Home Kolumne Devedesete nakon Devedesetih…

Devedesete nakon Devedesetih…

700
0

Kažu da je put od zvijezda do propasti vrlo kratak. Danas ćemo govoriti o osobama koje su praktički “od malena” njegovale kulturu karijerizma i borbe za položaj, uobičajeni hrvatski put gdje “moraš biti nečiji” ako želiš ostati “među zvijezdama”.

Naime, nakon duge borbe izgleda da je nacionalna televizija opet postala “katedrala duha” u domaćim okvirima te da zasluge za taj dugoočekivani rezultat moramo zahvaliti samo njoj: Hloverki Novak Srzić.

Ta dugogodišna aktivistica za (ne)”slobodu” hrvatskih medija koja je u Devedesetim godinama prvom hrvatskom predsjedniku radila “spontane” intervjue s unaprijed naručenim pitanjima, u današnjim danima doživljava svojevrsan “revival” suspendirajući i protjerajući sve kolege koji se ne slažu s politikom Banskih dv…pardon, Prisavlja. A da je riječ o profesionalki dokazuje i epizoda kornatske tragedije kada je uživo preko televizijskih ekrana preživjelom Frani Lučiću poručila : “Gospodine Lučić, vi ste jedini preživjeli s Kornata… ” ili kada je Miloradu Pupovcu rekla da su “oni vaši” učinili ratni zločin.

Malo pažnje treba osvetiti i njezinoj prijateljici Dijani Čuljak Šelebaj. Mnogi će pamtiti ratna vremena kada je naša Dijana na “objektivan” način izvještavala hrvatske gledatelje “sa crte bojišnice obrane od muslimanske agresije”. Ta javljanja su uključivala prikazivanja zarobljenih vojnika armije BIH (što je protivno Ženevskoj konvenciji) koja su naknadno pogubljena s strane HVO-a. Ne treba zaboraviti i intervju u porušenom muslimanskom selu u kojem se jasno tvrdilo da “Ovdje džamija nikad nije ni bilo”.

Povratkom dviju dotičnih novinarki kao “solo igračima” informativnog programa hrvatske televizije izgleda da u Hrvatskoj vlast sve više i više prestaje biti vlast i polako postaje režim te da je prvi korak ka tom cilju već učinjen: mediji su stavljeni pod nadzor. A kako je “retromanija” moda koja uključuje sve segmente društva, izgleda da se HDZ vraća “starim stazama” (ako ih je uopće napustio?) i kad je ekonomija u pitanju, pa tako Polančec postaje svojevrsan “alter ego” onom dobro nam znanog Borislavu Škegri koji je “privatizacijom spasio Hrvatsku od propasti” dodajući kako je “privatizacija omogućila gospodarski uzlet”.

Spas ne možemo naći ni u sadašnjoj hrvatskoj oporbi koja, za razliku od Devedesetih, nema ljude koji bi na kritičan način animirali narod na prosvjede i promjene. Pa tako na primjer glavni sindikalist devedesetih (Boris Kunst) danas sjedi u redovima HDZ-a, jedan od vođa nekadašnje oporbe (Stipe Mesić) danas savršeno funkcionira s premijerom, izbjegavajući odgovarati na pitanja novinara tko je kriv za krizu, a Dražen Budiša je doslovce “nestao” s političke scene (kao i snaga njegove bivše stranke)…

Nakon dvadeset godina hrvatske političke scene vlast je počela sve više ličiti na oporbu i obrnuto. U tom sivilu istih lica, demagoga i politikanata mladim generacijama ne preostaje drugo da napuste svoju rodnu zemlju ili da jednostavno ne idu glasati na izbore jer poštene alternative – više ni nema.

Narod se s razlogom pita do kada će trajati ovakvo stanje,do kada će morati trpiti ljude poput Hloverke Novak Srzić i Sanadera da budu glavni akteri hrvatskoga društva.Izgleda da su novi “trećesječanski izbori” još uvijek daleko od sadašnje hrvatske stvarnosti…(livio defranza)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here