla i za to postoje četiri razne mogućnosti. Veslanje na traštu, poprečna greda /od Tal. – Venetskog …traverssa/, na čijim su krajevima, izbačenim izvan profila širine broda glavčine sa po dva kratka drvena štapa (palca). To omogućuje veslanje za «naprid» i veslanje za nazad, tako zvano «šijanje». Vesla na traštu znaju biti osigurana tankom špagom, pa i ako ih se ispusti ne mogu kliznuti u more, t.j. ne treba ih kod rada uvlačiti na trašt. Veslanje na forki «forci» (soha za veslo) po boku broda, obično sa jednim veslom, to se zove veslanje «de ponta». Ovaj naziv vjerojatno dolazi od Tal. – Venetskog «de sponda» što znači sa strane. Često (špešo) se to koristi kada veslaju dva veslača, jedan sa jednim veslom na «traštu» a drugi, također jednim veslom iste veličine, na «forcoli». Veslači se kod toga postavljaju u položaj mornaričkog «mirno» to jest jedna se noga drži dio koraka u naprijed i malo izbačenu u stranu. To je najstabilniji položaj kod stajanja na brodu, ruke pri tome ostaju slobodne za neki posao. Kod ovih veslanja veoma je važna «igra» šake, odnosno ručnog zgloba. Veslo se pored periodičnog guranja naprijed stalno zakreće šakom. U vodi je veslo okomito na površinu mora, dok se kod povlačenja – prazni hod, veslo zakrene tako da ide paralelno sa površinom vode. Udarac vala pri tome manje smeta.
Treći način je veslanje na «pariće». Veslač sjedi na pokrivenom djelu prove i vesla leđima okrenutim provi. Parići su znatno manji od glavnih vesala. Pritisak zaveslaja prenose na drveni palac kojim su povezani «štropom». «Stroppo» je, od špage ispleteni prsten i zavrnut u obliku osmice. Vesla se tako da se nateže ta osmica – špaga a nikako da veslo vrši direktan dodir i pritisak na palac. Vesla mogu biti u račvama od lijevane bronce, no to nije izvorno i manje se rabi. I «forcola» i palci, odnosno račve od parići mogu se vaditi kako ne bi smetali (intrigivali) kod rada sa mrežom.
Četvrta mogućnost veslanja je tako zvani venecijanski način. Vesla se samo jednim veslom koje se položi u konkavni urez, obično polukrug, na gornjem dijelu krmene statve. Taj se način koristi veoma rijetko, a i zbog toga što se god novih batana gornja ivica krmene statve izrađuje ravno, kako bi se na tom mjestu učvrstio vanbrodski motor. Kad smo već kod toga kažimo da se za patanu koriste vanbrodski motori sa dužom verzijom propelerske osovine.
Na provi od batane je često i «bocca porta», otvor sa poklopcem. Po popi je batana također natkrivena ali samo kraći dio. Ta oba prostora mogu biti i pregrađena te im je pristup dostupan kroz vratašca. Neposredno ispred trašta postavljena je daska poprečno na dužinu batane. To izgleda kao neka klupa ali služi za ukrućenje stranica, bokova, broda. Podnice (pajoli) patane su od dasaka i leže na rebrima, nisu veliki i lako se dižu. Izrezani su tako da prate formu dna broda. Na sebi mogu imati rupu u koju se ugura prst da bi se lakše dizala određena podnica. U batani je obično i «šešula», drvena kutlača, za isušivanje – izbacivanje vode, te spužva (spuga). Na zadnjem prostoru poda, između drugog i trećeg rebra, brojeno otraga, u podu je napravljena rupa i postavljen čep. Kad je batana izvučena, vadi se čep da voda može iscuriti. Izvađeni čep će omogućiti izlaženje vode i kad pada kiša a batana je izvučena na suho.
«Laštra» je od dasaka napravljena oveća kocka na čijoj je jednoj strani postavljeno staklo, dok na suprotnoj stani nema daske. Laštrom se gleda dno u moru. Pored ovoga negdje u kutu krme je obično i mala bočica sa uljem i neka grančica. Grančicom se prska (štropi) ulje čime se umiruju mali valovi koji namreškaju more, čime se postigne bolja vidljivost u moru.
Da se pri izvlačenju ne bi oštetilo dno, paralelno sa niskom kobilicom, postavljene su sa obje strane letve. Brod se izvlači preko «palanca», gredica od tvrdog drva, najčešće od hrasta, premazanih lojem. Premanturci su upravo radi lakšeg izvlačenja, odabrali batanu. Najme na obali prema najbližim lokacijama ribolova nemaju zaštićene lučice.
Na provi i popi batana ima po dva «mankula», drveni podeblji izdanci, koji služe za privezati ili za sidrenje broda.
Za patanu se rabi drvo od Smreke ili Jele. Za pojačanja u dnu, uz kobilicu i na gornjoj strani boka se koristi Hrast. Rebra se rade od Hrasta ili od Brijesta (Brista) /Ulmus compestris/. Vesla se rade od Jasena /Fraxinus/ a palčevi za vesla se izrađuju od grane Drina /Cornus mas// ili od grane Brista.
Rebra se međusobno spajaju sa bakrenim čavlima koji se tuku kao da su zakovice. Ti čavli su kvadratnog presjeka. U nedostatku čavala koristila se bakrena žica. Nekada se između dasaka bokova nabijala «stupa», nauljena kučina. To su radili «kalafati» uz upotrebu širokog ali tupog djetla kojeg se udaralo drvenim čekićem (batom). Kobilica se nije ugrađivala između dasaka poda već se pričvršćivala na iste što je omogućavalo lakšu zamjenu kad se ova istrošila. Doduše kasnije će se kobilica zaštititi pocinčanom čeličnom trakom /onom gromobranskom/ ili trakom od mesinga.
Najčešće korištene boje, svakako uljane, bile su siva, zelena i bijela. Svaka batana je imala barem gornji rub (fašu) obojeno u zeleno, sada se češće koristi plavo. Vanjski dio podvodnog dijela trupa se premazuje u nekoj anti fungicidnoj boji. Nekada, se za taj dio koristio isključivo katran. Katranom se premazivao i pod brodice a kad bi batana dobrano ostarjela, cijela se premazivala katranom.
Boje su kao i za vrata i kapke (škure) na kućama, bile one koje su se koristile u brodogradnji. Većina «trabakula» je nekada bila zeleno obojana. Putnički i luksuzni brodovi će rabiti bijelu, dok će ratni brodovi upotrebljavat sivu boju. Vrijeme i intenzitet korištenja tih pitura u brodogradnji odrazit će se i u privatnoj upotrebi boja.. (Ivan Pauletta)
