Home Kolumne Denis Kuljiš: Kako se Bernardić razbio o Živi zid

Denis Kuljiš: Kako se Bernardić razbio o Živi zid

1680
0
Piše: Denis Kuljiš/zurnalist.online

Sve što zna Davor Bernardić je naučio od Zorana Milanovića, ali ništa na njegovim greškama. Uvijek mu se beskrajno divio. Čak i onda kad ga je Zoki gazio i orkestrirao njegovo uklanjanje sa čelnog mjesta u zagrebačkoj partijskoj organizaciji. Imponiralo mu je što je generalni sekretar i predsjednik vlade frajer, mangup, revolveraš koji brzo poteže, uvijek blefira i računa na karizmu pa glumi uličarskog tvrdog momka, izbacuje dosjetke i džinglove i ne obazire se na to što ga poslije demantiraju zbog pogrešnih navoda, neprihvatljivih ocjena i teških zabluda. Bernardić je sad naumio da ga oponaša.

U partijskoj školi koju je Berni prošao – a cijeli život samo se bavio komitetskim radom u Socijaldemokratskoj Partiji Hrvatske, osim dok je kratko bio asistent na prirodoslovno-matematičkom fakultetu poslije studija na kojem se iskazao kao neviđeno uporan i radišan student – on i nije mogao naći neki drugi ”role model”, praktični uzor. Što, da se ugleda na Račana, koji se vukao kao magla, a uvježbao je sve finte u ”olovnim godinama”, za dva desetljeća tihog mriještenja u partijskim forumima? Račan se formirao u prethistoriji demokracije, u doba delegatskog paleozoika. Drugi mu je uzor mogao biti Bandić, i bio je, dok je Bandić radio za Partiju, ali kad je otvorio vlastiti dućan i od ”hercegovačke struje SDP-a” stvorio klijentelističku sljedbu, a zatim i stranku ”Bandić Milan 365” (s nazivom koji najbolje pokazuje koliki vlastiti udio ima u tom one-man-show pokretu) Bernardić je shvatio kako mu otpadnik i njegovo društvo ne pružaju prikladan ambijent i karijerni orijentir. Za razliku od tih provincijskih gladuša i snalažljivaca s gradskog asfalta, Bero je uvije bio štreber i odlikaš, a nikad se nije isticao vlastitim idejama. Partijski čovjek. U nekoj normalnoj državi, takav bi bio koristan, ali među hajducima koji se bave isključivo frakcijskim i stranačkim ratovima, što će ti takav, čak nije gulamfer koji se može pofajtati u mračnom kutu mano-a-mano? Zato je s druge strane Bero kroz zagrebačku partijsku organizaciju kojoj je dugo bio na čelu, te kroz stranački Forum mladih, odnjegovao cijelu generaciju aparatčika, koji ne traže puno, a sve baziraju na nadi i nepisanom obećanju o podjeli plijena kad se osvoji vlast, jer kroz gladne godine mogu proći kao deva kroz pustinju…

Zbog takvih svojstva, Bernardić ne prolazi u širem ljevičarskom miljeu – mladi funkcioner u crnom odijelu sa službenom crnom ”Škodom” i šoferom, on baš nije lider za ogorčene mlade antifa-antiglobaliste. Pokušao im se dodvoriti kampanjom preko Facebooka, te saborskim istupima u kojima brani satirične blogove (koje je s mreže skinuo Zuckerberg, a ne Plenković). Tako je stekao ironični sobriket – Satiričar i postigao da se njemu samome smiju. Dotle je Živi zid postao – radnička stranka, stranka poraženih i poniženih, kojoj se priklanjaju mladi, a oportunistički je podržavaju ruski mediji (kao pacifisti, Živpozidaši su protiv NATO-a, a istodobno su protiv kapitalizma, što znači – protiv Zapada, bez obzira na to što se najnesmiljeniji kapitalizam razvio upravo u Kini i u Rusiji).

Ali, osnovni je Bernijev problem što bi partijski kadrovi i birači, narod, a prije toga novinari, morali povjerovati da će on stranku ljevice vratiti na vlast, ali to se u ovom slučaju čini matematički i psihološki posve nemogućim. U dobrom i u lošem – Berni naprosto nije Zo, dok je SDP pukao, a on nije majstor koji će napraviti generalku, namjestiti kromirane felge, velike auspuhe i sve ostalo što je potrebno kad staru ragu iz garaže prijaviš za utrke u šampionatu krntija.

Lijek za opći pad kredibiliteta stranke postoji, a to je da promoviraš nekoga s uzgonom i kredibilitetom. U SDP-u imaju samo Aleksandru Kolarić, ali čim netko nju spomene, svi se namršte i kažu da ”nije popularna u stranci”. Naravno da nije, ali je zato uvjerljiva biračima. Bernardić je doživljava kao smrtnu prijenju. Njegov partijski mozak Žvane Brumnik vodi iz centrale na Iblerovom trgu kampanju pokušavajući je zaustaviti i spriječiti da pobijedi na predstojećim stranačkim izborima u Zagrebu. Fanatizira birokratsku falangu, raspušta kvartovske organizacije. Pokušavaju iznuditi promjene statuta koji bi kandidatima za sve funkcije propisali prethodni ”partijski staž” duži od onoga koji je imao Milanović prije nego je postao šef njihove stranke!

Hrvatska parlamentarna demokracija funkcionirala je do sad kao i britanska – imao si dvije stranke, koje su se smjenjivale na pozicijama vlasti i opozicije. Postojao je politički konsezus o strateškim ciljevima – ulazak u Europsku uniju, priklanjanje Zapadu, tranzicija i razvoj u državu blagostanja, poput svih ostalih istočnoeuropskih zemalja. Da se ta podloga izgubila i stranačka konkurencija za vlast postala bespoštedna idejna borba, uzrokovale su globalne prilike, europska kriza, prvo ekonomska, koja je jako brzo prošla, a zatim politička, koja je malo zakomplicirala stvari na Balkanu. Ali, nije to bilo presudno. Ključno je što u Hrvatskoj, za razliku od uspješnih istočnoeuropskih novih demokracija – a to su sve – nije provedena tranzicija, nego je opstala etatistička država, koja na bezuman način troši nacionalne resurse. Bazično, grčki scenarij, ali u nekom malo blažem obliku. Zato je Grčka danas retrogradna država koja je u posljednjih devet godina izgubila oko 23 posto nacionalnog dohotka po glavi stanovnika, Hrvatska narasla za 0,7 posto, dok je Rumunjska uvećala ekonomiju za 54 posto! S brojkama ne možeš polemizirati. Zato su u obje hrvatske dominantne stranke prišli općoj demagogiji, s tim da ona na vlasti ima barem odgovornost za funkcioniranje države i mora u Bruxellesu pravdati svoje poteze, dok se opozicija našla u zrakopraznom postoru i u nezahvalnoj roli da puni tabloide raznim morskim idejama..

Ispadima kojima su pokazali nekompetentnost u ekonomskoj, obrazovnoj i vanjskopolitičkoj sferi, zastupnici SDP-a uništili su politički kredibilitet stranke. Budući da je iznutra podijeljena izmedju Bernardićevih lojalista, redom sitnih žicara iz područnih organizacija, i mamuta iz Milanovićeva stada bivših ministara, bilo je nemoguće nametnuti zajednički nastup i okupljanje oko nekog elementarnog političkog programa koji bi mogao poslužiti kao izborna platforma. Birači su naposlijetku shvatili – od ove bulumente neće biti ništa. To je označilo kraj hrvatskog političkog bipolarizma.

U anketama podrška SDP-u postojano pada i padat će do praga ”organskog biračkog tijela”, ukratko starih komunjara, ”antifašista” i ostalih penzionerskih formacija koje se bore za bolje jučer, dok se plivajući glasovi i neopredjeljeni sele prema protestnim i regionalnim strankama. Jako raste Živi zid, održava se Most, pojavila se na obzoru udruga nezavisnih gradonačelnika i lista, malo kuhaju reformisti po Varaždinu, a istarski autonomisti, IDS, i ”Bandić Milan 365 dana u godini 0-24”, kontroliraju svoje leno, pa mogu ući u neke koalicije, iako neće dobiti više od onoga što ih ide na bilo kojim narednim izborima. To sad sve skupa ne izgleda jako ozbiljnom ”opozicijom u opoziciji” ako ne vidiš da su u Rijeci, posljednjoj lokalnoj utrvrdi SDP-a, Živi zid i Most efektivno oteli monopol stranci koja je ondje suvereno vladala (“od 1944.” kako to govorimo kad malo pretjerujemo). Protestni trećeputaši su preuzeli skupštinska tijela, a zatim i prednost u anketnim istraživanjima javnog mišljenja. ”Lex šerif” koji je onemogućio smjenu gradonačelnika obaranjem njegova prijedloga budžeta u gradskim skupštinama, spasio je osim Bandića, kojemu se vlada tako revanširala za opću i parlamentarnu podršku, i riječkog esdepeovskog gradonačelnika Obersnela, ali ipak je ono što se u Rijeci događa ireverzibilni proces. SDP će i u toj lokalnoj sredini izgubiti prednost kao i u svim ostalim, gdje su ga istisnuli protivnici, HDZ, ili vlastiti koalicioni partneri.

Ove godine dobit će svi predah, jedni da ojačaju (Živi zid i druge oporbene inicijative), a SDP da se do kraja uništi neprekidnim frakcijskim ratom, koji ne može prestati ”do istrage vaše ili naše”, a zatim da posljednjeg atoma podrške koju SDP još dobiva u ”bazi”. Ove godine u Hrvatskoj nema izbora, a zatim, za sljedeće dvije, izbori se održavaju svakih šest mjeseci! Prvo europarlamentarni pa predsjednički, pa parlamentarni, pa lokalni. Tko ostane živ, pričat će… Od Bernija i SDP-a na kraju tog razdoblja neće ostati ni perje.

Previous articleUkidanje jednokratne grobne naknade i treći put pred vijećnicima!
Next articleDo kada će antički mozaik kod Kosog tornja ostati skriven pod betonom?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here