05. 08. dan je za tri značenja. Dan Domovinske zahvalnosti – Dan pobjede – i Dan oružanih snaga RH. Dan, koji kao i svi ostali traje 24 sata. To bi značilo da svakom od ovih značaja pripada 1/3 dana t.j. 8 sati. Dakle opet neka bezvezarija. Tipični HR produkt.
“Mogu tolerirati brutalnu silu ali brutalan razum je neprihvatljiv. Ima nečeg groznog u njegovoj upotrebi kao da se intelekt udara u prepone” Oscar Wilde.
A brutalnog razuma ima u ovoj državi za izvoz. Intelekt se udara u prepone npr. i kada vlada odlučuje kupovati struju od vanjskog distributera a ne navesti svoga da smanji cijenu kad za to ima najbolje uvjete.
Zar zbilja nema u HR iole sposobnog intelektualca ili barem normalno misleće individue u organima vlasti da se ovim bezvezarijama stane na kraj? Zar se sve, ama baš sve što se takne mora upropastiti, od gore navedene svečanosti, do škola, do radnih mjesta, do izbacivanja gostiju u turizmu …
Prvi od tri gore navedena značaja su dosta nejasna. Ne znam tko tu kome zahvaljuje i zašto. Tješim se da većina Hrvata to zna kao što obično znaju (sic) koje su proslave u toku.
Drugi mi je nešto lakše razumjeti ali uz jedno malo pred – pitanje. Ako je to dan ratne pobjede znači da je negdje trebalo biti rata. Ali rata nigdje. Nije ga objavio parlament niti ga objavio predsjednik države. Znači da ga pravno nema. Znači nije bilo rata. Moglo bi se reći velika ratna pobjeda u neratnom stanju. Odnosno ponovo neko HR udaranja u prepone.
Za dan oružanih snaga neću inzistirati pitanjima a pitanja ima podosta. Kao na primjer gdje su tu snage i gdje je i kakvo je oružje, primjer “Migovi” i slično.
Znamo da se već preko dva desetljeća trubi o “Domovinskom ratu.” U enciklopedijama ili na portalima nema nikakvih definicija o toj vrsti ratovanja. Bio je to sukob u kojem su bili uključeni, pored Hrvata i Srbi i Bosanci. Ako je to za Hrvate “domovinski rat”, ma što god to značilo, što je za ostala dva naroda sudionika u sukobu. Sukob za koji se ne zna kad je počeo, odnosno kada je završio i protiv koga se vodio. Spomenimo samo da je drugi svjetski rat, tako su ga zvale sve strane u sukobu, započeo napadom na Poljsku 01. 09. 1939. Taj veliki svjetski sukob završio je u Europi 09. 05. 1945. petnaest minuta poslije ponoći. Rat sa Japanom završio je 03. 09. 1945. Tako su se sporazumjele sukobljene strane a to i potpisale. S kime je primirje, odnosno kraj rata, potpisala RH?
Prema hrvatskim izvorima, Hrvati su se borili protiv, kako sam uspio skupiti iz medija, s oko dvadesetak vrsta ili bolje reći naziva neprijatelja. Sve to ukazuje da je to bio tipični građanski rat pa ga tako treba i zvati. Inzistiranjem na mudrostima koje nam je ostavio prvi predsjednik, a k tome i dr. znanosti sa šest razreda škole i godinom vojnog tečaja u Beogradu, sve više i više guši ovaj jadan, osiromašeni te prezaduženi narod. Ako se hoće krenuti naprijed mora se ovo društvo riješiti tog nepotrebnog i zaostalog balasta, makar istog ostavio i otac nacije.
U svakom društvu, naročito u državi, svaka se sitnica mora staviti u red i na pravim odnosima inače će jednog dana sve ići k vragu. Država je društvo gdje nema nevažnih “sitnica”. Ima samo hitnih ili manje hitnih poslova. U državi se ne smije ništa zanemariti, ništa ostaviti neriješeno, ništa krivo i neodgovorno postaviti. Tako se ne može improvizirati ni nazivima, bilo kakvim nazivima. Stvari ili događaji koji naizgled nemaju posljedica mogu itekako zakomplicirati i zagorčati život.
Reda, rada i odgovornosti ni u tragovima u ovoj europskoj državi. Umjesto rješavanja otvorenih problema, bajni nam ministri, predsjednik vlade i predsjednik države, rasipaju svoje misli kao da jedu mudrost velikom žlicom.
Naprimjer trabunjanje o silnim privatnim ulaganjima, o jeftinijoj struji, nepoštivanje preuzetih obaveza (lex “P”), namjerno krivi nazivi građanskog sukoba, netransparentno ugovaranje (MOL), sve može jednog dana dovesti do vrlo neugodnih posljedica. A u ovoj državi se već od samog početka radi uz lopovštinu, nebrigu i neodgovornost.
Umjesto razumne i odgovorne uprave imamo nesposobnu i neodgovornu vladu. Vladu kojoj je glavna briga rasprodaja zemlje sve kako bi ostali još koji trenutak na vlasti. Prodati ono što nije njihovo, ono što nisu napravili. Narod je vladi dao mandat za vođenje i unapređenje države a ne za uništenje iste.
A “…brod tone, tone i zvona zvone…”, tone brod koji nema ni pojaseve za spašavanje putnika. Dobro plaćeni dužnosnici uopće ne vode brigu kako će spasiti narod.(Ivan Pauletta)
Pula 08. 08. 2013.
