Home Vijesti 8 godina samoće Kazališnog vijeća HNK Ivana pl. Zajca

8 godina samoće Kazališnog vijeća HNK Ivana pl. Zajca

2501
1
karnevalfff
Vojko Obersnel podržavao bivšu intendanticu u dva mandata

U petak, 30. siječnja 2015. održana je 13. (tematska) sjednicu ODBORA ZA KULTURU, Grada Rijeke s jedinom točkom dnevnog reda Financijsko poslovanje HNK Ivana pl. Zajca. Osim svih članova Odbora i vijećnika Liste za Rijeku Danka Švorinića, sjednici su, između ostalih, nazočili i pročelnik Odjela gradske uprave za kulturu Ivan Šarar, predsjednik Kazališnog vijeće HNK Ivana pl. Zajca prof.dr.sc. Elvio Baccarini, u ime intendanta Olivera Frljića ravnatelj Opere Marin Blažević i poslovna ravnateljica Jasmina Šegon.

Sjednica detektira neobične konstelacije povodom otkrivanja nepravilnosti rada bivše uprave. Sve se izmijenilo osim dvije stvari. Umjesto bivše pročelnice Ivanke Persić danas je pročelnik Odjela za kulturu Ivan Šarar. Kazalište ima i novu upravu. Umjesto Nade Matošević Orešković tu su Oliver Frljić i Marin Blažević. Umjesto poslovne ravnateljice Ane Lučić sada je to Jasmina Šegon. Međutim isto je Kazališno vijeće (KV) i gradonačelnik. O situaciji najbolje govore sami akteri.

Ivan Šarar na početku je ukratko iznio podatke koji su dostavljeni u prilogu ove sjednice. Isti je u prilogu ovog teksta.

Marin Blažević pojašnjava kako je sve počelo: „Kada je stupila nova uprava na dužnost 01. rujna 2014., obzirom da nije obavljena službena primopredaja, mi smo pokrenuli sami postupak utvrđvanja realnog stanja. Tijekom prva dva tri tjedna samo su stizali novi pokazatelji o dugu koji je zapravo bio evidentno veći od onog koji je prijavljen. Nova uprava je poslala upit bivšoj intendantici 16. rujna 2014. s nekih desetak pitanja da se obrazloži kako je moguće da se ta razlika dogodi.

Mi smo ta pitanja poslali i na Grad i Grad je temeljem tih naših desetak pitanja pokrenuo internu reviziju koja je koincidirala s državnom revizijom koja je neovisno o svemu krenula u proces revizije svih nacionalnih kazališta. Državna revizija analizirala je stanje za 2013. Prije nego je interna revizija dala svoj nalaz u medijskim raspravama smo dali do znanja o čemu se radi. Prije nego li je interna revizija odlučila da je taj dio podataka službena tajna.“

Razvidno je da je nova uprava nedvosmisleno imala htijenje razriješiti zatečeno stanje. No, za razliku od dotadašnje šutnje prvi put se i Grad uključuje u pokretanje postupka.

Kakav je stav KVa iskazuje Elvio Baccarini: „Rado bi da ovakvih sjednica ima češće. Smatram da ja osobno niti nitko od nas nismo u KV u funkciji vlastitih dioničara nego predstavljamo ovu ustanovu čiji ste i vi dio. Htjeli bi što više usmjeravanja imati, ne samo uz ovu tematiku, već i za druge. Pitanje je nužnih promjena.
KV je redovito primalo ta izvješća. Bila je ta prva krizna godina u kad se počeo taj manjak pojavljivati (2011.). U toj situaciji smo smatrali smo da je taj prvi manjak bio opravdan. Opravdan zbog složenosti situacije.
Manji prihodi, naglašeniji problemi, već programirana sezona. Nekoliko smo elemenata uzimali u obzir kada smo analizirali složenost pozicije uprave kazališta. Teško je u kazalištu mijenjati aktivnosti u hodu. Ako ste najavili sezonu trebate ju provoditi. Poslovanje Kazališta ima odraza i na ekonomiju. Kada stežete remene zapravo riskirate pokrenuti jedan proces koji onda vodi do sve većeg stezanja i na kraju do katastrofalnih rezultata. Opasnost gubitka publike, gubitka sponzora i na kraju krajeva taj veliki broj zaposlenika što bi pak i bilo pogubno u smislu da postoji cijeli taj ogromni pogon koji bi pao na zemlju. Iz tog razloga uzeli smo u obzir sve te elemente i u toj prvoj kriznoj godini prihvatili financijsko izvješće.

Godinu nakon toga nismo prihvatili financijsko izvješće. Smatrali smo da je postojala godina u kojoj je trebalo, koristit ću jednu obezvrijeđenu riječ, ali mislim da je ovdje nužna, starteški razmisliti. Mislim da bi to bilo dobro da bude jedna opća rasprava. Mislim da je riječ o temi upravo iz razloga što nije riječ o našem vlasništvu, nego o jednom zajedničkom vlasništvu građana Rijeke, a s obzirom da je riječ o nacionalnoj kući i građana ove države. Što zapravo želimo o toj kući? Tema je još i šira. Da li ova država hoće i može na primjer imati četiri operne kuće? Ja naravno podržavam da naš grad mora imati kvalitetu i tradiciju po svemu.

Želim napomenuti koliko je to složenih tema kada se o svemu tome priča. To je razlog zašto te godine nismo prihvatili financijsko izvješće. Smatarli smo da je trebala biti ta rasprava u međuvremenu. U smislu poticanja te rasprave nismo prihvatili financijsko izvješće.“

Prema zapisniku sa 17. sjednice KVa od 15. siječnja 2013. razvidan je Zaključak: Usvaja se godišnje i polugodišnje programsko i statističko izvješće za 2012. godinu.

Nadalje u zapisniku s 15. sjednice KVa od 21. prosinca 2012. stoji: „Predsjednik predlaže da se u zapisnik sa 13. sjednice promijeni u točki 4. (Izvješće o financijskom poslovanju za period siječanj – rujan 2012. godine) konstatacija intendantice gospođe Nade Matošević Orešković na način da se nadopuni kako Kazalište komparativno i u zadanim okolnostima posluje vrlo dobro što pokazuju i rezultati izvješća o financijskom psolovanju.“

I analiza drugih zapisnika ukazuje kako KV nije analiziralo ono o očemu govori predsjednik KVa na ovoj sjednici već je usvajalo izvješća i unosilo primjedbe intendantice u iste bez ikakvih komentara!

Nadalje Baccarini navodi: „U kasnijim razdobljima je bilo nešto čudno u tim izvješćima. Izvještavalo nas se na način da se prikazivalo da bi pojedina razdoblja bila pozitivna u slučaju da su se proračunska sredstva redovito uplaćivala. Evo jedan fiktivan primjer: Ajmo reć da sam u gubitku od 300.000,00 kn ali bio bih u dobitku od 600.000,00 kn, u ovom razdoblju, smanjio bi pravi minus, da sam dobivao proračunska sredstva.

Zato smatramo da je to bilo sasvim prihvatljivo opravdanje od strane uprave kazališta. No, kada je nastupila nova uprave zapravo je ustanovljeno da smo na neki način donosili naše odluke u zabludi. U smislu: da je bilo istina da je gubitak 300.000,00 kn, da su došla proračunska sredstva dobitak bi bio 600.000,00 kn, ali da se siplačivalo sve što se trebalo isplačivati, zapravo bi gubitak bio još i veći. I to je taj dug koji nas je sve iznenadio i zatekao.“

Zanimljive su kontradiktornosti u izlaganju: prvotno događanje nečeg čudnog kasnije se smatra sasvim prihvatljivim da bi se s novom upravom spoznalo zabludu!

Baccarini objašnjava takvu situaciju: „Sad je naravno pitanje kako nas je moglo iznenaditi? Mogao nas je iznenaditi, ja barem ja ne poznam druga sredstva da se to otkrije, nego da smo osobno kopali po ladicama i osobno istraživali računala određenih osoba i stručnih službi u toj ustanovi. Iskreno ne znam za druge načine kojima smo se mogli služiti. I naravno učestalo angažiranje revizije koju opet smatram da se ne može baš previše učestalo anagažirati dok nema nekog jasnog razloga za sumnju, a takvih po financijskim izvještajima izgledalo da nema naročitih razloga za sumnju.

KV postupa po službenim dokumentima koje dobiva. I tako smo postupali. Po službenim dokumentima koje smo dobivali za te pojedine segmente u kojima smo prihvaćali financijska izvješća, prihvaćali smo zato što službeni dokumenti koje smo dobivali su govorili da je zapravo poslovanje uprve kazališta bilo marljivo i skrbno i zapravo da su proračunske ustanove ispunjavale svoje obaveze bi to marljivo ponašanje i bilo nagarađeno i naša reakcija je bila posljedična.“

Sada već i sam tvrdi kako su ipak ta izvješća usvajali. Da su i nakon 2012. usvajana isto vidljivo je primjerice iz zapisnika s 27. sjednice KVa od 10. srpnja 2013. ili pak onog s 31. sjednice od 10. listopada 2013.
Nadalje, koliko je puta KV pokrenulo postupak revizije? Nije li ovakva izjava odraz nesposobnosti KVa?

Baccarini se nadalje osvrće na sam način rada KVa i Zakon o kazalištima (ZOK): „U jednom intervjuu koji sam imao za Novi list prije još dosta vremena, i prije nego što je uopće se dalo naslutiti da se jedan takav problem može na tako akutan način pojaviti, govorio sam o određenim teškoćama rada KVa i volio bih i dalje apelirati javno, a i ustanove baš i konkretno ne može izravno djelovati, to je pitanje ministarstva i Sabora. Po meni postoji jedan strukturni nedostatak u ZOKu koji predviđa da članovi KV koji imenuje osnivač moraju biti osobe koje su istaknute u kulturi.

Što naravno ima prednost. Svakako za ovaj programski dio je važno da budu osobe koje su aktivne u kultruri i da na taj način daju svoj doprinos u vezi tog programskog dijela. Da li su zapravo profesor filozofije, ili muzikolog, ili istaknuti kazališni djelatnik kao g. Šegvić najpozvanije osobe za određene pravne tematike i za određene financijske tematike, definitvno mislim da nisu, osim ako nisu samouci, ali kao čovjek akademske zajednice mislim da formalno obrazovanje ima svoju važnost. Imamo teškoće u radu koje slijede iz zaprvo strukturne nelogičnosti.

U našem radu moramo se oslanjati na stručnu pomoć istih onih tijela koje trebamo nadzirati. Na psolovnu ravnateljicu, na primjer, na pravnika kazališta. To je na neki način zmija koja si grize rep.

Kad sam bio dekan, došao sam na poziciju, vidio sam koje od životnih stručnih službi me dobro podržavaju, koja ne, i osmišljavao sam kadrovska rješenja jer mi o tim slučajevima ovisi život. KV nema takve izravne ingerencije. Čak i u situaciji kada smo mi bili nezadovoljni pravnom podrškom koju smo dobivali mogli smo samo zamoliti…

Prvi put kad je došla nova ekipa na sastanke vidjeli su i neku moju pomalo takvu netrpeljivost prema takvim službama. Možemo samo zamoliti osobu koja raspoređuje radne zadatke da ih rasporedi kako mi tražimo. Ali sami ne možemo odlučiti. (…) Dokle god bude bio, ovaj strukturni nedostatak će predstavljati jednu veliku teškoću i jedan veliki problem, osim ako naravno nemamo osobe s iznimnim talentima muzikologa koji je istovremeno stručnjak za pravnu tematiku i stručnjak za financijsku tematiku.

U nekim slučajevima kad smo sami njušili nekakav problem i osjećali da imamo razloga za sumnju tražili smo vanjsku pomoć. Prije svega zahvalio bi Odjelu za kulturu koji nam je tu bio u ogromnim slučajevima. Jedan od tkvih vezan za pravnu tematiku je zadnji put izbor intendanta. (…) Naš poslovnik zapravo traži da bi mi trebali tražiti stalno podršku unutar kazališta, a naravno zbog osjećaja samoodržavanja i zbog općeg osjećaja odgovornosti tražili smo podršku i izvan. U nekim slučajevima to je bila odlična ideja koja nas je spasila u smislu da smo donosili ispravne odluke, u nekim drugim situacijama očito je i to bio nedostatak.“

Vrlo je opasna teza koja implementira ekonomsku, financijsku i pravnu nestručnost kao samoamnestiju za neučinjeno. Činjenica jest da je KV bilo konstantno informirano raznim analizama koje su ukazivale na problem. Činjenica jest da se spram KV i intendantice uputilo niz dokumenata i zahtjeva za dostavljanjem programskih, financijskih i projektnih izvještaja, ali su isti bili gotovo uvijek onemogučeni.

Činjenica jest da je upravo Grad Rijeka od dolaska Ivana Šarara omogućio iste informacije. Kako je predsjednik KV reagirao na takve zahtjeve? Primjerice u zapisniku od 21. rujna 2010. stoji: „i predsjednik Kazališnog vijeća i intendantica zaključili su kako Z. Peranić u svojim kritikama u posljednje tri godine sustavno blati rad i ugled ovog kazališta a u posljednje vrijeme iskoristio je transparentnost kazališta u objavljivanju podataka o radu za interpretiranje tih podataka na način koji njemu odgovara.“

Primjerice, da su postojala projektna izvješća u kojemu se točno vidi tko su sudionici, pa prema tome i tko je zaposlenik, a tko vanjski suradnik, onda bi bilo jasno jesu li te stavke ispoštovane u financijskim izvješćima, a ne bi se dogodilo da se nije ustanovilo godinama kako mnogi honorari nisu isplaćeni. Je li nužno potrebno pravno i ekonomsko – financijsko znanje za takve radnje? Ostale brojene primjere uočavanja poteškoća ovdje neću navoditi.

Marin Blažević objašnjava specifičnosti revizije, ali navodi i niz jasnih postupaka koji su nepravilni: „Revizija može biti revizija financijskog poslovanja. Ono što se iz te revizije nikada neće vidjeti to su aspekti politike poslovanja i kako se u kojemu trenutku troši. Ono što je evidentno bilo to je da od trenutka kada je postalo jasno da bivša uprava ne ostaje više na tim pozicijama, a to je bio trenutak izbora novog intendanata, od tog trenutka se može točno vidjeti zapravo kako se poslovalo.

Poslovalo se tako da se nije plaćao PDV za 5., 6. i 7. mjesec. Za 8. je mjesec bio plaćen u 9. mjesecu. Zatim jedan značajan iznos honorara nije plaćen. Prihodi od sponzorstva, koji su prihodi uglavnom od glavnog sponzora kazališta (Zagrebačka banka) taj iznos sponzorstva ključan za realizaciju programa dijeli se na četiri stvake: Riječke ljetne noći, nagrade kazališta, Riječka filharmonija i program za sezonu 2014/2015. (najveći dio). Taj cijeli iznos je spiskan.

Dio je između ostalog potrošen za stimulacije za pronalazak sponzorstva poslovnoj ravnateljici koja je sebi, odnosno putem intendantice isplatila stimulaciju za pronalazak sponzora INAe i Zagrebačke banke 10% netto od iznosa sponzorstva, a riječ je o sponzorima koja uopće nije našla ta poslovna ravnateljica već sponzori koje je kazalištu prije nekoliko godina dogovorio Grad.
Također potrošena su sredstva za nagarade kazališta. Nekih 10.000,00 kn. Iz vlastitih smo prihoda platili sve dodijeljene nagrade.

Posebno je problematičan ugovor s Riječkom filharmonijom. Ugovor je istekao 31. 12. 2013. Trebao je potpisati novi ugovor s kazalištem uz suglasnost s gradonačelnikom. Novi je ugovor potpisan u 5. mjesecu bez suglasnosti i isplatila je iznos od 70.000,00 kn. Na računu piše za program koji će biti naknadno definiran. Već je problematično kako može sponzorstvo za jednu umjetničku organizaciju biti plaćeno javnoj ustanovi i onda ta javna ustanova to sponzorstvo plaća toj umjetničkoj organizaciji koja ispostavlja račun.

I još na tom računu nije specificirano za što. Za program koji će se naknadno definirati! A već je tada jasno bilo da ga neće definirati jer dolazi nova uprava. Što imaju prejudicirat da će nova uprava bilo što definirati. Taj novac je sada „u zraku“. Zagrebačka banka će vjerojatno tražiti opravdanje tih sredstava koje neće postojati. Poslastica na kraju je da je taj ugovor potpisan između supružnika.

Sve su to pokazatelji politike poslovanja u koje financijska revizija vjerojatno ne ulazi. U 7. mjesecu programiramo cijelu sezonu, objavljujemo krajem 8. cijeli pretplatnički plan. Sve to radimo s informacijom o dugu 2.651.000,00 kn. Od Grada dobivamo informaciju o nastanku duga i način rješavanja. Cijeli program radimo za sezonu 2014/2015. s potpuno netočnim informacijama s kakvom se financijskom situacijom suočavamo 1. rujna.

U fazi otkrivanja svih tih problema moramo ministarstvu predati plan i program za cijelu 2015. Posljedica svega toga je da cijeli naš prihod u prva četiri mjeseca sezone (1.400.000,00 kn) od prodaja ulaznica i pretplata odlazi na plaćanje duga, jer ne možemo poslovati bez podmirenja barem jednog dijela duga.

Sad kad se pojavljuje jedna od, slutim, afera koje slijedi je pitanje zašto je toliko smanjen operni program? Prvo, zato što je najveći dio ovog duga i ove razlike u opernom programu. Kad smo počeli slagat pretplatnički program smo računali da za određene produkcije koje treba obnovit, Faust, Nikola Šubić Zrinjski, Zajc i ostalo… ne bi trebalo biti problema.
Utvrdimo da nisu plaćeni honorari gotovo niti jednom od pjevača u svim tim operama, koje su bile izvedene na proljeće 2014. (neki i iz 2013.) i da ne možemo uopće zvati te ljude da dođu ponovno pjevat u projekte dok im ne platimo honorare. Naravno, da idemo rezat neke naslove u pretplati koje ne možemo nikako riješiti.

Naravno, da se najprije režu naslovi u operi jer su oni neusporedivo najskuplji. Samo jedna izvedba opere Faust, prema stanju od listopada je koštala kazalište od 30.000,00 kn do 40.000,00 kn. Tu je nastala rupa u realizaciji opernog programa. Kako smo dugove u dovoljnom dijelu vratili možemo ponovno počet raditi na tome.

Druga stvar su dobavaljači. Našli smo se u devetom mjesecu u situaciji da više u Rijeci ne možemo niotkoga ništa naručit. Opreme za predstave. Recimo komad drveta, odjeće. Počeli smo naručivati preko firmi iz Zagreba.
Ono što ne shvaćamo je kako bivša predstavnica bivše uprave ima obraza uopće u medijama se javljati i tvrditi da je sve transparentno i da je sve rađeno prema nekoj vrsti pravila i propisa.“

Postavlja se pitanje kako je moguće da išta od navedenog KV nije niti naslutilo? Predsjednika Odbora Bojana Kurelića zanimalo je na koje je propuste KV upozorilo bivšu upravu? Tko sve ima uvid u financijske izvještaje i zašto isti nisu dali na raspravu u Gradsko vijeće? Zašto izvještaji nisu javni?

Baccarini odgovara: „Mi smo voljni slati kome god Gradsko vijeće, odnosno osnivač određuje da se to treba slati. Prije svega KV podupire maksimalno transparentnost. Osobno sam to dokazao kad sam bio dekan, kad su svi zapisnici mog Fakultetskog vijeća bili dostupni na webu cijelom svijetu. Kad je nova uprava došla, mi smo se na prvoj sjednici u roku od tri sekunde dogovorili da tako treba bit. Zašto ranije nisu bili dostupni treba pitati nekog drugog.

Kao predsjednik KV nemam izvršne mogućnosti i ne mogu odredit kazalištu kako će organizirat svoje web stranice. (…) Mi smo izvještaje slali u dokumentima koji su bili upoznati osnivači. Za nas referentni osnivač je zapravo to nadležno tijelo, dio osnivača koji je za nas relevantan, Odjel za kulturu. (…) Dobit ćete sve dokumente koje kao Gradsko vijeće budete tražili. Dok eksplicitno osnivač ne određuje drukčije za nas osnivač znači oni koji u normalnoj, uobičanejnoj tehničkoj komunikaciji jesu predstavnici osnivača s nama. To su Odjel i sam gradonačelnik.“

Iako je jasno tko je osnivač i kako stvari funkcioniraju opet se uspostavlja magla. Zašto niti u jednom zapisniku nisu vidljivi svi navodi i htijenja za transparentnošću i otvorenosti?

Kao daljnja opravdavanja takvoga načina rada Baccarini navodi: „Mogu se pojaviti, teorijski gledano i druge vrste propusta. U nekom trenutku su se i pojavljive. Čim smo stupili na dužnost, ako već se nije mogla realizirat moja maksimalistička želja da svi zapisnici idu na web, zatražio sam da barem svi zapisnici idu Odjelu za kulturu.

Nakon dosta vremena imali smo sasatanak sa ondašnjom pročelnicom Odjela i u toku sastanka sam ja bio spomenuo, kao što već znate iz zapisnika koji ste čitali, ona me zvala nakon par dana, kaže, nisam vam odmah htjela reći, ali sam išla provjerit, zapravo nisu nam stizali vaši zapisnici. Opet nekako očekujem da nije do meni mojih obaveza da nakon što smo donijeli odluku, još napišem zapisnik, još čekam da se printa, idem u poštu da ga pošaljem, ali sam isto tako 100% uvjeren da takva vrsta propusta je stvar prošlosti jer imamo izuzetnu kooperativnost sadašnje uprave.“

Iz ovoga izravno proizlazi kako je bivša pročelnica Ivanka Persić bila upoznata s problemom, ali nije reagirala. Dakle, Grad je podržavao takvo stanje. A je li predsjednik KVa nakon takve spoznaje išta učinio da isto promijeni ili je morao čekati novu ekipu? Zašto?

Nadalje na pitanje o ukazivanju na propuste navodi: „Mi smo slijedili ovu obavezu s kojom smo upoznati da moramo određene dokumente slati osnivaču. To smo radili. Budete li vi na konkretan način specificirali mi smo više nego spremni da to radimo, a niti može biti drukčije.
Iskreno, ne pamtim sad baš na koje smo sve propuste ukazivali. Na neke jesmo i u tekućim situacijama.

Spomenuo bih sad najbitnije, koja se sad u javnosti pojavili, i mislim da se tu vidi duh KV. Kao što sam rekao, jesmo nadzorno tijelo, ali nismo istražno tijelo koje kopa po ladicama i čita što se nalazi u osobnim računalima djelatnika kazališta, ali kada do nas dolaze indicije da se nešto događa, onda i reagiramo. Tako je bilo i za nezakonito angažiranje ranijeg ravnatelja Opere, kad je naš član KV saznao nekim putem da ondašnji ravnatelj Opere nije zaposlen s Kazalištem. On je odmah postavio upit. Nakon što smo dobili odgovor da nije zaposlenik Kazališta, odmah smo tražili pravno mišljenje pri gradskom odjelu za kulturu i odmah smo dobili pravno mišljenje da taj status nije regularan, da Statut zapravo vrlo jasno određuje da mora biti u radnom odnosu i odmah smo pročelnik i ja poslali dopis intendantici sa zahtjevom da se to pravno regulira.

Ono što opet pojavljuje kao naš problem što su nam ovlaštenja u tom smislu ograničena. Mi smo to rekli, mi smo to ponovili, ali sami nemamo ovlaštenja za donijeti odluku. Jedino što u nekim takvim situacijama jest da tražimo postupak da se smijeni osoba koja za to ima ovlaštenja. Za taj konkretan slučaj izgledalo je to ipak kao neka pretjerana mjera, tim prije što nam se govorilo, evo sad će uskoro.

Zapravo, na kraju je zakonitost i pobjedila, na način da status je reguliran zakonito, doduše ne kako smo mi očekivali, tj. da će ta osoba urediti svoj status legalno u ustanovi, ali je ta osoba otišla i došla jedna druga u zakonski reguliranom statusu.“

Glede odnosa spram g. Prohića jasno je kako je KV prelazilo i preko teških povreda iz radnog odnosa prema Pravilniku kazališta. To se jasno vidi iz zapisnika sa sjednice Kazališnog vijeća od 24. studenoga 2008. u kojemu stoji: „Član Kazališnog vijeća Damir Orlić upućuje primjedbu da pojedini ravnatelji djeluju umjetnički izvan ovog Kazališta a da od strane Kazališnog vijeća nisu zatražili suglasnost, što se odnosi na ravnatelja Baleta i ravnatelja Opere.“ Dakle, tada se moglo reagirati.

Ili kada je slučaj već bio aktualan je li KV moglo regirati na izvješće o Riječkim ljetnim noćima (RLJN) iz 2012. u kojemu je od izdvojeno 23 izvatka iz kritika od kojih je jednu napisao i Ozren Prohić koji je i sam sudjelovao u 2 projekta RLJN?

Baccarini dalje odgovara: „Što se tiče financijskog izvještavanja nije baš riječ o propustu u zakonskom smislu, ali mislim da je riječ o jednoj tematici koju je trebalo regulirati, a bilo bi dobro regulirati u buduće. Naše mišljenje kad su se te krizne financijske situacije pojavile da bi trebalo vrlo ozbiljno poraditi na pitanje honorara, koja je bitna stavka koja određuje poslovanje kazališta. Tu je doduše opet pitanje jedne starteške odluke.

Moje osobno mišljenje jest u trenutku kad ovo kazalište ima toliki broj zaposlenika treba neko ekstra jako opravdanje da bi se angažirali vanjski suradnici. Tu malo razmišljam preko nogometa. (…) Odluka, da li će kazalište imati produkcije koje će osim u slučaju ekstra opravdanja bit napravljene isključivo sa djelatnicima koji tamo dobivaju plaću je jedna starteška odluka za koju mislim da sama uprva i samo KV je ne mogu donijeti jer to znači onda bitan pomak u kvaliteti predstave i to je onda po mom mišljenju jedna odluka koju treba donijeti u širem kontekstu grada, na kraju krajeva građani ovog grada trebaju odlučiti kakvo kazalište, na kojoj razini, s kakvim profiliranjem.“

Potpuno je nejasno kakve veze ima osobno mišljenje predsjednika KVa s pitanjem izvještavanja. Izbjegava li se odgovor?

Na bitno je ukazao Danko Švorinić koji se navedenom temom bavi u Gradskom vijeću već tri godine: „Sustav nadzora ne funkcionira. Jesu li razlozi subjektivni ili objektivni? Iz perspektive poreznih obveznika ne možemo biti ovisni o smjenama nove uprave pa da onda iskaču kosturi iz odmara.

Pitanje financijskih izvještaja i obveze dostavljanja istih nije pitanje traži li ih netko ili ne. Radi se o jasnim zakonskim odredbama. Članak 34. ZOKa: Javna kazališta i javne kazališne družine dužne su najmanje jednom godišnje podnijeti izvješće o ostvarenju programskog i financijskog poslovanja osnivaču te uvijek na zahtjev osnivača.Osim izvješća iz stavka 1. ovoga članka, osnivaču se obvezno podnosi i programsko i financijsko izvješće o ostvarenju protekle kazališne sezone. Izvješća podnose intendant, odnosno ravnatelj, uz obvezno dostavljanje mišljenja kazališnog vijeća.

Da li je to do sada rađeno iz perspektive KV? Da li ih imate. Temeljem zakona o pravu na pristup informacijama Službenik za informiranje Grada Rijeke početkom 2013. tvrdi kako navedenea izvješća od 2007 do danas nemaju.“

Ivan Šarar i Elvio Baccarini ustvrdili su da to imaju.

Švorinić nadalje navodi kako je: „jasno pitanje tko se smatara predstavnikom osnivača. Čl 35. ZOKa jasno navodi postupak razrješenja KVa i intendanta. To nije ovlast gradonačelnika odnosno intendanta već Gradskog vijeća. Pitanje je utvrditi odgovornost zašto se to nije pojavilo na Gradskom vijeću.

baccsarar
Elvio Baccarini i Ivan Šarar moraju provjeriti da li su izvješća Kazališnog vijeća slana osnivaču

Je li odgovorno KV, gradonačelnik, Odjel za kulturu, predsjednica Gradskog vijeća? Nadalje, čl. 33. navodi kako je Kazališno vijeće dužno pisano izvijestiti osnivača o razlozima usvajanja, odnosno neusvajanja izvješća. Tvrdite li da ste pisano izvještavali Odjel za kulturu?“

Elvio Baccarini je ustvrdio kako misli da su slali, ali da mora provjeriti. Provjeriti mora i Ivan Šarar.
Niti u jednom zapisniku nije vidljivo da je mišljenje KVa o ponekom izvještaju usvojeno. Na isto upozoravam godinama. Nikada nitko nije vidio te dokumente.

U tom trenutku javila se poslovna ravnateljica Jasmina Šegon: „O stanju nađenom u arhivama jako puno stvari nedostaje. Ne znam je li krivo arhivirano. Nadam se da je sve pravodobno dano Odjelu za kulturu. Ono što bi molila jest da stvari koje su se dogodile su se dogodile. Možemo se fokusirati na neke stvari kako da krenu u pravom smjeru. Definirane su naše obveze.

Sad smo u novom sastavu. Bilo je što je bilo. Možemo ispravit više ili manje. Gubit se u nekoj prošlosti neznam koliko ima smisla. Ajmo se folusirat na nešto što možemo napravit i kako da popravimo situaciju.“

Švorinić je ustvrdio kako nadzor mora postojati jer se opet može dogoditi isto.
Nejasan je ovaj postupak Šegon upravo u trenutku kada se nedvosmisleno trebalo ustvrditi je li KV donosilo mišljenja o izvješćima ili ne.

Marin Blažević dodaje: „Izvještaji su se radili. Ali izvještaji su bili nepotpuni, odnosno lažirani. (…) Nova uprava se našla u situaciji da se bori za opstanak teatra doslovce. Mi uopće ne ulazimo na ovom sasatanku u druge probleme s kojima se suočila nova uprava, a to je npr. lažiran, odnosno nepotpun popis zaposlenika, što niti Grad nije znao.

Kazalište je slalo Gradu za vrijeme bivšeg mandata netočan popis zaposlenika. Kazalište čak nije ažuriralo izvještaje o popisu zapsolenika s obzirom na odlaske u mirovinu, porodiljne, zamjene i ostalo. Ne govorimo o normalnoj situaciji pa je netko napravio sitne greške. Govorimo o svjesnom lažiranju različitih izvještaja. Mene ne bi čudilo da su izvještaji koji su slani na Grad fiktivni.

Ispričat ću samo jednu situaciju. Kada dolazimo 25. ili 26. 8. u kazalište. Poslovnica ravnateljica ima onaj aparat za uništavanje dokumenata i samo ubacuje. Što je tu nestalo ja neznam.“

Izgleda da KV nije uočilo niti ove nepravilnosti, a za izbor novog intendanta nužno je pripremiti i kadrovski okvir. Valjda je i za to bilo potrebno imati pravne eksperte? Međutim naziru se i prostranstva aktivnosti bivše upave.

Detelji jedne analize objavio sam upravo u tekstu Lažiranje podataka uz značajan pad zanimanja za riječki HNK još u rujnu 2010. No, tada to KVu nije bilo očigledno bitno.

Švorinić nadalje ustvrđuje kako: „Vaša je procjena da nije trebalo sankcionirati intendanticu. Čak se prije odlaska intendantice donosi odluka o nagradi intendantici od 99.000,00 kn.“

Elvio Baccarini odgovara: „Za izvještavanje da ne ostane nedorečeno da li smo mi to slali ili nismo. Kao filozof zapravo uvijek tražim uvijek čvrste dokaze iza mojih uvjerenja. Ono što vam mogu jamčiti da sam to potpisivao i ostavljao osobi sa nalogom da s tim dokumentima postupa po zakonu.

Sad, dal me pitate, dal sam ja provjeravao je li taj čovjek išao do pošte i slao te dokumente to vam ne mogu potvrditi. Koliko znam, nekoliko puta sam sa operativnim predstavnicima osnivača informirao razgovarao tako da nisam imao razloga za sumnju da to ne stiže. Moje duboko uvjerenje je da se to i slalo.“

Dakle jasno je ponovio kako su i izvještaje i mišljenja o istima slali i usvajali.

Nadalje: „Što se tiče toga tko je za nas predstavnik osnivača, ja bih vas ipak molio da to ipak specificirate na kompetentan način, jer ovo što ste vi pročitali jest jedan dokument koji nešto govori, međutim osim dviju osoba koliko ja znam, možda nas ima više iz pravne struke, ali u svom iskustvu sam vidio da često laici pokušavaju nešto interpretirat što pak u pravnoj terminologiji znači nešto drugo.

Ovo što ste vi pročitali, priča o postupku razrješenja. Hoćemo analizirat onu normu, ono što je svakako izvan svake sumnje jest da razrješuje Gradsko vijeće. Međutim, da li Gradsko vijeće razrješuje, to istovremeno znači, da je ono figurira kao predstavnik osnivača s kojim mi izravno komuniciramo, možda i nije izravno tema zakona nego je možda tema nekakvog protokola postupanja izvan ustanove. Prema tome, ja bih vas molio da to bude jedna tema kojojm se KV neće baviti, da iz Grada dođe jasno usmjerenje na čije ime to trebamo adresirati.

Naglasit ću opći stav KV. Mi sami želimo što više mehanizama kontrole nad našim radom. Nešto što ne bih trebao naglasit u normalnoj situaciji, a u ovoj možda ipak nije potpuno besmisleno naglasiti, mi s velikim veseljem čekamo i potpune analize ajmo reč tih istražnih dijelova koji slijede internoj reviziji, jer će se vidjet nešto što je i sadašnja uprava već vidjela da se nitko, baš nitko u KV nije ni na koji način okoristio.

Ako se nismo ničim okoristili, logično je da ništa ni ne želimo riskirati u svojim osobnim biografijama, a isto tako i što se tiče javnoga novca. Zašto bi itko riskirao nešto za sebe ili od neke zajedničke imovine ako nema nikakvu osobnu korist. Prema tome, naša je želja da bude što transparentnije, ako se pojavljuju problemi da se i nama ukaže što prije da su se problemi pojavili.“

U najmanju je ruku neozbiljno Gradsko vijeće poentirati kao figuru predstavnika osnivača, kao nužnost ili protokolarno postupanje. Proizlazi li možda takav stav iz činjenice da je samo KV izgledalo u svojim mandatima kao figura koja je očigledno pogodovala i podupira nastalu situaciju?

Baccarini nastavlja: „Što se tiče g. Prohića, mogu samo reći da je naša procjena bila da to nije slučaj koji je zaslužio, zahtjevao da se traži razrješenje intendantice. Razrješenje intendanta je jedan veoma jaki čin. Da smo znali unaprijed da će to trajati toliko mjeseci bi reagirali na određen način. Međutim nama se govorilo, evo to će se sad riješit. Ne bi se složio s tim da je g. Prohić otišao tada kada je za njega bilo prirodno otići. Za njega je bilo prirodno otić do kraja intendantice. Da nije bilo ove naše intervencije možemo nagađati da li bi ga on produžio ili ne, ali ne vidim razloga zašto bez naše intervencije ga ne bi produžio.“

Upravo smo saznali i zašto je g. Prohić otišao. Zahvaljujući intervenciji KVa. Neznamo samo zašto nikada nije održana obećana tiskovna konferencija nakon odlaska?

I dalje: „Što se tiče nagrade, nagrada nije vezana uz poslovanje, uz aktivnosti gđe. Nade Matošević u funkciji intendantice. Nagrada je vezana uz funkciju gđe. Nade Matošević koja je obavila prema svom izvještavanju velik broj dirigiranja bez honoriranja. Mi smo izračunali cijenu za dirigiranje toga koja je bitno niža od tržišne.

Svako drugo dirigiranje bi bilo takvo koje bi ovo kazalište koštalo daleko više. Sad dal je pitanje moralnosti odlučit ja neću dirigirat, ili hoću dirigirat, ili hoću dirigirat uz određenu naknadu. Neku naknadu smo mi bili odlučili i unaprijed. To je bilo za jedno dirigiranje godišnje.“

No, odluka o nagradi je suprotna odluci Kazališnog vijeća od 07. studenoga 2008. u kojemu stoji: „Na temelju izvještaja poslovne ravnateljice o razgovoru s predstavnikom osnivača i izražene suglasnosti, članovi Kazališnog vijeća zaključili su da se intendantici kada djeluje u svojstvu dirigentice prema naznačenom prosječnom honoraru tijekom kalendarske godine isplati jedan kazališni projekt vezan uz operu ili balet, kao i jedan koncertni kazališni projekt.“

Sve je znao i gradonačelnik. U zapisniku od 23. srpnja 2008. stoji: „Intendantica objašnjava da je s ovim upoznat i Grad Rijeka, da se gradonačelnik slaže kako se ova potreba naknada treba razrješiti…“

Dakle KV je 2008. odlučilo godišnje isplatiti jedan honorar, tako da je odluka iz 2014. suprotna toj odluci!

Pred kraj sjednice Ivan Šarar je dodao: „Ne bih nikako htio, ako ništa zbog vlastitog angažmana čak i izvan mojih nadležnosti, da se stekne dojam da se mi kazalištem nismo ozbiljno bavili. Otprilike ću reć u zadnje tri godine šta je i Odjel napravio i šta je KV pokušalo napravit i na koji način smo surađivali. Za prvu godinu u kojoj je kazalište radilo po financijskom planu u proračunu Odjela koje sam ja potpisao (2012.) odmah za tu godinu sam poslao internu reviziju. Stvarno je postojala ambicija da se počne vrlo jasno iščitivati šta se i kako u kazaištu radi.

Revizija je dala neke rezultate kojima su mnoge stvari pomaknuti. Uveli smo kvartalne izvještaje, programsko financijske gdje smo također počeli stjecat ispravnu sliku šta se u kazalištu zbiva. Uveli smo obaveznu suglasnost za svako novo zapošljavanje bilo da ga mi pokrivamo kao osnivač ili kazalište iz vlastitih sredstava. Napokon se ustvrdilo koliko u kazalištu zapravo ljudi radi. Isto je napravljeno i s režijskim rashodima. Slučaj Prohić.

Mogli smo zažmirit na njega. Ozbiljno je razmišljano da se definira maksimalni honorar po grani, ali to nije prošlo jer ne možemo tako lako donijeti akt da ga uprava u obavezi posluša. Novi softwer na kojim će Grad doslovce na dugme imati trenutno stanje vođenja psolovanja u Kazalištu po svakom ugovoru, poziciji. Ovo je sustav s puno nepoznanica. Nestankom poglavarstva, sustav, tj. cijeli način na koji osnovač i politika vidi rad ustanova postao je puno fragilniji.

Odjel za kulturu kao nadležan Odjel nadležan je za sve u sferi fiskalne odgovornosti, tj. namjenskog trošenja sredstava. Kazalište barata s dijelom vlastitog prihoda u kojem ima puno veću slobodu da odlučuje u odnosu na sredstva Odjela. U taj dio nemamo istu mogućnost uvida. Kazalište ima milijun kuna mjesečno ulaza i izlaza u računima i ugovorima. Najbanalnijom metodom može se zadržati dio u ladici ogromna je mogućnost konstantnog friziranja rezultata.

Granica političkog i stručnog. Odjel za kulturu nema ingerencija nad KV. Operativno nije jasno kome KV upućuje izvještaja. To nije jasno. Sustav nije dobro postavljen. Za to nije nitko odgovoran za ovim stolom. Već loš ZOK. A djelomično je to stvar i politike. Svatko želi odgovornost upravljanja nad kazalištem stavit u nekakvu sferu političkih relacija.

Kad bi bilo tko iz pozicije oporbe ili medijskog pritiska na rad kazališta svoju strelicu uperio ka bilo kojoj upravi (bilo koje ustanove), a ne prema Gradu, zapravo bi se uprava ustanove našla u situaciji da mora izravno prema javnosti dat svoje rezultate. Uvijek bi sve pitao ustanove.

Logika da se sve gura u sferu političkog, a ne da se rješava na izravnom nivou zapravo pušta uprave svih ustanova, ne samo u Rijeci, zapravo ih stavlja u poziciju manje odgovornosti. Svi očekujete odgovornost KV i Odjela, a zapravo su upravitelji u ležernoj situaciji gdje ih ležerno puštate.“

Šararove teze u najmanju su ruku zanimljive. Osobno nikada, do ovog trenutka, nisam ulazio u sferu političnog, a najmanje prozivao Odjel za stanje u Zajcu. Dapače, uvijek sam „strelicu uperio“ na samu upravu Kazališta i KV. Nikada nisam dobivao odgovore, već zabrane, policiju na vratima, blokadu novinarskog rada.

Upravo sam putem mogućnosti gradskog vijećnika i Zakona o pravu na pristup informacijama dolazio do nekih podataka. Postavlja se pitanje zašto je to tako? Od kuda ta bahatost upravnih tijela? Možda iz činjenice osjećaja ili imanja bezuvjetne podrške upravo politike? Politike koja ima moć. Programsku i financijsku.

Jest, činjenica je da se dolaskom Šarara mijenjaju stavri na sceni u smislu transparentnosti. Ali, i dalje postoje djelovanja koja demonstriraju tu političku moć koja nekima utjeruje strah i poslušnost, a nekima daje mogućnost bahaćenja. Sam primjer je i u materijalu za ovu sjednicu.

Kako Grad rješava neke stvari: Iako su se programska sredstva za HNK smanjivala Grad je ista kompenzirao. Ukupan iznos namijenjen za programe i materijalne troškove HNK-a se i u 2012. i 2013. godini povećavao! Dok su se ostalim proračunskim korisnicima prodavale bajke o krizi i tome kako su svima smanjeni troškovi zbog krize, u Zajcu su očigledno profitirali.

Tko zna, jesu li danas primjerice i Molekuli pored Javnih potreba povećavana sredstva recimo nekom stavkom proračuna kojim se sufinancira program u Palachu? I dokle god postoje takvi manevri sva nastojanja poboljšanja sustava u suštini će se činiti lažnim, a poboljšanja licemjerna u okolini koja sve više nalikuje kaljuži.

Nadalje, da nova uprava nema jasan cilj transparentnosti i potpuno drugačiji model rada od svega ne bi bilo ništa. S tog aspekta dolazak tandema Frljić – Blažević možda ubrza neke procese koji bi se čekali desetljećima. Kako je Šarar napomenuo: „Obećanje za kraj. Od ove godine izvještaji svih ustanova idu na internet.“ Bilo je davno kad se strelica usmjerena Gradu prije 8 godina kretala u tom smjeru. Eto dočekali smo i to.

Da Frljić i Blažević otvaraju nove teme i traže razrješenja problema pored svega izrečenog Blažević još i navodi: „Stvar kojom se ne stižemo baviti jest ona šefa dirigneta, gdje je evidentno da je to mjesto namješteno za buduću intendanticu dva mjeseca prije isteka mandata Mani Gotovac, da je to radno mjesto prema sistematizaciji iz 2007. trebalo biti radno mjesto s ugovorom na određeno vrijeme, da se 2010. mijenjala sistematizacija u kojoj se briše uvijet ugovor na određeno vrijeme i intendantica dobija ugovor na neodređeno vrijeme. Kako je interpretacija naše uprave u tome sudjeluje i bivša pročelnica za kulturu.

Konzultirali smo se s odvjetnicima. Nova uprava može za neke radnje podnesti prijavu. Mi smo rekli da ćemo do trećeg mjejseca čekat nalaz proračunskog nadzora i da ćemo tada kao nova uprava krenut u one postupke koji su mogući. U interesu nam je da se što prije raščisti, pogotovo zato što su neki od tih ljudi još uvijek zaposlenici u kazalištu i tu je situacija nemoguća. (…) Trebamo biti svjesni da imamo posla s osobama koje su krimogene.“

I u ovom se primjeru jasno vidi potpora Grada kroz lik i djelo bivše pročelnice Persić koja je osobno vršila na mene pritisak na način pisanja o Zajcu. Slične pritiske prema medijima su radili i članovi KVa. Uplitanje u medije očituje se i iz programskog izvješća 2008. u kojemu je naveden i jedan problem:

„Kao jedino negativno u svom izvješću intendantica se osvrće na dnevne novine „NOVI LIST“ koji slabo ili nikako prati djelovanje ovog Kazališta pa tako i festivala „Riječke ljetne noći“. Predsjednik Kazališnog vijeća i članica Kazališnog vijeća Diana Grgurić trudit će se da na neki način pomognu drugačijem pozicioniranju vijesti o kazalištu u uredničkoj politici „Novog lista“.“

Blažević je spominjao i nelogičnosti oko evidencije ulaznica za pojedine programe i naglasio kako postoje primjeri gdje je i do 20% besplatnih ulaznica. Da je stvar i gora, navedimo ovdje samo neke začudnije podatke, do kojih smo došli u prethodnim istraživanjima.

Za koproducijsku Aidu za honorare je izdvojeno 855.299,32kn, putnih troškova i troškova smještaja je bilo 103.136,52kn, a prodano je samo 803 ulaznice od kojih se zaradilo 87.683,89kn u 6 predstava koju je vidjelo 3.510 gledatelja. To znači da je 2.707 gledatelja bilo u kazalištu gratis (ili 77,12%), da je prosječno ulaznica koštala 109,20kn, a po predstavi je prosječno prodano 133 ulaznice!

16 dana pokusa i jedna generalna proba bile su dovoljne za postavljanje kolaža tekstova autora talijanske manjine s područja Istre i Kvarnera Istrijanski Špaš. Isti je u 7 izvedbi vidjelo 716 gledatelja (102 ulaznice po predstavi) dok je prodano 386 ulaznica od kojih je prihod 4.160,00kn. To znači da je svaka prodana po prosječnoj cijeni od 10,78kn!

Nakon odlaska zbog silnih obveza Ozren Prohić je nastavio suradnju i našao se na popisu sklopljenih ugovora s vanjskim suradnicima na projektu Marco Polo koji su honorirani s 450.705,79kn. I za ovu je predstavu bila jagma za kupnju ulaznica, tako da je ukupno prodano njih 253 za premijeru i 4 reprize ili čak 50 po predstavi.

Kako je ukupan prihod od prodanih ulaznica 10.042,00kn ispada da je svaka prodana po prosječnoj cijeni od 39,69kn! Za smještaj i putne troškove utrošeno je 74.609,70kn. Ukupno je izvedbe vidjelo 1.883 gledatelja što znači da ih je 86,56% vidjelo predstavu za đabalesku.

Kad se sve razmotri iz ove perspektive, ostaje pitanje zašto se očigledno štiti Kazališno vijeće? Očigledno je da ne postoje mišljenja o izvještajima, da o istima nema nikakvog traga u zapisnicima KVa. Dakle KV je prekršilo ZOK i Statut. Očigledno je da je KV podržavao težu povredu radnog odnosa postupajući prema g. Prohiću na način da nije reagirao kada je umjetnički djelovao izvan kazališta. I tu je prekršen zakon. Da o zapošljavanju istog i ne govorimo.

Kako to da je KV znalo proceduru za izbor intendanta i kome se treba obratiti (Gradskom vijeću), a postavlja se pitanje o tome kome treba dostaviti izvješća na usvajanje? U ovoj priči se pridružuje i Grad s istovjetnim stajalištem.

Kako to da je nova uprava – umjetnici mogla detektirati niz nepravilnosti, a umjetnici u KVu nisu niti jedno, već su im potrebne pravne i ekonomske financijske ekspertize? Kako to ako su im trebale da iste nisu zatražili i s podacima onda proveli svoje mogućnosti koje im nudi ZOK kojega su opet prekršili? Ako toliko ekstremno insistiraju na stručnosti kako to da je KV podržalo projekt Malik i Zajc i tzv. dramsko učilište kada to nije smjelo jer nije imalo Statutarne podloge? Dakle KV je opet prekršilo zakon.

Kako to da je KV dozvolilo isključivo dramsko učilište kao zahtjev i odluku Grada?! (Pogledati zapisnike KVa!) Dakle vidimo uplit odluka politike u kazalište od koje se bježi. Kako to da KV nije pripremilo kadrovski okvir sukladno zakonu za natječaj intendanta? Kako da su prekršili vlastitu odluku o dodatnom honoriranju intendantice?

I ne manje bitno, svi zapisnici KVa nisu u skladu sa statutarnim odredbama, tako da KV u tom slučaju ponovno krši Statut. U Statutu je propisano kako „Zapisnik sadrži osnovne podatke o radu na sjednici, o iznijetim prijedlozima, o sudjelovanju na raspravi te o donesenim odlukama.“

Kristaliziraju se dvije stvari. Ivan Šarar očigledno želi promjene, ali ima ograničen doseg djelovanja i upravo mora činiti političke kompromise, primjerice kod podržavanja nejasnoća kome trebaju ići izvještaji na usvajanje. KV je očigledno produžena ruka politike.

Dovođenjem u pitanje njihove odgovornosti, ostaje pitanje upravo odgovornosti politike. Ako to nije Odjel za kulturu tko je? Ako Gradsko vijeće nije znalo za iste izvještaje tko ostaje? Pristanak KV na tu ulogu svojevrsna je tampon zona raščišćavanja potpune odgovornosti.

I na kraju. Možete li Nadu Matošević vidjeti ponovno u ulozi intendantice nakon svega? A zašto se može vidjeti KV ponovno u istoj ulozi. Ako isto KV i prema vlastitim izjavama nije uspjelo vidjeti sve navedene propuste, osim ako ih nije podržavalo namjerno, ako im trebaju dodatni stručnjaci, zašto će u sadašnjem i budućem razdoblju biti sposobni za nešto za što nisu bili ranije? Zašto se isti članovi KVa mogu vidjeti ponovno u svojoj ulozi nakon 8 godina samoće?(zvonimir peranić – dayline.info)

1 COMMENT

  1. Dakle, Peraniću,to je to. Oni vama malo djelovanja u kazalištu, a vi ćete za njih dvojicu pisati tekstove-hvalospjeve tj podržavati ih u njihovim lažima i nesposobnosti. Zgodno.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here