Kolumne

Denis Kuljiš: Hrvatska se balkanizira

Denis Kuljiš: Hrvatska se balkanizira

Piše: Denis Kuljiš/Zurnalisti

U 2017. rast ekonomije bio je 3,2 posto (to su procjene kojima se može vjerovati, a pouzdan podatak imat ćemo za sedam dana). Gledano poizdalje, najzanimljivije je u toj činjenici da je osrednji rast postignut usprkos nepovoljnim populacijskim trendovima. Stanovništvo se iseljavalo, smanjio se prirodni priraštaj i sve skupa bilo je oko 60.000 stanovnika manje nego prethodne godine (pišu novinaru koji su zbrajali podatke europskih statističkih ureda). Možda na podatak o rastu BDP-a treba gledati i kao na funkciju smanjivanja populacijske baze? Kontraintuitivno, ali zanimljivo kao hipoteza. Populacija se, dakle, ukazuje kao ”opterećenje”. Idealna se država ionako ne osniva na narodu, te uspijeva sa što manjom populacijom, poput Hong Konga ili Singapura. To, naravno vrijedi za one najuspješnije, ali vrijedi li unekoliko i za one najneuspješnije? Zdrav razum kaže da se visokokvalificirani kadrovi ionako ne mogu uključiti u zaostalu privredu.

Ako ti ode ili nestane 1,5% stanovnika za godinu dana, a ekonomija ipak raste, što to znači? Možda da se živi lošije, jer su otišli oni koji unose dinamiku u društvo, različiti vrhunski stručnjaci, što ranjava cijele zajednice i profesionalne skupine, ali, gledano grubo, statistički, ne vidi se da depopulacija utječe na rast. Mnogo se pisalo o tome da je prošle godine u Hrvatskoj ”nestao cijeli jedan grad veličine Slavonskog Broda”. Gledajući na to sa stajališta ekonomije, moraš se upitati – pa mijenja li išta na stvari to što Slavonski Brod postoji ili ne postoji u Hrvatskoj? Ako je sam preletio u Baden-Wurttemberg, je li to nužno loše?

Da je rast mogao biti veći bez iseljavanja, ne treba ni pomišljati – okolnosti ne upućuju na poboljšanje općih uvjeta za privrednu aktivnost, naprotiv. Nije se smanjio poreski i administrativni teror koji puni državnu blagajnu novcem za klijentelističke državne strukture i njihove fantomske aktivnosti, kaos u pravosuđu gori je nego ranije i povećava pravnu nesigurnost tvrtki, vlasnika i građana. U Hrvatsku nije došao ni jedan značajan greenfield-investitor, osim u turizam, gdje je riječ o ustupanju položajne rente i sektoru u kojem, iznimno, dominira privatna inicijativa stranih i domaćih poduzeća.

Što to sve skupa znači? Znači da je put zadan i da se ništa neće mijenjati sljedećih godina. Predviđa se rast BDP-a za 2018. od 2,8%, za 2019. od 2,6% i za 2020. od 2,5%. Od ove vlade ne treba očekivati manje, niti pomišljati da će postići više. To će se ostvariti i uz smanjenje stanovništva od najmanje sto do dvjesta tisuća za te tri godine. Predviđanje rasta temelji se na ekstrapolaciji trendovskih podataka, ali promjene, osim onih katastrofičnih, ne mogu nastupiti bez dugoročnog plana, koji i tada imaju odgođeni učinak. Takav plan ne postoji. Bilo je riječi jedino o politici malih koraka, kojom će se popravljati najzaostalija ekonomija Europske unije.

Strategija vlade temelji se na ideji o ”stabilizaciji” koja je povezana s ekonomskom stagnacijom. Valja imati na umu da se time osim političke sfere ”stabilizira” i ekonomija koja se ni danas nije izjednačila s onom od prije deset godina uoči krize 2008. godine.

Takva politička stabilnost i ekonomska stagnacija kao njena neizbježna posljedica dovode do pritiska na populaciju koja ne može odgađati svoja očekivanja, niti se pomiriti s ”realističnim beznađem”. No, pad populacije i ekonomska stagnacija učvršćuju poredak, jer se gubi najvolatilniji dio biračkog tijela. Ako se narod pretvori u hrpu penzionera i odrpanaca, teško će suprotstaviti vlasti i državnoj nomenklaturi. Funkciju opozicije tada preuzimaju ekstremističke skupine desničarskih mafiokrata i ultraljevičarskih lumpen-proletera. Jedino što ti je potrebno da se zapali takva eksplozivna smješa je preambiciozni politički lider s legitimnom podrškom masa.

Ukratko: stabilnost i stagnacija proizvode depopulaciju, a depopulacija povećava političku stabilnost. Ali, nema nikakvih pokazatelja da to dovodi do ekonomske stagnacije. Stagnacija je posljedica isključivo državnog i političkog ustrojstva i ekonomske politike. Stoga ne treba djelovati mjerama populacijske politike na ekonomiju, niti treba očekivati da će politička stabilnost dovesti do ekonomskog rasta. Neće. Do rasta može dovesti samo vlada koja kao prvi cilj odabere rast i odluči – pobit ćemo se sa svima, nikome nećemo popuštati, ugrozit ćemo sve svoje političke baze i osloniti se isključivo na opću javnu podršku izbornih referenduma. Bit će krvi do koljena, kotrljat će se glave, ali mi ćemo težiti samo tom cilju. Naravno, izdržat ćemo samo jedan mandat, pa što? Barem ćemo sa sobom u propast odvući i cijelu našu političku organizaciju koja nas ionako mrzi, jer joj nikad nije dosta plijena, pa ćemo još zadati i udarac političkom klijentelizmu. Inšallah!

Treba li to očekivati od sadašnje garniture ili neke druge koja bi se mogla sastaviti od krhotrina postojeće opozicije? Nipošto. Treba, dakle, vidjeti, gdje nas to srednjoročno smješta u opći i europski kontekst.

Europska unija se transformira. Realno, stvara se Europa više brzina.

Jezgro će biti osovina Berlin-Pariz, na koju će se vezati napredne zemlje Zapadne Europe. Sjeverni, skandinavski bazen priključit će se jer nema prepreka konvergenciji, a to vrijedi i za sve baltičke (hanzeatske) zemlje, čak i one tranzicijske, od Danske do Estonije.

Južni, mediteranski bazen je Europa druge brzine – Španjolska i Italija statičke su države, preregulirane i skupe, što determinira sama njihova regionalistička struktura. Tu se ništa ne mijenja – ali dovoljno je dobro da ne mora biti puno bolje… Pridruženi Portugal i Grčka imaju razvijenu, europski integriranu privredu u pojedinim sektorima, ali osciliraju, politički i ekonomski.

Poseban su slučaj Švicarska i Austrija – bogata društva, koja pokušavaju pod svaku cijenu zadržati svoju izoliranu poziciju, a to se onda reflektira i na njihovu opću i regionalnu politiku – superkonzervativne, favoriziraju zatvaranje Europe i sve regresivne političke tendencije. No, ekonomski su inegrirane na svjetskoj razini, autonomne u odnosu na Europu.

Europa treće brzine formira se na Istoku: o procesima koji se sad zbivaju u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i Poljskoj, ovisi perspektiva Unije, ili, kako to s neizmjernim iskustvom i pameću jednog od najpametnijih europskih intelektualaca formulira Adam Michnik, kreatar poljske tranzicije, ”budućnost ovisi o razvoju u istoičnoeuropskim zemljama, Ukrajini i Rusiji”. Apsolutno tako jest – problem se ne može sagledavati ”prema unutra”, nego u dinamičkom sklopu suvremene realpolitike na europskom ”Divljem istoku”.

U istu skupinu spadaju Rumunjska i Bugarska. Posljednje su ušle u Uniju, ali ondje je orijentacija savršeno jasna – Zapad, kapitalizam, zaboravi sve staro, idemo naprijed, i to što brže. Bruxelles je naš glavni grad. Bugarska štepa stalno kvartalno po 3-4 % rasta, a Rumunjska nevjerojatnih 7 – 9 %!

U koju skupinu spadaju zemlje-članice EU iz sastava bivše Jugoslavije, Slovenija i Hrvatska?

Slovenija je po svom BDP-u, stabilnom rastu i razvoju ravna uspješnim zemljama Istočne Europe, ali ne dijeli njihove probleme dubinske političke podjele. Prilično je otvoreno društvo i, po svemu, nadasve po eksportnoj orijentaciji pretežno industrijske privrede uspješne u visokim tehnologijama, spada u maticu Zapadne Europe. S Istočnom, neće se politički vezivati, kao ni s Italijom ili Austrijom. Pripada alpskoj civilizaciji, folklornim skupinama koje sjede u planinskim udolinama po Švicarskoj i Austriji – to su europski Kavkasci. U Sloveniji ima više od dva tuceta narječja! Svaka visoravan ima svoj govor. Alpinci su nevjerojatno marljivi, sposobni i pouzdani, ali zaguljeni. Sjede na lovi, čuvaju papu, izrađuju satove s turbillonom, nepovjerljivi su i samosvojni. S Balkanom Slovenija, naravno, također nema ništa.

Samoizolirana te sukobljena oko nevažnih graničnih i ostalih pitanja sa svim susjednim državama, Hrvatska ostaje izvan svih europskih grupiranja. Fantaziranje o ”uspravnici” i ”Jagelonskom pojasu” već se do sad pokazalo kao obična fikcija. Sve zemlje Srednje/Istočne Europe imaju robustnu ekonomiju, te jasan smjer privrednog razvoja. Kad je riječ o ključnom pitanju – rastu blagostanja na čemu se zasniva nacionalna samosvijest u moderno vrijeme, sve vlade u toj vzoni pokazuju iznimnu kompetentnost. Ideološka alotropija ne znači ništa – katolicizam i otpor multikulturalnosti ne vode bilo kakvoj privrednoj integraciji, a ovdje je riječ o integracijama: budući da se zemlje EU nisu pokazale sposobnima inegrirati u ZAPADNU Europu, integrirat će se u regionalne asocijacije nižih brzina. No, za nas je i Istočna Europa – bolid, u svakom slučaju Rumunjska, pa čak i Bugarska.

Jedina je stagnantna, ”stabilna”, što znači politički stabilizirana grupacija – i to zahvaljujući angažmanu stranih faktora – zloglasni Balkan. Srbija kao i Hrvatska napreduje po 3%, a Crna Gora je odmakla sa 5% rasta, ali u biti, sve su to disfunkcionalne etatističke ekonomije praznih priča i velikih obećanja, populistički ambijent iz kojega se iseljavaju svi koji mogu. Osim bivše Jugoslavije, ovamo spada i europska famozna ”zadnja rupa na svirali”, Albanija. To su redom zemlje kojima je potrebna asistencija – europski fondovi, američka politička prinuda, ”obrana od mračnih sila” ruskog energetskog imperijalizma i arapskog fundamentalizma. To su zemlje gdje država dominira u ekonomiji pa ne mogu opstati čak ni oligarsi, a kapitalizam se svodi na držanje malih radionica i kafana – tako isto bilo je i u socijalizmu, s poznatim rezultatima. Cijela ”jugosfera”, sve zemlje Bivše uključujući uspješnu Sloveniju, ostvarile su prošle godine ukupno oko 180 milijardi dolara BDP-a, a Rumunjska s približno jednakim brojem stanovnika – 187 milijardi! Hrvatska se vratila na Balkan, i to na nepropulzivnu periferiju. To je dio velike sage o neuspjehu balkanske tranzicije.

Promatrano statistički, onih devet do deset tisuća Crnogoraca koji su se iselili u Švicarsku, ostvari dva puta veći BDP nego onih 660.000 koji su ostali kod kuće! Sličan omjer mogao bi se ustanoviti i za ostale balkanske nacije, uključujući hrvatsku. Naravno, to je statistička laž, jer se uzima prosjek, a znamo da Crnogorci u Švicarskoj ne drže banke nego, u najboljem slučaju, kafane, ali sasvim bi se sigurno moglo izračunati da iseljeni našijenci zarađuju više nego oni koji su ostali ovdje. Što to znači? Da se može primijeniti teoretski model, najisplativije bi bilo sve te neuspjele zemlje dati u lizing strancima, nekim manjim europskim državama ili većim korporacijama. Kako to nije praktično ostvarivo, balkanskim zemljama ostaje jedino – revolucionarni scenarij. Tranzicija. Ne, dakle ona politička prevara iz devedesetih, kad su udbaši instalirali na vlast nacionaliste pa su svi svi skupa zadržali prethodne pozicije, nego je, kao u zemljama Istočne Europe, potreban autentični prevrat, zamjena elita, uz primjenu tehnike ”okruglog stola” i strategije okupljanja političkog pokreta koji će vladajući establišment tretirati kao birokraciju upitnog legitimiteta. Osporiti je moraju ljudi istog onakvog profila kakvi su bili poljski, češki i mađarski revolucionari s početka devedesetih godina. Znači – liberali.

Midas

Click to add a comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Kolumne

More in Kolumne

Vi to ozbiljno? Zašto nacionalna država u Rijeci/Fiume nije bila jedina opcija nakon pada Austrougarskog imperija?

spFebruary 18, 2019

Za vrijeđanje mrtvog predsjednika 15 dana zatvora, za vrijeđanje živih Riječana niti prijava!

February 13, 2019

Mario Nakić: Trst je naš!

spFebruary 12, 2019

Denis Kuljiš: Hrvatska i Rijeka ponovno s Mađarima?

spJanuary 20, 2019

Riječki kafe: Od Loleka i Boleka, do Ekonomskog tigra Nove Europe

spJanuary 16, 2019

Denis Kuljiš: U 2.krug predsjedničkih izbora idu Kolinda i Kolakušić!

spJanuary 15, 2019

Denis Kuljiš: Upravljaju li Hrvatskom amateri?

spJanuary 5, 2019

Koliko je djecu uopće briga za vašu seksualnu orijentaciju?

spNovember 26, 2018

Kuljiš: Festival uhljeba i zloslutna grmljavina s Pantovčaka

spNovember 1, 2018

Copyright © 2017 Rijeka danas.