Kažu da postoje boli koje ne nestaju ni kada njihov uzrok odavno prestane postojati. Ostaje nešto nalik tragu u tijelu, kao svrbež ruke koje više nema ili grč u nozi koja je amputirana. Liječnici to nazivaju fantomskim udovima – upornim osjećajem prisutnosti onoga što je zapravo odsutno Nešto slično počelo se osjećati na otoku Krku, osobito u Baški, u prvim danima već daleke 1890. godine.
Priprema za odlazak
Mladi Marko, povučen, ali izdržljiv, odrastao u oskudici, iako ne i bez majčine nježnosti, pripremao se za odlazak. Mala platnena vreća, skromna zamjena za kovčeg, čuvala je njegovu najbolju odjeću i jedan par cipela. Te večeri, prije puta, Mare mu je tiho pružila drvenu krunicu, govoreći da će ga štititi kad god mu bude potrebno.
Jutro rastanka
U rano, svježe i oblačno jutro, otok ga je ispratio kao i mnoge prije njega. Obitelj Grandić više nikada neće biti ista. Najmlađi od braće odlazi u Ameriku “okušati sreću”. Majka u tom zagrljaju pokušava zadržati snagu, iako se u njoj sve lomi. U tom je pokretu bilo nešto konačno, iako neizrečeno. Marko je otišao brzo, kao da želi skratiti trenutak rastanka, korak po korak dok nije nestao iz vidokruga. Tada, bez buke i bez ceremonije, kuća gubi jednog od svojih najbližih.
Sljedeće jutro
Ali prava bol dolazi sutradan.
— Sljedeće jutro.
Kao i svakog jutra, kuće su se otvarale istom slanom vjetru, ali nešto se promijenilo i nije se moglo ignorirati. Krevet je ostao uredno složen, s hladnim naborom gdje je prije ležalo mlado tijelo. U kuhinji jedan tanjur manje. Nema smijeha, nema žurbe, nema uobičajenih koraka. Radost je nestala, tuga ostala. Samo zvuk kipuće vode i tišina koja zauzima prostor poput trajnog gosta.
Odsutnost koja ima težinu
Odsutnost tog jutra ima težinu tijela. I osjeća ju je cijela kuća. Marko Grandić nije odnio samo svoje ime iz matice krštenih. Otišao je glas kojim se odazivao majci, životna snaga jednog sina koji je trebao postati budućnost. Bio je to odlazak nalik smrti, ali bez njezina obreda – bez sprovoda, bez groba, bez konačnog oproštaja. Žal bez tijela i bez sigurnosti.
Okolina koja osjeća odlazak
I okolina to osjeća. Baška je malo mjesto uz more, gdje se život dijelio svakodnevno i izravno. Svaki odlazak udarao je po tkivu cijelog mjesta, kao da je selo jedan organizam, obitelji njegovi organi, a djeca vlakna koja drže cjelinu. Kad bi mladić otišao, duboko se znalo da povratak neće doći. Tkivo bi popustilo. Otok bi ostao, ali više nikada ne bi bio isti. Hoće li biti pisama? Hoće li biti vijesti? Hoće li biti povratka? Ostaje samo sporo učenje života s tihom amputacijom.
Smrt majke
Nedugo zatim, smrt majke 1896. godine nije početak nove boli, nego potvrda da je rastanak već bio potpun onoga jutra kada je sin otišao. Jer emigrirati tada značilo je nestati. A za majku je odsutni sin bio poput fantomskog uda – dio duše koji više ne postoji, ali i dalje boli, kao da je živ.
Otok koji ostaje, ali više nije isti
Baška ostaje uspravna pred morem, kao i oduvijek.
Ali u njezinoj nutrini trajno ostaje njegova odsutnost.
Otok je fizički ostao čitav.
Ali više nikada nije bio potpun.
O autoru
Hugo Javier Freitas je povjesničar i profesor povijesti sa sjedištem u Buenos Airesu, Argentina.
Radi na publicističkoj narativnoj knjizi Roots in the Waters (Raíces en las aguas), koja se temelji na izvornim povijesnim dokumentima o transatlantskim migracijama između Europe i područja Río de la Plate (Argentina i Urugvaj) u razdoblju od kraja 19. do početka 20. stoljeća.
Istraživanje je usmjereno na jadranski prostor i hrvatske iseljenike koji su u tom razdoblju odlazili u Južnu Ameriku. Kroz civilne i crkvene matice, migracijske dokumente i obiteljske arhive, rekonstruiraju se životi običnih ljudi koji su prelazili ocean i pokušavali izgraditi nove živote na drugom kontinentu. Dio istraživanja povezan je i s otokom Krkom, gdje je podrijetlo imala jedna od obitelji uključenih u knjigu.
