Dan poslije

16. je listopada, dan poslije 15., dana prosvjeda nazvanih “Ujedinjeni za globalne promjene”. Dan koji je vrlo sličan onome u jednom od prvih filmova nuklearne katastrofe s naslovom “Dan poslije”. Nije sličan po razaranju i posvemašnjem uništenju, već po tome da je pokazao da jučer nit` smo bili ujedinjeni, nit` smo dostojni globalnih promjena. Globalne promjene koje će se nama dogoditi bit će promjene na gore, upravo onakve kako i zaslužujemo.

Najbolja paralela mogla bi se povući između jednog od transparenata s prosvjeda u Rijeci na kojem je pisalo “Vas je samo 200″ i na kojem su bile slike trojice hrvatskih tajkuna, s brojem prosvjednika koji se kretao negdje između 300 i 400.
Sasvim nenamjerno, autor transparenta ogolio je i “nas”.

Da, možda nije bilo dovoljno dobre medijske najave događanja. Da, teško je očekivati odaziv ljudi na prosvjede iza kojih ne stoji ovan predvodnik na kojega smo navikli. Da, neki su zloupotrijebili prosvjed promoviranjem svojih stranaka. Da, neki još uvijek u svojim ispranim mozgovima vide komuniste.
Ali ne, ništa od toga ne opravdava jadne odazive u hrvatskim gradovima (ako ćemo pošteno i odaziv u New Yorku je bijedan kada se uzme u obzir broj stanovnika).
Onome tko se ne želi informirati nikakvi medijski pozivi neće biti dovoljni. Onome koji unaprijed zna kako iza svega toga stoji skupina egzibicionista i nasilnika nitko ne može dokazati da je glup k`o kurac. Onima koji ismijavaju ljude koji imaju muda svojim licem i imenom reći što misle, vrhunac “aktivnosti” je masturbiranje komentiranjem članaka po portalima. A tih “portalskih bojovnika” ima napretek.
Daleko više nego onih koji su izašli na ulicu.

Istina je da su na prosvjedu bile heterogene skupine, ali i te skupine slažu se da je voda došla do grla. Problem je u tome što se pripadnici stada ne mogu identificirati s onima koji su samo – ljudi. Oni se mogu identificirati s nacionalnim, vjerskim i inim stadima, ali biti samo čovjek njima je praktično nezamislivo i nemoguće.

Oni će spremno skočiti i mašiti se za pušku i nož kada ih njihovi pastiri, svjetovni i vjerski, pozovu u boj protiv neprijatelja svih boja i vrsta. U stvari, njihovi su neprijatelji i oni koji su jučer izašli na ulicu. Oni će ubiti i biti ubijeni za svoje idole, ali za sebe prstom neće mrdnuti, oni žele dijeliti sudbinu stada.
Možete ih šišati koliko god želite, klati ih ne morate, poklat će se međusobno, ali natjerati ih da se počnu ponašati kao bića s kičmom praktično je nemoguće.

Naravno da svatko bira gdje i kada želi biti i za što se želi ili ne želi boriti, ali komentari i izjave onih koji nisu u životu došli na ideju boriti se za čovjeka jednostavno su gadljivi. Nitko nije dužan boriti se za sebe, ali taj nitko bi onda mogao imati dovoljno obraza i morala i začepiti smrdljiva usta kada se netko (koliko god on to ne želio shvatiti) bori i za njega, a ne pljuvati po njemu.

Teško je očekivati da takvi znaju što znači osjetiti energiju slobodnomislećih ljudi, jer njima odgoj nikada nije podrazumijevao korištenje mozga. Njima su usađeni samo refleksi nacije, religije, nogometa i sličnih odrednica po kojima će znati prepoznati one “druge” i “drukčije”.

Naučeni su da budu zahvalni svojim robovlasnicima, jer oni su dobročinitelji koji su im dali posao i koji im plaćaju taman dovoljno da mogu podići neki kredit koji će plaćati do kraja života. Oni će tako naučiti i svoju djecu, da budu sposobna nastaviti lozu podanika i robova.

Oni su stvarna brana promjenama koje bi donijele boljitak svima. Jer, ako bude bolje svima, oko čega će oni kukati i plakati? Kome će se rugati kako je gori od njih? Koga će nazivati pogrdnim imenima i pozivati na njegovo klanje i vješanje?
Oni su vjekovne “žrtve” koje su se totalno uživile u tu ulogu.

Zahvaljujući njima danas ne postoje nedužni u svijetu. Svi smo krivi što živimo životima koji nisu dostojni čovjeka 21. stoljeća. I nitko više ne može reći da postoje nedužne žrtve, jer ne postoje. Ne postoje zahvaljujući većini koja misli da se ništa ne događa ako oni zažmire i ne žele to vidjeti.

Ono čega se treba bojati je osipanje broja i onih malobrojnih koji su izašli na ulice. Osipanje koje će uslijediti ako se prosvjedi pretvore u redovna druženja koja ne nose ništa osim spomenute energije koja ostaje zatvorena u tom ograničenom krugu. Treba se bojati uzaludnog trošenja pozitivne energije koju su sa sobom ponijeli prosvjednici. Ne treba se bojati (kao što se boji dio onih koji su ostali u toplim dnevnim boravcima) batina i policije, jer onoga tko zna za što se bori ne može slomiti ništa osim smrti. A neki put je i smrt pobjeda. Časniji izbor od života na koljenima. Dobro je to opisao transparent u Zagrebu na kojem je pisalo “Oni su veliki, jer ste vi na koljenima!”.

Prosvjed koji je trebao biti početak globalnih promjena krenuo je s formulom 99% : 1%.

Dan poslije, čini mi se da bi točnija formula bila: 1% (onih koji se bogate na račun tuđeg znoja) : 1% (naivnih idealista, a tu ubrajam i sebe, koji misle da je nevjerojatno da većina ne vjeruje da može živjeti bolje) : 98% (onih koji su rođeni kao ovce ili su to izabrali biti).

Ono što se treba zapitati je tko smo mi da možemo tvrditi da velika većina živi jako loše, kada oni to sami ne žele reći ni priznati? Tko smo mi da im namećemo promjene koje oni ne žele?

Tko smo mi da ih budimo iz njihovog sna kojeg snivaju u smrdljivom stadu? (Petar Ciganović, Komentar dana)