Stišajte se! Obraća se noćni čuvar na ruskom Marinu i meni dok sjedimo na stepenicama i umiremo od smijeha. Glupavo ga pogledamo i dignemo palac gore nadajući se da će shvatiti gestu isprike i obećanja da ćemo se stišati.
„Mi stišacja, glasnoje ne budemoje. Sekunda, sekunda.“ – Marino odlučuje upotpuniti našu gestu s totalno bespotrebnim i uzaludnim pokušajem ruskog na što sam se ja odvalio još jače smijati, a čuvar složio još začuđeniji izraz lica. Otprilike kao kada Andrija i Anđelka idu na Bledajo, plivajo, ribajo. Shvatio je koliko je sati kod nas u glavi i jednostavno je odustao. Hostel u Omsku nas je koštao dosta, nekih 100 kuna po noći za jednu osobu što je za ruske standarde cijena hostela duplo i nešto više, ali da samo znate kakvu smo sobu za to dobili?! Ne, to nije hostel, već hotel i to kakav. Gotovo luksuzan. Pažnja na svakom detalju, od drvene podnice u kupaoni, televizije i namještaja usklađenih boja do same činjenice da smo za tu lovu dobili apartman na dvije etaže s doručkom. Recepcionerka ljubazna, fina i tiha ruskinja pomalo stidljivog i uplašenog izraza lica (Nije bilo prvi put jer sve su takve), a njen muž kralj samo takav.
„Ajmo se stišati da ovaj opet ne dođe jer ovdje su svi militantni. Di si ti bio?“ – Pita Marino
„Išao sam do dućana s ona dva luda Rusa i kad sam se vratio tebe nije bilo. Bolje pitanje je di si ti bio i ša mi nisi čekao?“
„Ma krenula je kiša ko luda i otišao sam do onog kluba u ulici di smo bili. Cijelih 10 metara sam bio od tebe. Nea veze. Kako ti je bilo? Aj ti prvo reci jer moja priča je malo čudna. Hahahah“
„Keeej. Dakle, kad smo shvatili da bi mogli kupiti nešto za popit otišli smo do dućana. Onaj stariji dečko je vozio. Nije niš pio. Ali baš niš. Drugi je bio vođa onih luđaka iz ruskih Jackassa zvanih „Das Pridurcos“ ili tako neš.“
Bilo mi je čudno kako vozač nije ništa popio pa sam se malo raspitao o tome. Znate kako je to kod nas. Popiješ bar neš pa se nadaš da te neće štopat, a još manje da ćeš morat puhati. Ne bi mi to bilo čudno da je on prvi takav na kojeg smo naletili, ali on je samo još jedan koji potvrđuje 100% uzorak ruskih trijeznih vozača. Od kad smo ušli u Rusiju sretali smo ljude u raznim situacijama i vrlo često je katalizator naših odnosa bila rakija. Svakom smo je ponudili i jedno je simptomatično svima koji su bili za volanom – odlučan i pomalo prestrašen izraz lica kad god bi im ponudili alkohol. „Njet, njet, njet, spasiba.“ Kazna je naime masovna. Dvije godine gubitak vozačke + neka ogromna cifra. Mamma mia… Bolje da ovo nitko od naših zakonodavaca ne čita da mu ne bi nešto slično palo na pamet implementirati ovdje. Rusi bježe od policije ko vrag od tamjana. A policija rijetka poput stolice nakon pijenja vode iz jezera.
„Vozili smo se i nešto smo pričali dok se nismo zaustavili ispred nekog ružnog socijalističkog bloka zgrada koje je bilo okruženo zelenilom za utjehu da priječi pogled prolaznicima dok po danu gledaju s ceste.“ – nastavljam ja. „I pazi sad ovo. Ulazimo ti mi u taj dućan na kojem piše – 24/7 i unutra isključivo alkohol. Vina, pive, vodke, samagoni (domaće alkoholno piće slično rakiji koje eventualno možete kupiti u ponekom dućanu)… Ma sve! A tek vina… Stari, pazi, za vino imaju cijeli jedan zid ispunjen bocama svih vrsta. A cijene ko u raju. Milina. Nema ništa preko 50 kuna za botilju.“
„E i?“
„Naravno da je naš ludi ruski frend odmah posegnuo za tetrapakom od pet litara i naravno da je unutar tog skladnog pokreta rukom elegantno ubacio „U minja njet djengi. Harašo?“ (Nemam novca. Ok?) i molećivo me pogledao. Ja sam se samo nasmijao, sprdio se malo na njegov račun i rekao da nisam ni mislio i nastavio gledati vina. I sad kreće show iz kojeg sam pomalo naučio o njihovoj kulturi i mentalitetu.“
„Kakvo vino želite?“ – Pita mlada prodavačica krajnje arogantnog izgleda koje se za tili čas pretvori u nježno simpatični. Transformacija potpuno bizarna. Kao da gledam bipolarca na speedu. Još je to pitala na nekom čudnom naglasku očekujući da ću ju razumijeti samo tako. Nakon četiri puta što sam je zamolio da ponovi pitanje polako shvaćam o čemu je riječ.
„Ma bilo koje.“
„Crno ili bijelo?“
„Ma neam pojma. Crno može.“
„Koji cjenovni rang?“
„Ma nije frka dušo sam ću ja izabrati.“ – Njeno čuđenje raste. Lice poprima izraz krajnje uvrijeđenosti i inata, a ja gledam tupavo ko tele u šarena vrata štono bi se reklo, jel.
„Kako? Ne. Koji cjenovni rang??“ – Sad se tu već veselo smiješim i režem prozor u napetosti između mene i nje da skuži da nisam ništa loše mislio već da se samo šalim i da sam bedasti stranac koji k…a ne kuži. Upalilo je. Smekšala se.
„Koji cijenovni rang?“ – Ne odustaje
„Dobro, dobro, ša ja znam. Sve ispod 500 eura je prihvatljivo.“ – Jebiga, morao sam
„Joooooooooooj! Bdsamdaf dnfsdaf as dsfnifsdnaf dasfjsfjdushfsa fdsiofdsjfsdn dsifjsdaofs…!“ Tako je to nekako izgledalo s njene strane, a s moje bilo usvojeno. Eh… da.
Jebote, ovdje nemoš ni vino normalno kupit. Napokon mi pofali strpljenja, zaobilazim svog ruskog večerašnjeg frenda koji umire od smijeha i uzimam prvu bocu na dohvat ruke iz odjela crnih vina.
„Evo dušo, gle, ova! Ova!“
„Zašto ta?“ Pita ona začuđeno.
„Jel ti to mene zajebavaš?“ – Ja već između smješka, začuđenosti i nervoze
„Ovo vino ti ima specifikacije mladog polusuhog. Želiš li možda suho?“
„Ne! Slušaj me, hoću ovo vino!“
„Ali kako znaš, ako ti nisam rekla što ga sve sačinjava? Ovo vino krasi fina aroma altajskog gorja prožeta nijansom meda zlatnozube pčele iz roda sibirskih voluharica koja leti jednom godišnje na poseban cvijet koji raste isključivo u gorju prkosnas.“ (Ok nije to rekla, ali tako se činilo)
Ja gledam i ne vjerujem. Znak da se ne zajebava mi je dao moj ruski frend koji je sve to pomno slušao i sudjelovao u razgovoru te mi na miran način tiho prevodio. Njegov stav je odavao dojam da ovo prolazi svaki put i da tu nema greške. Dobro… Ajmo onda tako.
„Slušaj miško. Ulazim ti ja u ovaj dućan. I tu vidim tebe. (Gestikulacija rukama i nogama ne izostaje) Odmah sam znao da sam na pravom mjestu vidjevši tvoje snene oči između boca vodki. Zbunjen, dobio sam poriv da mi se pije vino. Došao sam ovdje… I u cijelom tom šušuru spazio ovo. (Pokazujem na bocu) Divota. Oblila me neka neviđena toplina oko srca. Već sam osjetio slatkoću kako mi klizi niz grlo. I rekao sam sebi – to je to. (Naravno, sve te pjesničke slike su bile opisane rukama i nogama zbog mog izuzetno skromnog znanja ruskog, a kako je bilo interpretirano… ne znam nit me ne zanima)
„Jel se to on sa mnom šali?“ – Okreće se ona prema mom frendu koji opet umire od smijeha
„DA! Kako si samo znala?“ – Odgovaram i odlazim prema blagajni
„Ok, vidim da si odlučio, a sad dođi ovdje i pročitaj ovo.“ – Viče ona tako za mnom, uz arogantan ton razmažene dvanaestogodišnjakinje koja nije dobila poster Backstreet boysa u Teenu. Jebiga, u moje vrijeme se to tad slušalo. Pokazuje na neki papir pomno zalijepljen ispod pulta s ogromnim slovima. Ja gledam u čudu i niš ne kužim… Ša je ovo?!?! Kužim da je stil pisanja skroz formalan i da nije šala.
„Joooooj. BASSDKJNNSALDKAS DSKJDSLAKK DAKLSJSLA DFJIWEQFNWEĆFWEČ…“ koluta ona očima i sama krene čitati to ekstremno brzo poput onog frajera na kraju reklame nekih lijekova. Za dodatne indikacije, nuspojave ili što već, upitajte svog liječnika ili ljekarnika. Evo tako je bilo. Bez zafrkancije. Ja gledam u čudu i ne vjerujem što se događa. Moj frend samo stoji, kao da se dosađuje i ima pozu čovjeka koji je već na to dobrano otupio.
„Ok. Mogu sad ić?“
„Ne! Ne odlaziš dok mi ne kažeš da si sve razumio!“
„Što da kažem? Jesam. Kako ne. Od riječi do riječi.“
„Što piše?“
„Ha? Ne znam. Nešto na ćirilici.“
„Jooooooj. Dakle, piše, ako odneseš ovu bocu van i ostaviš je negdje, policija će doći nama na vrata i mi ćemo prekršajno odgovarati znaš kojom kaznom?? Znaš kojom kaznom?? Znaš kojom kaznom, ha??“
„Ne znam…“ – :O
„20 000 rubalja! Aha!“ I mrda glavom lijevo desno onako smiješno kako crnkinje znaju kad se inate ili pokušavaju dokazati nešto u filmovima. Ma znate već…
„Ok. Obećajem da je neću pustiti vani!“
„Što ćeš s njom?“
„Uzet ću je doma sa sobom i sačuvati ko suvenir“
„Molim?? Nećeš! Bacit ćeš je u za to predviđeno mjesto. Kantu za smeće!“
„Ok. Bacit ću je u kantu za smeće“
„Jel jasno??“
„Je.“
„Mogu li ja kupiti žvakaće?“, „Koje ćeš mark“ „NE! Nemoj, dat ću ti ja, samo idemo, molim te!“ Zaderem se i uzimam frenda i odlazimo iz dućana. Jedno simpatično „Bok“ uz jedno povratno simpatično iza ramena (nevjerojatno koja tranzicija kao da smo najbolji frendovi) „Paka“ s njene strane i više nas nema. 65 kuna je došlo to sjajno vino (ali zaista je) + 5 litara sangrije za Klimta (Ti Rusi stvarno nemaju pojma o alkoholu ništa. Sve nešto slatko pijuckaju) + žvakaće + 2 limenke Lowenbrauna.
Svi dućani koji navečer rade imaju takve propise. Koliko su mi oni rekli barem. I to vrijedi za cijelu Rusiju. Ok. Možda to svi ne čitaju jer u Moskvi pred dvije godine nisam imao takvu scenu čitanja – razumijevanja koje neodoljivo podsjeća na KGB-ovo ispitivanje. No nije da znam nešto o tome.
„I onda sam te išao dalje tražiti.“ Govorim Marinu. „Otišao sam do onog kluba, čekao pola sata da Klimt (Naš ruski frend) odradi razgovor sa svojom ‘menadžericom’ za nove skečeve i došao do nekog kul kluba u koji su me pustili s bocom unutra.
„Ha?“
„Je, je… Sve je to tu moguće. Tu sam upoznao neku ludu curu kojoj se raspon glasa kreće između dva ekstrema – šaptanja i deranja i onda otišao doma promočen i umoran s dva rusa koja su imala čvrstu namjeru da umru od smijeha na pogled našeg Artija. Ša je s tobom bilo?“
„Pazi ovo.“ Krene Marino s tipično marinovskim gestikulacijama ruku koje neodoljivo zna podsjetiti na ticala nekog špiljskog kukca.
„Došla je Olga.“
„Koja Olga?“
„Neka Olga. I rekla da želi pričati sa mnom. Ja sam joj rekao da mora doći zagrliti mog frenda u bar i da ne može samo tako ovdje popiti nešto jer smo upravo usred grupne terapije.“
„Čega??“
„Ma bilo mi je dosadno, znaš kakvi su Rusi, nit se grle, nit se ljube, ko kamenja su, slušaj. Dakle, ti si mene ostavio na zidiću da te čekam s Jekaterinom. I onda je krenula kiša pa sam išao u bar gdje smo bili. Bilo mi je dosadno, bar je bio prazan pa sam krenuo ljudima govoriti da smo usred terapije gdje se susrećemo i prihvaćamo naše emocije s ciljem da ih obgrlimo. I onda je došla Olga.“
„He?“
„Da, ja sam stajao vani i govorio ljudima da sam psihijatar.“
„Ti si idiot.“
„To nije sad bitno. I onda je došla Olga. I ja sam njoj rekao da smo ovdje svi prijatelji i da ona mora zagrliti mog prijatelja jer tako nalažu pravila terapije. Kontaš?“
„I ša je ona napravila?“
„Pa otišla je i zagrlila ga, ali se Jekaterina s kojom si me ostavio na zidiću da te čekam, naljutila jer je čula ovo „Kontaš“ i počela mi srat nešto, ali ju nisam razumio.“
„Kako si ti uopće došao do tog levela kad jedino na ruskom znaš reći da i njet? I zašto se ona naljutila uopće?“
„Ma nije bitno. Popio sam pa ruke pa engleski pa hrvatski… Ma znaš. A ona se naljutila jer me nešto valjda prije zvala doma valjda da ju liječim, a ja sam išao u bar. Pojma neam, luda žena“
Ja ga gledam u čudu. Malo ljudi me može dogurati do ove točke gdje nemam što za reći, ali Marino je to u stanju učinti nevjerojatno mnogo puta. Inače, dok ovo pišem, slučajno sam kliknuo neki prekidač i skoro poplavio stan od nekog lika tu u Novosibirsku što nam je ljubazno prepustio negovu ljetnu kolibu pored rijeke Ob. Couchsurfing, znate… Ok. Iskopčao sam sve iz struje pa se nadam najboljemu.
„Kako misliš liječiš?“
„Pa ljudi su mi se počeli ispovijedati nakon 10 minuta. To je nevjerojatno Jakey. Svi su tako hladni i suzdržani, a daš im malo prave podloge i krene emocionalna erupcija. Stari ja sam njima rekao iz zajebancije da sam psihijatar i oni su se meni krenuli ispovijedati. Ono… Tajne iz djetinjstva itd. Ma čudo“
„Marino koji je tebi vrag?? Dobro i što je na kraju bilo s tom Olgom?“
„Ma niš, nestala je negdje pa sam otišao kući, ali sam se izgubio.“
„Kako si se se izgubio, majku mu, kad si bio 200 metara od hostela??“
„Ma da, ali otišao sam u drugom smjeru, sreo neka dva Ukrajinca i rekao im da tražim Birkenau Walls hostel.“
„Brick Walls je Marino, a ne Birkenau walls. Jebote, maltene da u konc logoru spavaš.“
„Ma to da, ali oni me nisu razumijeli pa su me otpeljali na pivu. Dok smo tako išli slučajno sam okrznuo dvije Ruskinje s ramenom na što su se one počele derati na mene.“
„I što onda?“
„Ma zagrlio sam ih i poljubio i rekao da tražim Birkenau Walls hostel“
„Brick walls p.m.!“
„E to, to. One su se čudile što ja ne znam ruski. Sad odjednom i one žele na pivu pa su mislile da želim i ja pa su nam se pridružile. Neki Poljak iza nas je nudio vodkom, a ja sam pobjegao i pustio Ruskinje i Ukrajince da odu skupa na pivu, a ja sam nastavio tražiti hostel i eto me sad tu.“
„Vrlo elegantno Marino.“
„A znam. Treba se samo zajebavat.“
„Normalno tebra. ;)“
To je naša štorija noćnog života iz Omska. Grada koji se prirpremao slaviti 300 godina postojanja dok smo bili u njemu. Da smo stigli ostati još tjedan dana to bi i dočekali. Ali nismo. Šteta… Nema veze. Omsk je predivan. Cijeli centar se nanovo radio. Fasade glanc nove. Podsjeća na ruski imperijalistički stil. Kip Lenjina sve to nepomično promatra i trudi se ne dreknuti. Nije to ni mali grad sa svojih cirka milijun stanovnika no podsjeća na selo. Što i je spram Gospića i njegovih 967km2. Nemojmo se zajebavati s Gospićem. To je ipak 77 grad po površini u svijetu. Potpuno zasluženo. (Alex – majstor potpuno bespotrebnih informacija). Naš prijatelj Klimt zna sve ljude tamo. I svi se nekako znaju. Scary malo kad uzmete u obzir da je to ipak oveći grad. Pa ja u Rijeci svaki dan mogu izaći i upoznati nekog novog. Ovdje se generacija pozna. Gotovo u cjelosti. I svake godine se plejadi različitih generacija u noćnim izlascima pridruži ona sljedeća koja je upravo upisala faks. Nije kao kod nas. Ovdje punoljetnici tek kreću izlaziti. Čudno je to. Sjećam se izlazaka u „Točku“ dok još imaš 15 i uspoređujem. Uzaludno jer usporedbe nema. Kad se tako postave stvari… Mi smo dva dijametralno suprotna kraja.
Dok ovo pišem u Novosibirsku sam u maloj ljetnoj drvenoj vikendici od jednog divnog lika koji se pali na zdrav život tako da smo mu pobrstili sve pomidore iz vrta. Alex mudro predlaže da mu za poklon možemo ostaviti njegov „šungit“, kamen koji pročišćava vodu kao poklon. Napokon smo u Novosibirsku. Vrlo brzo nakon Mongolske granice pukla nam je prednja desna guma. No nije to bio prasak ili tako neš već se postepeno ispumpavala dobrih par kilometara dok nisam skužio da se volan ne bi smio tresti ko zvečka nabrijane bebe. Nije ni čudo s obzirom na što je ličila. Nisu se vidjele žice samo već su i te žice bile puknute. Ja sam se porezao na njih dok sam mijenjao gumu na što je Marino odmah počeo dramiti da bi mogao dobiti tetanus. Alex je na svu sreću stajao 200 metara ispred i upozoravao aute jer s obzirom kako Rusi znaju voziti nismo bili u najsigurnijoj situaciji. Lijeva prednja guma je izgledala isto kao i desna i bilo je pitanje minute kad će puknuti. A gdje se nalazimo? Nigdje. Baš nigdje. Sibir, hladno za umrijet. Rusi su ipak nevjerojatno ljubazni. Svaki auto koji je prolazio je stao i pitao nas ukoliko nam treba pomoć. Baš svaki. Legende su. Vrlo kontradiktorni u nekom pogledu, ali to i sami vidite ili ćete otkriti kroz naše priče dok i mi sami pokušavamo proniknuti u njihove glave. Mijenjamo prednju lijevu sa zadnjom lijevom i nastavljamo dalje. Noć je i vozim ko po jajima zbog nesretne gume. Ne daj Bože da pukne ovdje, a šinomontaža nema. Još ajde da ima, ali ovako male gume ne posjeduje niti jedan ruski auto. Barem, ako je vjerovati riječima većine Rusa šinomontaža (Opet – vulkanizer). Prema Gorno Altaju se vozimo uz predivnu rijeku Katun koja kasnije s rijekom Bia čini rijeku Ob i promatramo skladne drvene vikendice, hotele i razna naselja koja su sagrađena isključivo u turističke namjene. Vrlo razvijen, predivan i turistički orjenitran kraj. Rijeka je doduše jako hladna za kupati, ali to ne sprječava brojne Ruse pa čak i Čehe, Mađare i poneke Engleze da dođu ovdje provesti odmor. Zašto ne? Jeftino je, a mir, tišina i priroda dižu mrtve iz groba da se nagledaju te ljepote. Nepregledne šume, planine i rječice koje teku između oduzimaju dah. Nemamo toliko prostora na mobitelu i non stop brišemo neke fotke da bi uslikali/snimili još nešto. Kaos (U dobrom smislu)… Kako Alex kaže, u principu sve do Mongolije je predivno. A onda dođete u polupustaru. Jest da je impresivno doći u ta prostranstva i promatrati ih, ali naše guze su naučile na raznolikost. Par zanimljivosti o tom području. U cijeloj regiji živi oko 50 000 stanovnika, svakih 50 godina je izrazito snažan potres koji ruše sve sa sobom tutnjajući 5 – 6 po richteru. Vrlo je veliki kontrast klime jer zime nose živote doslovno, a ljeta znaju biti čak i sparna.
Do Gorno Altaja stižemo navečer i tu odlučimo prespavati noć. 400 km smo mudro provozili na onakvoj gumi. Onaj filing kad te opet Bog čuva. Kako nije pukla pojma neamo jer je bila u katastrofalnom stanju s žicama koje vire iz nje. Ionako smo je sljedeće jutro promijenili i nabavili rezervnu što nas je koštalo oko 500 kuna. Nabasali smo na neke kraljeve od vuklanizera koji su imali upravo taj model guma. ČUDO! Možete nas vidjeti na slici s njima. Ona slika gdje sjedimo unutar drvene sjenice ispred njihove radnje. Jedan doručak ujutro gdje hauba služi kao stol i idemo dalje. Još jedna noć u Jugu je provedena začuđujuće podnošljivo. Čak nismo puno ni prdili ni smrdili. Oko jesmo, ali sve je nekako bilo podnošljivo. Barem meni. Možda zbog činjenice da smo ostvarili svoj cilj i da je još jedino što je ostalo put nazad. Jedino… Da. Otkrili smo i jedan od Maraskinih sokova te smo ga halapljivo potamanili. Fali malo i dobro dođe taj poznati okus doma s vremena na vrijeme. Na ovakvim putovanjima čovjek izgubi pojam o vremenu i prioriteti se mijenjaju. Prethodno važno postaje nevažno i dolazi do polariziranja strukture. No da ne serem, ajmo to reći ovako – fali nam dom. Tu i tamo pričamo o tome i zna nas uhvatiti nostalgija. Baš jučer smo svi stisnuti u ovoj maloj kolibici pretresli sve naše prijatelje i društvo. Dobro to dođe jer se prisjetite tko ste, što ste i što vas opet čeka doma. Nakon toliko vremena provedenih u malom prostoru uskladile su nam se i menge. Svo troje odlazimo po pravilu u isto vrijeme na wc. Njihov smrad je postao i moj smrad i više ga ne osjećam, a rečenice si nadopunjavamo ko B 1, 2 i 3 iz banana u pidžami. Zna to nekada biti i nesnošljivo pa Alex odvali svoju seriju neartikuliranih glasova i deranja da bi se ispuhao. Marino to čini tako da na odredištu ode sam prošetati pa ga nema i nema, a ja sam tu negdje između. Sad upravo sjedim sam na tavanu gdje sam proveo noć i tipkam u samoći. Divota. Vidi mene, pričam o tome kao da sam već 2 godine na putu, a ne tek drugi mjesec. No dobro. Stvar je u tome da mi prolazimo vrlo intenzivan put i jako se puno toga događa u vrlo malo vremena. Stalno nekoga upoznajete, stalno nešto novo vidite, iskusite, slikate, planirate, komunicirate… Koliko god je zabavno bude i jako zamorno. Zbog toga nam se i čini kao da je prošlo puno više vremena nego što zaista jest. Ponekad nam mozak ne stigne pratiti taj tempo. Iskreno kažem kako je. Pitamo se kako je kući. E, da, kako ste? 😀 Čovječe koja serija misli samo zbog jednog Joy soka. Na svu sreću imamo još i rakije. 😀 Za liječenje rana naravno. Do Novosibirska je vozio Alex, Marino je zauzeo stratešku poziciju u obliku bočno okrenutog fetusa okružen suvenirima na stražnjem sjedalu, a ja sam slinio po Alexovom ramenu i spavao koliko se spavati može.
No dugujemo vam objašenjenje Ufe. Grad se nalazi na ušću rijeke Ufe u rijeku Belaju. Grad je dug 50 km, aširoka 30 i nakon Moskve je drugi najveći grad po površini. I dalje je Gospić veći. Stanovništvo sačinjava 27% Tatara i 11% Baškira, 55% Rusa + ostali. Ima čak i 2500 Nijemaca. Možda onih koji nisu mogli brzo trčati 45′. Šalaaaaa! Tijekom drugog svjetskog rata Ufa je bila središte sovjetsko – ukrajinske vlade. Po Forbes-u Ufa je najplodniji grad za sklapanje biznisa među gradovima s populacijom većom od milijun stanovnika, a ekonomija im se pretežito bazira na energetskom sektoru. To je jedini grad povezan s Moskvom s više od jedne federalne ceste. Zadnje što smo pustili u javnost iz Ufe je slika nas sa konobarom iz Balkan Grilla. Mislim da slika govori više od tisuću riječi i ne moramo previše isticati koliko samo zadovoljni bili kada smo izašli punih trbuha. Napokon prave porcije. Nema ni u ponudi nešto ispod 200 – 250 grama za razliku od ostatka zemlje. Volimo to. Milan i Aleksandar nas obožavaju i slikaju se s nama. Na pitanje kako im se sviđa u Rusiji i zašto su došli ovdje Milan će:
„Rusi su ko po komandi. Ukoliko nešto izleti što nije po planu oni se odmah izgube. Sjećam se kad sam bio na jednom rođendanu. I sad to se priprema danima unaprijed. Slavljenica ili slavljenik uređeni i zbigecani čekaju goste unutar svoga doma. Stol je pripremljen, ukrasi isto. Otkucava 4 sata kada je i dogovor pao da gosti dođu i prvi rrrrinnnggg odzvoni. Gosti ulaze i smješkaju se. Padaju komplimenti i pristojne pošalice. Sjedaju za stol, a onda kreće repertoar. Pića dobrodošlice pa neka zakuskica. Uvijek neki DJ bude party moderator i tjera svih na zabavu. Ajmo ljudi… Pa sad ples pa sad ova aktivnost pa ova… (Ne mogu se oteti dojmu koliko mi to zvuči sjebano i besmisleno). Kreće torta, ali op, op! Prvo čestitke i darovi slavljeniku. I sad to kreće… Jedan po jedan. Divan/a si. Predivan/na si… Ide to tebi, samo ostani takva itd. To traje… I traje… I traje… Kilometarski govori. Svi plješću iza svakog. I onda torta. Ali svi su nekako neležerni u svojoj tobožjoj ležernosti. Teško je to opisati. Npr. Postavljali smo zvučnike u restoranu. Prvi majstor se nije javio po planu i svi su sjeli i tupo gledali u nadi da će se netko nečega sjetiti. Tolika količina nefleksibilnosti i nepragmatičnosti… Ludo. Naposlijetku je došao majstor i trebalo mu je 6 sati da montira dva zvučnika. S druge strane da se ovdje raditi i živjeti. Nije loše. Ne vjerujte svemu što kažu u filmovima. Dobri su Rusi ljudi.“ Završava Milan i kreće photosession.
Marinu je posebno teško padao odlazak iz Ufe. On se zaljubio u njene široke avenije i spoj moderne i klasične arhitekture. Ma Ufa je zaista predivan grad, nema šta.
Priča o Čeljabinsku i prvom susretu s ruskom mafijom ili nećem trećem.
Vozimo se mi dalje prema Čeljabinsku. Čeljabinsk ima površinu od 875 km2. Čak 92km2 manje od Gospića. Na putu nam svi trube i mašu. Najveća smo atrakcija. Ovako slavan s pogledima sa svih strana na sebi se nisam osjećao ni kad sam u drugom razredu ostao bez gaća na nekom skupu pred gomilom. Vozimo se masu. Po noći naravno i hranimo se čokoladicama čiji je rok trajanja prošao netom prije Mojsijevog rođenja. Kako to uopće prodaju?? Jebemo ih mutave… Ali bolje išta nego ništa. Potiskujem vrištanje dijela mozga u kojem mi je pohranjeno nutricionističko znanje i grizem tamnu čokoladu boje ustajalog mlijeka. Sendviči na pumpama su smrznuti, ali bolje je odbiti, ako vas pitaju da vam ih zgriju jer tada dobijete kipuću koru sa smrznutom unutrašnjošću. Nekada Rusija izgleda kao veliki – defekt. Ništa nije kako bi trebalo biti. Zato valjda svi auti i imaju one unutarnje kamere s ciljem dokazivanja krivice u slučaju prometne nesreće, a koje najčešće posluže da se snime smiješni klipovi kada jebe lud zbunjenog na cesti s nazivom – „Crazy Russians“.
Monotonu vožnju i moje sneno lice razvaljuje prva zraka sunca. Direkt u oči – bulls’ eye. Fak. Stavljam naočale i zalizujem na nazad masnu kosu. Jedva se čekam istuširati. Kvragu! Zaboravio sam natankati auto. Mali Arti ima tricky rezervu. Plovak pali lampicu tek kad ste na vijugavim cestama, a na ovim ravnima jednostavno ne reagira. Kazaljka je zalijepljena za donju iglicu i ne mrda. Možemo stati svakog trena. Kasnije se ispostavilo koliko je čudilo kakvu rezervu taj auto ima. On može proći kilometre i kilometre. Nismo još ostali bez benge. Nadam se da ni nećemo. Volimo našeg Artija.
Ugledam prvu pumpu i odlučujem stati. Nije hladno već leedeeeenoooo! Opet ista dosadna procedura. Vadim čudnovate tablete, speed droga za Artija, koje smo dobili od našeg Jasmin maziva sponzora zajedno s litrama i litrama ulja te ih prelamam na ¾. Potom zapisujem kilometražu, odlazim do žene na pultu, vičem joj izvana kroz prozor da se probudi i smješkam se da me ne strijelja. Mrzi me. „Devetnodsapjat benzin!“ „bsadladaslda“ Dajem joj pare i odlazim tankat. Traje to i to pola minute da agregat reagira ili da ona stisne to prokleto dugme dok se smrzavam vani na minus jebenih beskonačno! Stisni to više! Tresem se. Nije toliko ni hladno koliko sam ja umoran i imam pošemeren osjećaj za toplo/hladno. Benzin kreće. Pa je spor. Ko na kapaljku. Brate daaaaj. Napokon. Odlazim po kusur i vratim se u auto. Zapisujem količinu novonatočenih litara i vodim evidenciju. I tako svaki put. Ako sam vas udavio ovom pričom o tankanju oprostite, ali nama je to baš iritantna trauma. E, da. gdin. I gđa. Smailagić iz Jasmin maziva – tablete djeluju. Ušteda je oko 15%. Nije malo.
Na ulazu u grad počinju problemi. Auto kašlje, ne ide, maltene samo što nije stao. Koji k…c. Jebote! Ne treba mi to sad. Aaaarghhhh!!!! Nekako stižem do hostela u, pogađate, Lenjinovoj ulici. I sad kako to naći. Ljudi naši… Ovo je nevjerojatno. Zašto, ali zašto većina hostela uopće nema označeno ni na koji način da se tu nalazi hostel. Nikako. Onaj u Omsku smo tražili uz pomoć dvije djevojke dobrih sat vremena da bi shvatili da se nalazi unutar zgrade koju smo okružili 3 puta minimalno. U Ufi smo morali pitati neku gospođu gdje se nalazi i shvatili da su to vrata ispred nas na kojima ništa ne piše. U Novosibirsku sam ja slučajno uletio u neku zgradu pozvan instinktom i po ocrtanom stubištu shvatio da je vjerojatno riječ o hostelu. Oni sigurno ne žele da ih se nađe. Ako postoji neki zakon koji nalaže da hosteli ne smiju vidljivo isticati svoja obilježja onda zaista – jebem ti takav zakon. 6 ujutro je… Hladno je i dalje, ali malo toplije zbog sunašca koje dušu krijepi i prema kojem želiš poletjeti i istovremeno se sakriti od njega u neku mračnu rupu i odspavati. Kružimo, kružimo… Ludimo. I onda odlučujem zvati curu unutra. Sigurno spava, ali ko ga jebe, mislim… Moramo nekako ući. Javlja se snen glas i govori nam broj zgrade. Krivi broj. Na parlafonu se javlja neki frajer i jebe nam sve po spisku. Još je i pristojan bio razmišljam… Da smo na balkanu… Dobio bi i zalijevanje vodom. Hahah Ok ne bi, ali… Tko zna. Opet zovem curu, saznajem broj i napokon ulazimo. Cura koja radi na recepciji je divna tiha i plaha ruskinja kazakhtanskog podrijetla. Kose oči, crna kosa, nizak rast i vrlo slatka. Vrijeme je za spavanac.
Sobu dijelimo s nekim bauštelcima koji ne toleriraju naš zabavan i opušten duh. Spavali smo do navečer i odlučili smo skuhati večeru za nas i naše cimere. Maksimalno se zajebavamo i tako uživamo. Kyril, recepcioner iz druge smjene, nam je pronašao mehaničarsku radnju gdje će Arti dobiti nove filtere i zamjenu masla (ulja). Danas je vrijeme za feštu. Feštu? Daaaaa feštu.
„Što je ovo??“ skiseljenog izraza lica tiho prošapće Kyril.
„RAKIJA TEBRAAAAAAAAAAAA!“ Svi mi u jedan glas
„Jako je…“
„Daj to ovamo…“ Usuđuje se Fida, njegova prijateljica Azerbajdžanskog podrijetla.
Guc, guc, guc, guc, :O, guc, guc, „Neeee“, guc, „Ovo se ne događa..“ guc, guc, guc… „Alo umrijet ćeš pusti to dolje!“ guc, guc… khm… :O …
„Jesi dobro?“
…
Khm…
…
„Ovo je fino“
:O
„Ueeeeeeeeeeeeee! Kyril uškopljen si. Sad kad si postao kastrat možeš lijepo pjevati. Nađi si povišenu stolicu.“
Salve smijeha. Pušta se neka muzika. Rusi se napokon opuštaju, ali i dalje su rezervirani. Gledaju nas sa oduševljenjem i s mrvom doze zdrave ljubomore što smo tako opušteni i veseli. Jebe nam se. Mi smo ovdje na odmoru.
Jedemo napokon. Malo mi je izgorila riža, ali ostalo što je Alex napravio je bila prva liga. Alex zna sjajno kuhati. Dijelimo tu crtu kuhanja za druge. Sada smo imali rižu, ali inače u ovakvim situacijama u Rijeci imamo paštu i moji frendovi i ja smo je nazvali pijana pašta. Zašto? Pa drugi dan nikad ne znaš što si stavio unutra, ali dok ju jedeš tako je dobra… Jednom smo pomiješali tunu, mlijeko, jogurt itd. I znate što? Ispalo je sjajno! Kad bi bilo natjecanje u pijanom masterschefu naša pijana pašta bi odnijela sva tri prva mjesta. Odjednom se ustaje naš cimer i govori „Ovo je bilo sjajno.“ Brišući se salvetom. „Ok… Thanks man. Anytime. Want some more?“ ☺ „Dečki, ja sam profesionalan kuhar i u svom gradu radim za najbolji restoran.“ :O „He?“ „Ozbiljno.“ „Ček ovo je stvarno bilo dobro?“ „Apsolutno odlično.“
„Ueheeeeeee. Živio drug Alex i njegov saft. Živio Jakey i njegova pomalo spržena riža. Živio Marino i… nož na koji se porezao dok je rezao krastavce! Živjeli!“
Vrata se otvaraju. Bauštelci upadaju i govore nam da imamo pola sata prije nego krenu jest. Molim? Tko su oni ovdje i što su da uzurpiraju zajedničke prostorije i naređuju drugima? Kyril slegne ramenima i govori kako je tako je. Nema veze, ne da nam se svađati. Ionako idemo van.
Alex odlučuje ostati u hostelu. Marino i ja se spremamo. Pridružuje nam se drugi cimer, bivši vojnik, koji je tek došao i koji nije bio u prilici probati našu pijanu rižu, ali je kralj totalni i backpacker koji putuje Rusijom autostopirajući. Daje nam savjete što vidjeti u Gorno Altaju i pokazuje slike predivnih malih jezera, ali mi to dosada nismo locirali jer bi nas u Altaju uvijek dočekala noć, ta jezera su 50 km van naše rute, a da ne spominjemo da je hladno i da nam naš šator može služiti isključivo kao pokrivalo. Budale. Alex je čak izgubio vreću. Sve u svemu… Kamping na + 2000 km nadmorske visine… Ne.
Izlazimo van i šećemo se. Pričamo o Putinu. Aleksandar (Zvan Saša) je bivši vojnik koji je sada u civilu i dolazi iz Moskve, ali mora čekati 3 godine od završetka službe da bi mogao izaći van zemlje. Ozbiljno, ako ste u Rusiji vojnik nema izlaska van zemlje naredne 3 godine nakon prestanka službe. Pretpostavljam da je tako dok ste i u službi. Nama je to grozno. Mislim Rusija je ogromna i ima se tona toga za vidjeti, ali ovaj svijet je ionako mali i još, ako nam postaviš restrikcije… Nemoj Jakey. Klaustrofobija. Idemo dalje. Razgovaramo o Putinu i on nam govori koliko je Putin ok lik koji mora raditi to što radi. Većina Rusa koje smo upoznali, a upoznali smo ih dosta iz svih krajeva osim krajnjeg istoka na kojem ionako nitko ne živi, o Putinu ima pozitivno mišljenje koje varira od ‘ekstra super lik’ do ‘Možda nije najbolji čovjek, ne mogu procijeniti, ali je najbolji za Rusiju i ono je što Rusija treba’.
U klub nas ne puštaju jer smo pili pred njim. Glupa djetinjasta pogreška. Ne svađamo se, idemo samo dalje. U drugi klub nas ne puštaju nekih 100 metara dalje od prvog jer tobože Marino nije obučen kako treba. Alo. Čovjek je od nas tri jedini imao košulju, traperice i ličio na nešto. Nas dva smo bili u japankama i izgledali ko da smo prodavali remene na placi. No istina je ta da su vidjeli kako nas odbijaju u prvom klubu i odlučili da nas neće pustiti ni u ovaj jer, ako su nas oni odbili onda ovi sigurno neće skupljati njihove ostatke.
Napokon dolazimo do nekog birca na glavnoj ulici, inačici našeg riječkog Korza. Sjedamo i provodimo vrijeme pijuckajući pivu i umačući neke pržene krušne štapiće u umak. Odjednom neka vesela dernjava. Na ulazu u kafić stoje neki ljudi i pričaju. Pridružujemo im se, a taman smo bili na odlasku. Neki ogroman lik, s glasom dubine Bajkala nam govori da pođemo s njim u klub zvan „Sauna“. Što da ne, mislimo si… Idemo. Zafrkavamo se s još nekim dečkima i čekamo našeg vojnika koji je išao pišat. Nema ga… I nema ga. Odlazimo ga tražiti. Gdje je? Spazimo ga unutar kafića za osamljenim stolom u sredini s nekim starcem. Starac nešto priča, vojnik pomno i mirno sluša u vojničkoj, nepomičnoj i geometrijski pravilnoj pozi.
„Filip. Marina! (Na Marinovo ime se cijela Rusija smije jer kod njih ne postoji muška inačica tog imena pa ga Alex i ja predstavljamo kao našu djevojku. Just for the fun. 😉 ) Gde vi? Davaj, davaj!“
„Evo nas!“
„Maladec!“ – Odjednom glas iza nas. Bio je to starac. Povikao je prema našem ogromnom prijatelju.
„Pridi šas sekund.“ (Dođi na sekundu)
Naš veliki prijatelj ga spazi i odjednom se uozbilji. Dođe mu bliže.
„Sidite.“ Stari mu daje nalog da sjedne, a ovaj nema gdje. Naš vojnik Saša sjedi preko puta starcu. Vidjevši da nema gdje sjesti ta ogromna gromada odlučuje čučnuti pored starca i time poprima vrlo smiješnu grotesknu pojavu. Nismo čuli što mu je govorio, ali trajalo je dobrih 10 minuta. Naš prijatelj se čak odlučio i zauzeti za sebe i opravdati par puta, ali starac ga je samo pogledao i prekinuo svaki put. Naš prijatelj je strpljivo čučao, vojnik sjedio, a stari lagano pušio Kalijan (Onaj bong s mirodijama). Nakon 10 minuta ga je potapšao i rekao mu da ide. Tip je samo došao do Marina i mene i gledajući u pod nam se zahvalio i rekao da ima posla i da mora ići.
„Pridite.“ – Obraća nam se stari
„Sidite.“ – Mi sjedamo pored našeg vojnika.
„Moje ime je Vladim (Nazvat ćemo ga tako). Vi ste naši gosti. Jeste li prvi puta u Čeliabinsku? Kako se osjećate? Otkuda ste?“ Daje nam kailan na pušenje. Marino uzima povlači dim i proslijeđuje meni. Vladim nas promatra s dozom zanimanja i blagog, ali i suzdržanog pogleda.
Nije to bila neka neuljudna ili čudna salva pitanja, dapače. Starac je bio elegantan i umjeren u tonu koliko i u izgledu. Sjedio je opušteno na fotelji pušeći kalian s okusom maline i gledao nas mudrim očima kroz naočale. Bio je srednjeg rasta, sijede kose i brade u ležerno raskopčanoj lanenoj košulji i bijelim hlačama. Lijevu ruku mu je krasio zlatni sat, a vrat zlatni podeblji lančić. Ali s ukusom. Na pitanja sam odgovarao većinom ja jer znam nešto ruskog, a Marino je govorio na hrvatskom kao i obično jer mu se živo fućka. Ili na engleskom pa je Saša malo prevodio. Više ja nego Saša s obzirom koliko Saša vlada engleskim, ali komunikacija je tekla. To je bitno. Kalian preuzima Saša i povlači dubok dim.
„Mi priehali z Horvatie. On Marino, ja Filip. Očenj priatna. Da, mi zdes v Čeliabinske pjervij raz i dumaem što eto očenj krasivij gorat. I da… Čuvstvuju harašo, očenj harašo.“ – Progovaram kroz smješak. Vladim puši i kima glavom, razaznajem kroz obrise.
„Harašo.“ – Gleda me kroz naočale ispod obrva i promatra. Nastavlja komunikaciju sa Sašom i ja lovim dijelove, a Marino gleda u vazu. Vidim da se frajer bavi svime i svačime i upravo priča Saši kako bi bilo dobro pokrenuti biznis u Čeliabinsku sa taksijima.
„Izvinite, a što vi rabotaete?“ – odvažavam se ja
„Ja… Khmm… Trudna skazat (teško je reći)!“ dodaje mi kalian
„On biznisman.“ – Ubacuje se Saša i povlači dim.
Ovo dalje ću prevoditi direkt na hrvatski jer je preteško stalno pisati na dva jezika.
„Neka, neka Saša. Mogu ja. Ja sam čovjek koji ima veze i koji se bavi svime i svačime. Legalnim i nelegalnim. Ustvari ja činim nelegalne stvari legalnima.“
Saša prevodi, mi slušamo.
„Ustvari ja sam, kako bi vi to rekli, kriminalac.“ – Gleda me blago i hladno i puši kalian
„Ja rješavam stvari. Ajmo to tako nazvati.“
Meni je interes porasao 100 na sat. Sva čula su mi se uključila i upijao sam svaki moment ovog trenutka jer ga jednostavno nisam htio propustiti. Koliko je meni raslo uzbuđenje i koliko mi se glava dizala gore toliko je Marinova glava od umora padala dolje. Dok naposlijetku nije zahrkao. Na svu sreću do tad smo već prodiskutirali par tema i dobili smo dojam da smo mu se jako svidjeli no nikome nije palo na pamet da se digne i ode doma. Ni nama ni vojniku Saši. Svi smo ga gledali. Osim Marina. On je zaspao. Na moje podbadanje laktom ispod rebra samo je uzvratio „Baš me briga tko je, ja sam umoran.“ Upravo sada čita mormonsku bibliju u onom tonu u kojem ju treba čitati i izaziva salve smijeha kod Aleksandra.
„On je glavni u ovom gradu i vodi ga.“ – objašnjava Saša i to potpuno bespotrebno kada postanete svjesni kako ga svi gledaju i odnose se prema njemu. Nakon što je ljubazno pokudio konobaricu zbog loše usluge odlučuje nastaviti.
„Ja sređujem administraciju. Ukoliko postoji problem, ja ga riješim. Ukoliko želiš otvoriti tvrtku, ja to za tebe riješim u jedan dan. Sutra dobivaš ključ u ruke. Recimo taksiji…“
Tu je nastavio priču o biznisu i koliko je pozitivno otvoriti nešto u Čeliabinsku. Zanimljivo ga je bilo slušati. Taj čovjek baš zrači autoritetom, ali ja istovremeno jako blag. Super je lik. Nama se jako svidio. Dalje od toga o njemu ne želim ni znati.
Dotakli smo se i Hrvatske te je rekao da je vrlo često kod nas na moru. Zna puno toga o Rijeci i dosta poznanika mu je kupilo nekretnine u našoj blizini na obali. Zna on i vrlo utjecajne i moćne političare u Rusiji jer se kreću u sličnim krugovima kako kažu, ali nećemo o tome. Nalazimo sam mu i cijene nekog starog oldtimer Mercedesa u Hrvatskoj i svašta nešto. Pita nas da se sutra nađemo, a mi pristajemo. Daje broj Saši i rastajemo se ispred kluba. Dogovor – sutra Balkanski restoran.
Na pitanje „Do kada mislite tako živjeti i ne bojite li se?“ on odgovara:
„Dok me ne skinu. Ne. Nema me tko skinuti, a ako do toga i dođe… Tako je kako je. Spreman sam. Zbog toga mi i nije problem sve ovo govoriti što ti govorim. Nije mi problem biti otvoren.“
Drugi dan se ipak nismo našli s njime. Poslao je poruku Saši, ali mi smo žurili ići popraviti auto. Ipak. Želja nam je nazvati ga pri povratku u Čeliabinsk i naći se s njime.
Našli smo divnog mehaničara koji nas je posjetio na našeg Darka iz Alfa auto servisa na Kastvu. Lik je maksimalno profesionalan, dobar i pošten. Odmah me posjeo i rekao što je moguće i koliko će koštati. Natjerao me da ponovim što je rekao da budemo sigurni da smo sve shvatili. Sve smo natanane dogovorili i mjesta pogrešci nije bilo. Njegov kolega koji nam je radio auto je stariji lik koji je baš stara sovjetska škola. Kruta i hladna pozadina, a srce meko i dobro. Sjeo je sa mnom u auto i napravili smo par đireva dok se nisam uvjerio pred njime da je sve ok. Promijenili smo ulje i filtere te nastavili dalje. Rekli su nam da se vratimo čim prije, ukoliko nešto ne valjda, ali do 20 sati jer do tada rade. Problem kod našeg auta i nuspojava trzanja je bilo strašno loše gorivo koje smo natankali na onoj pumpi ujutro. Znao sam da mi nešto smrdi po pitanju te pumpe, a da nije isključivo pare benzina i nafte.
„Ozbiljno. Do 20 sati dođite.“
„Shvatili smo. Hvala puno na svemu i vidimo se u povratku.“
„Sretan vam put momci i vratite se sada ukoliko nešto ne valja, popravit ćemo, nema problema.“
„Vrijedi. Živjeli. Bok. ;)“
Prolazimo pored jednog veseljaka koji radi na rampi i svaki put u prolazu nas grli izvana u autu, daje nam ruku i dere se „Jugoslavija, Jugoslavija!“
Idemo dalje… Vozimo se prema Omsku. Usred noći glavom udaram o strop Artija. Prošli smo preko najveće izbočine koja nas je lansirala u zrak. Dobivam Alexovu smrdljivu šlapu u glavu i psujem na sav glas. Panično s čeonkama izlazimo iz auta, saginjemo se i gledamo pod auto jeli sve ok. Huh… Ništa ne curi. „Jel sve suho?“ „Je, koliko mi se čini…“ „Oh, čovječe… Usrao sam se.“ „Ajmo dalje sve ok.“
Netko bi možda rekao da pušemo i na hladno po pitanju našeg Artija, ali mi ga pazimo kao oko u glavi.
Sljedeća priča je o Novosibirsku i drugom dijelu Mongolije.
Ne budite lijeni. Pratite nas. Mi smo lako štivo koje vas tjera na smijeh ili odlazak na wc. Samo da teče, samo da je dobro. Sve je to ok. 😉 Ne zamjerite na gramatičkim greškama i čudnim crticama, ali ovaj putopis je kao roman toka svijesti i piše se između brojnih aktivnosti te je kronološki sastavni dio potpunog kaosa. Ma razumijet ćete. ;D
Dragi naši Alanfordovci ša da vam još kažemo osim da smo ok. Falite nam jako. Jedva čekamo da vas vidimo, ali još je cijeli dugi put pred nama. Pratite nas, volite nas, predlažite i komentirajte. Vaš input nam puno znači. Pusa!
