Ljudi najčešće umiru od bolesti, starenja ili nesreća, no postoje i slučajevi koji su toliko neobični, bizarni ili šokantni, da ostave trajan dojam čak i na one koji se svakodnevno bave smrću. Roger Byard, ugledni australski forenzički patolog, poznat i kao “Doktor Smrt”, u najnovijoj epizodi podcasta I Catch Killers podijelio je najbizarnije i najtraumatičnije slučajeve smrti iz svoje karijere.
Vatreno krštenje u slučaju Snowtown
Svoj prvi veliki slučaj Byard je dobio već u prvom tjednu rada, i to ni manje ni više nego zloglasna Snowtown ubojstva, poznata i kao slučaj “tijela u bačvama”. Radilo se o nizu brutalnih ubojstava koja su počinjena u Australiji između 1992. i 1999. godine, a počinitelji su bili John Bunting, Robert Wagner i James Vlassakis.
“Bio sam odmah gurnut u najdublje vode. Snowtown je postao slučaj koji je definirao moje početke u forenzičkoj patologiji,” prisjeća se Byard, čiji su dokazi bili ključni za osude, uz medijsku pažnju kakva se rijetko viđa.
Pijetao, skuša i ogrebotina mačke – smrtne opasnosti koje zvuče nevino
Ipak, kako sam priznaje, Snowtown nije bio najbizarniji slučaj. Tijekom godina Byard je počeo skupljati primjere smrti izazvanih životinjama – i mnoge od njih su šokantno neočekivane:
- Pijetao koji je ubio staricu: “Imala je proširene vene i pijetao ju je kljucnuo. Rana je bila mala, ali kobna. Ljudi s proširenim venama mogu iskrvariti i od najmanje ozljede,” kaže Byard.
- Skuša od 25 kilograma koja je ubila ribara: Ribar je pecao kada je riba iskočila iz mora i udarila ga tako jako da je preminuo.
- Mačja ogrebotina sa smrtnim ishodom: “Jedan čovjek umro je nakon što ga je ogrebala mačka – zbog otvorene rane i proširenih vena. Ljudi toga nisu svjesni.”
Smrt je često tiha i podcijenjena
Byard ističe da ne dijeli ove slučajeve zbog senzacionalizma, već kako bi upozorio javnost na stvarne opasnosti koje se skrivaju u naizgled bezopasnim situacijama.
“Ako imate proširene vene i zadobijete ranu – ne hodajte, ne paničarite. Lezite, podignite nogu, pritisnite ranu i vjerojatno ćete preživjeti,” apelira forenzičar.
Nevidljiva trauma forenzičkih patologa
Dok se neobični slučajevi često nađu u novinama, Byard podsjeća na tihu patnju koju forenzičari proživljavaju:
“Nitko ne govori o posttraumatskom stresu kod forenzičkih patologa. Mi svakog mjeseca izlazimo na mjesta zločina, vidimo raskomadana tijela, mrtvu djecu, spaljene obitelji. I onda sve to moramo hladno, detaljno izložiti poroti, dok nas ponekad odvjetnici pokušavaju diskreditirati.”
Kroz godine, kaže, naučio je da neće uvijek otkriti uzrok smrti – i da je to spoznaja s kojom se mora naučiti živjeti. Najteži trenutci, priznaje, dolaze kada mora sjesti pred obitelj i reći im da “nije njihova krivnja, ali uzrok smrti ostaje nepoznat.”
