Home Kolumne Casanova u Istri – dobra vašarska priredba

Casanova u Istri – dobra vašarska priredba

1305
0

Tresla se brda, rodio se miš. Tako bi u jednoj rečenici mogli opisati otvorenje sezone 2009./2010. i Zajčevih dana 2009. praizvedbom komične opere Casanova u Istri Alfia Kabilja, u režiji Krešimira Dolenčića te pod dirigiranjem Ive Lipanovića. Kao i mnogo puta do sada, prije prve izvedbe, medijski bombardirani izvješćima, intervjuima, podacima o savršenstvu, idili i kazališnoj besprijekornosti, nakon odgledanoga, mnogi su ostali razočarani i s osjećajem izigranosti.

Glazba Alfia Kabilja promišljena je, prpošna, slušna i lepršava, zamišljena da uhu bude ugodna (što s pojedinim orkestralnim dionicama nije bio slučaj), povremeno uzemljena i izvrsno umrtvljena istarskom ljestvicom. Takav obrazac preuzeo je i Krešimir Dolenčić u svojoj režiji. Ali konačni rezultat jest inverzan. Pretežno energijski umrtvljena tvorba s pojedinim sjajnim dijelovima. Za te uhu lijepo slušne dijelove prvenstveno su zaslužni izvrsna i u svojoj scenskoj pojavi Kristina Kolar u ulozi gostioničarke Kate koja je prva potaknula na iskreni pljesak u trećemu činu. Do tada su bljedunjavi, isforsirani pljeskovi uvijek dolazili iz istoga mjesta dvorane, koje većina publike uglavnom nije prihvatila. Potom je tu i glazbeno korektan Ivica Čikeš u naslovnoj ulozi, koji za Kolar zaostaje u scenskoj interpretaciji, a valja izdvojiti i interpretaciju Siniše Štorka u ulozi biskupa Raimonda koji je sinergijski potaknuo na kvalitetniju izvedbu i Čikeša u duetima. I tu bi se mogli zaustaviti s pojedinim dobrim dijelovima.

Da su u Zajcu svjesni stvaranja lažne slike o savršenosti, spektakularnosti i izuzetnosti izvedbe, možda najbolje kazuje činjenica da je ova opera titlovana na hrvatski jezik, a pjevana je na hrvatskome! Bilo je smiješno gledati iz petoga reda mnoge pjevače koji se napinju, a vi ih jedva čujete kao da ste u tridesetom redu neke dvorane, a oni pjevaju bez mikrofona. Ne treba spomenuti da je pozornica bila i ozvučena nebrojenim mikrofonima. Nadalje, pjevani tekst bio je uglavnom nerazumljiv. Utoliko je prijevod hrvatskoga na hrvatski bio koristan. U tim se trenucima sjetim izvedbe Don Giovannia u konceptu Bojane Cvejić, kada plesači u hali od par tisuća kvadrata, trče, plešu, gimnasticiraju i bore se, a sve pjevajući i pitam se, zar je tako teško, statički stajajući proizvesti razumljiv zvuk do prvih redova partera?

Dobro zamišljeno djelo svedeno je na niz banalnosti. Banalan je prvenstveno libreto za koji je zaslužan i Drago Orlić. Rima dostojna pjesmica djece iz vrtića nije niti iz bliza nalikovala barem onoj simpatičnoj naivnosti koju pronalazimo u operama. Primjerice, Možda nemamo kazališnog dara, ostali smo bez para. Ova rečenica ujedno je i odraz ove izvedbe bez dara, s razlikom što Zajc ne ostaje bez para nakon trivijalnosti i fijaska koje nam u posljednje dvije godine uglavnom podastire. Ili pak još jedni stihovi koji odražavaju stvarno stanje: Možeš biti lakrdijaš, u očima publike budi orijaš. A to je uprao slika koja se stvara. Od lakrdije, koje su svjesni, stvaraju orijaša. Krešimir Dolenčić načinio je dobar režijski okvir. Ali u okvir slike od metra kvadratnoga ne može se umetnuti centimetar kvadratni platna. Dobar redatelj jednostavno ne može s lošim ansamblom načiniti dobro djelo. Sjetimo se samo izvrsnog koreografa Galika Ismaliana koji također nije uspio u Rijeci. No, ako pogledate njegove koreografije u Beletu Sao Paola primjerice dualidade@br shvatite svu moć plesa i izuzetne koreografske zamisli kada vidite glumačke interpretacije plesača, koji su više u zraku i na drugim tijelima nego na podu. Zamisao Dolenčića o lakrdijaštvu, ispala bi izvrsna kad bi sudionici ovoga djela bili na visini zadatka i profesionalno scenski odradili lakrdiju. Međutim, lakrdija sama po sebi, kao najveća mogućnost izvođača, pretvara umjetnički zamišljeno djelo u žalostan slijed slika i u kazalište, (…) sreće zlu kob.

Primjer nalazimo u slijedećoj bitnoj banalnosti. Scenski pokret za koji je zaslužena Snježana Abramović Milković je u potpunosti daleko od osnova koje se poučavaju na temeljnim radionicama pokreta. Kako bi potaknuo dinamičnost predloška redatelj koristi nekoliko puta niz zaleđenih slika. Međutim izvođači su postavljeni upravo suprotno. Njihovi stavovi su u pozama, ne pozicijama, nemaju perspektivu pokreta, postavljena slika teži u statiku koju ne može izvući niti maksimalno obojeno i dinamizirano svjetlo Denija Šesnića niti njegove projekcije (koje se i same zatvaraju u ponavljanju istih dvadesetak sekundi materijala). Ne treba napomenuti da članovi zbora u takvim pozama, ne kontroliraju disanje (točnije udahe ili izdahe) pa je i takva poza neučvršćena, odnosno nema podlogu u mišićima tijela, što dovodi do pomicanja ekstremiteta u navedenim, nepokretnim, slikama. Tako je redateljeva ideja, nažalost, upropaštena neprofesionalnim odnosom. Još jedan primjer nalazimo u ideji polaganoga šuljanja i prelaženja žbira (Marko Fortunato, Ivica Žunić i Darko Matijašević), kasnije i članova zbora preko ceste i mosta. Vizualni dojam fluidnosti narušen je neznanjem o prenošenju težine izvođača, pa umjesto kontinuiranoga kliženja preko scene dobivamo isprekidane masovne pomake, uzemljene škripanjem sceografije. A zamišljenu koreografsku eleganciju žbira (koji su u plitkome tekstu i rimi zamijenjeni s vampirima: žbiri – vampiri) treba jednostavno vidjeti. Valja napomenuti da su spomenuta elegancija, ali i ostali zamišljene ekspresije u interpretaciji zbora bile daleko od zamisli. Ipak, bilo je i dijelova bez pogreške. Primjerice kada je scena u potpunosti bila ispunjena dimom, ili kada su pojedinci bili skriveni u bačvama na sceni.

Nadalje, bilo je tu i mnogih tehničkih banalnosti. Primjerice, kada pjevačica ne razmišlja o položaju mikrofona u prostoru. Pa pljesne, ne bi li ostale razbudila. Međutim, pljesne točno ispod mikrofona, tako da pljesak nadjača i čitav orkestar. Ili, kao da nam nije bilo dosta pjevane i tekstualne verzije teksta pa smo često prije slušali isti tekst koji se čuo od strane šaptačice Nine Simčić uglavnom za ulogu Ivice Čikeša. Ili pak prefarban rekvizit (gitara), prvo bojom pa potom lakirana. A lak je odbijao snopove svjetlosti reflektora u trenucima kada to nije bilo niti zamišljeno.

Na razini pamfleta je i referiranje na Europu. Tako u jednome trenutku na stražnjicama svakoga člana zbora pojavljuje se žuta zvijezda dok Casanovu okrunjuju krunom zvijezda. To je trebao biti komentar i asocijacija, mišljenje o Europskoj uniji. I s takvom intervencijom ne bi bilo problema da kasnije nije uzeta slična, samo sa srcima i ljubavi. Ponovno svi imaju rekvizit, crveno srce na prsima. Ali, srca se u posljednjem činu pretvaraju u kupone za lutriju, koje ulaze u bubanj dok se slavi vino i žderanje. Tako se vrijednosti koje slave klasične opere, poput ljubavi i poštenja, ovom operom srozavaju na sretni dobitak, a s analogijom Europe ova predstava se srozava na kvalitativnu razinu i poruke nebrojenih sapunica te se sama preoblikuje u cjelovitu banalnost. Predstava se pretvara u bahato razbacivanje raskoši i podsmijavanje u doba recesije, kada mnogi brinu o vlastitoj egzistenciji, dok se sa pozornice Zajca, kao doseg vide cice i guzice, a pjeva o vinu i žderilu. U svijetu se danas praizvodi mali broj opera. Gledajući ovaj uradak, Opera HNK Ivana pl. Zajca zasigurno ne doprinosi dostojanstvu opere, već upravo pokazuje suprotno. Opera je bila izuzetno ostvarenje pojedinog razdoblja, pojedinca na razini zadatka. Sa svom današnjom tehnologijom, novcem, bezbrižnoću i savršenim uvjetima, nije dosegnuta niti približna razina majstorskih djela od prije nekoliko stoljeća. Nacionalna kuća dosegla je samo razinu dobre vašarske priredbe, jednokratne zabave koja operu prije može gurnuti u zaborav, na što naročito ukazuju reakcije mlađe publike nakon ovoga ostvarenja. No, postoji i NADA jer je Casanova u Istri ipak malčice bolji od prošlogodišnje Sunčanice. Pa ovim tempom, možda konačno, dobijemo korektno otvaranje sezone. Tamo negdje, 2.124. godine. (Zvonimir Peranić, Dayline.info)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here